Hrvat koji je bio u Berlinu kad je pao Zid: I danas mi krene suza
BRANKO Tauber električar je iz Zagreba ili je možda točnije reći iz Berlina, u kojem živi od 1968. godine. Zbog Berlina smo ga i zvali, on je jedan od ljudi iz naših krajeva koji su živjeli u tom gradu prije točno 30 godina, kada je srušen Zid.
No, idemo prvo malo u prošlost, kada se Branko odlučuje otići na rad u inozemstvo.
"Išao sam kao mladi čovjek od 24 godine preko burze za zapošljavanje 1968. godine. Sjećam se, bio je 16. listopada, baš sam nedavno obilježio 51 godinu dolaska u Berlin", prisjeća se na početku našeg razgovora.
Dotad je neke dvije godine radio po Zagrebu, uglavnom za privatnike. Plaća je, veli, bila takva da jednom kad je kupio odijelo skoro čitav mjesec nije ništa jeo. I onda je doznao da tvrtka Siemens traži električare za rad u Njemačkoj.
"Ovdje nije bilo mogućnosti"
"To je išlo preko burze za zapošljavanje. Javilo se nas desetak, petnaestak, ovdje smo imali sastanak s čovjekom iz Siemensa. Govorio nam je kakvu ćemo plaću primati, što se od nas očekuje, gdje ćemo biti smješteni. Sjećam se da sam potpisao ugovor na tri marke i 66 po satu. Bilo mi je svejedno, samo da idem van, da započnem novi život. Nisam ovdje imao puno mogućnosti. A i već u ono vrijeme su neki ovamo dolazili s autima. Sjećam se da sam, kad sam u centru grada vidio novu Olimpiju, mislio: 'Joj, da je meni takav auto.' I, naravno, kao mladi čovjek sam sanjao - idem dvije, tri godine pa ću auto zaraditi, pa ću se vratiti u Zagreb", smije se Tauber svojim tadašnjim planovima.
Branko Tauber 1972. godine
"U odnosu na život u Jugoslaviji, Nijemcima na istoku bilo je strašno"
Grupa električara u kojoj je bio krenula je za Berlin nekih osam dana nakon potpisivanja ugovora. Lufthansa je tada slijetala u istočni dio grada i Tauber je bio neugodno iznenađen onim što vidi.
"U odnosu na život u Jugoslaviji, Nijemcima na istoku bilo je strašno. Bili su skučeni, nisu stvarno ništa imali. Kad sam došao na njihov aerodrom, ja sam mislio da sam došao u mesnicu. Svud su bile neke sive pločice, nikog nije bilo, vidio sam samo neke stražare s puškama. Sve je bilo sivo, cijeli aerodrom. Prošli smo kroz kontrole, netko nas je vodio do autobusa koji je vozio za zapadni Berlin. Vožnja autobusom nije trajala dugo, išlo se kroz grad, a granica je bila cik-cak s ogromnim betonskim blokovima tako da nitko nije mogao brzo voziti. Koliko je trajao sam prijelaz, više se ne sjećam, mislim da se nismo vozili duže od sat i pol", prisjeća se Tauber prvog susreta s Berlinom.
Smrad ispušnih plinova
Počeo je raditi već sljedećeg dana. Prvo u Siemensu, kasnije će promijeniti firmu, ali o tome nećemo. Istočni dio grada je rijetko posjećivao, zapad mu je, kaže, bio zanimljiviji.
"Na istok sam išao kad sam već bio u braku, vodio sam sina. Kad bismo došli tamo, prvo bismo osjetili smrad ispušnih dimova iz Trabanta, Wartburga i sličnih auta s dvotaktnim motorima. A nisi imao kamo ići, kafića je bilo nezamislivo malo, morao si čekati vani da netko izađe da bi ušao unutra. Trgovina nije bilo. Stvarno su bili sirotinja prema Jugi, Juga je bila naprednija, tu se gradilo. A ovdje je sve bilo sivo", prisjeća se Tauber istočnog dijela Berlina.
Preskočit ćemo niz godina i približiti se kraju osamdesetih. U DDR-u, odnosno istočnoj Njemačkoj, ljudi sve glasnije izražavaju želju za ujedinjenjem sa zapadnim dijelom grada jer Berlinski je zid podijelio ne samo ulice i kuće nego i brojne obitelji.
"Rušenje Zida je bilo jedina tema"
"U Leipzigu su ljudi počeli masovno ići u crkvu, okupljali su se na ulicama, skandirali 'mi smo jedan narod'. I ovdje se sa zapadne strane na sve to gledalo sa simpatijama, ali stvarno nitko nije znao da će Zid biti srušen. To je bilo spontano. Čim su malo otvorili prijelaz na Zidu, bilo je gotovo, to je bio masovni pritisak. Televizije na zapadu su to odmah počele prikazivati, sad mi krene suza kad se sjetim. Došao sam iz druge smjene, zvao kćerku da to zajedno gledamo. Kad je Zid pukao, počela je euforija. Mislim da oni na istoku nisu imali pojma što će se dogoditi, da su stvari izmakle kontroli", prisjeća se Tauber.
"Zapadna strana grada tada je bila puna istočnih Nijemaca. Ceste su bile pune auta, naroda, niste mogli normalno razmišljati o životu, poslu, rušenje Zida bilo je jedina tema. Sjećam se da su se Nijemci s istoka svemu čudili, ulazili su u voćarne u kojima je bilo svega. Znam da sam govorio da im je država propala jer nije imala banana", govori Tauber.
Istočni dio Njemačke danas je, veli nam, neprepoznatljiv. Izgradio se i razvio. Istina, standard je još nešto lošiji, ali "trude se to izjednačiti". Tauber opaža još jednu razliku - Nijemci iz bivšeg DDR-a su, čini mu se, srdačniji od ovih sa zapada.
Hoće li se i to izjednačavati i u čiji prilog, ne znamo.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati