Foto: Facebook

MEĐU 50.000 Hrvata koji su se lani odselili u Njemačku je i 29-godišnji sportski novinar Marko Nobilo s Korčule koji je za Deutsche Welle otkrio kako izgleda život stranca u Njemačkoj koji počinje od nule.

„Mjesec i pol ranije sam kupio avionsku kartu za 90 eura, a u Berlinu su me čekali obiteljski poznanici; žena s Korčule koja je ovdje već 30 godine, njen muž Nijemac i njihova kći. Sve je išlo 'po špagici', onako po njemački.“

Za svoj dolazak kaže da je temeljito promišljen i pripremljen, a raditi je počeo nakon tri tjedna, iako je, dodaje, mogao i prije.

Sada na pola radnog vremena radi u jednom hotelu nedaleko središta Berlina.

„To je hotel s četiri zvjezdice, ima 200 soba. Moj posao je da punim mini-barove po sobama. Radim taj posao četiri sata dnevno pet dana u tjednu za nešto manje od 700 eura. Nekoliko puta mjesečno, za dodatnih 450 eura, perem posuđe u istom hotelu u večernjoj smjeni. Plaća dolazi krajem tekućeg mjeseca što je šokantno za mene“, uspoređuje Marko situaciju s Hrvatskom.

Šarolika radna sredina

Zaposlenike hotela u kojem ovaj novinar radi, doznajemo, čini šarolika ekipa, uz nekoliko Nijemaca, svi su ostali stranci.

„Poljaci, Španjolci, Belgijanci, Rusi. Imamo nekoliko Ganaca i Malijaca, jednog crnca koji priča srpski, Kosovara i jednog u Berlinu rođenog Splićanina. I naravno, Turci. Šef mi je Turčin. Volim to višenacionalno okruženje“, tvrdi Marko i kaže da je posao našao preko veze. Ali odmah dodaje da veza nije nužna, jer je ponuda sličnih poslova velika.

Da isti posao radi u Hrvatskoj, radni dan mu se ne bi puno razlikovao, priča Marko.

„Osim što je sve nekako normalnije i puno organiziranije, počevši od javnog prijevoza. Aplikacija na mobitelu mi izračuna kad moram krenuti iz kuće da bih došao u željeno vrijeme do posla, a mogućnosti je nekoliko za taj jedan smjer. Javni prijevoz je točan i uredan. A dan kao dan, posao i kuća.“ No mogućnosti za potrošiti slobodno vrijeme su nebrojeno veće nego u Hrvatskoj, zadovoljno priča. „Nema čega nema. Što god ti padne i ne padne na pamet, od koncerata svih mogućih svjetskih zvijezda do izložbi, muzeja, kojekakvih atrakcija. Dakle, svega.“

Stanarina tri mjeseca unaprijed

Sada, kaže, traži stan za što mora prikupiti novac. Naime, većina stanova koji se iznajmljuju su prazni pa se praktično moraju potpuno opremiti. Najmodavci u Berlinu traže tri stanarine unaprijed, a da bi se uopće iznajmio stan, mora se priložiti potvrda da najmoprimac nikome ne duguje za stanarinu uz izvještaj o posljednje tri plaće.

„Uglavnom, krov nad glavom je skuplji nego u Hrvatskoj. Ali to je jedina stvar koja je skuplja nego recimo u Zagrebu, cijene hrane su slične, a gorivo je nešto jeftinije. Cijene su podjednake, a razlika u standardu velika. Ako živiš sam teško je, ali ako si u paru s djevojkom ili prijateljem, možeš se bez problema snaći, pogotovo ako znaš jezik. Ako si sam, dobro je da te netko 'pogura', a 'naših' u Njemačkoj srećom ima puno.“

Jezik je, dodaje, počeo učiti sam mjesec dana prije dolaska, a sada se već može bez problema sporazumijevati na njemačkom.

„Ionako svi govore engleski, barem onoliko koliko treba za bilo što obaviti u gradu.“

Kaže da je po dolasku sve papire sredio za pet sati i za to nije platio ni centa: od prijave boravišta preko zdravstvenog i socijalnog do porezne kartice.

„Jedino moraš znati kamo trebaš otići. Najduže sam čekao na papir bez kojeg praktično ne postojiš – prijavu boravišta. Došao sam u 9 ujutro, uzeo papirić na kojem je pisalo da ću doći na red u 11 sati i 34 minute. Vratio sam se u 11 i 20, a na red sam došao u 11 i 40.“

Trenutno zarađuje oko 1.100 eura mjesečno i razmišlja o novom poslu.

„Naravno, želio bih više pa ću u hotelu u kojemu radim pokušati konobariti na puno radno vrijeme. Tada bih zaradio od 1.400 do 1.500 eura. To ili neki drugi posao za veće novce. Nije da mi je loše, ali ovo je tek početak dok malo bolje ne naučim jezik. Sad već mogu tražiti više, jer mogu i ponuditi više", kaže novinar.

Oduševila ga raznolikost

Kada je riječ o samom dojmu Njemačke, Marka je najviše oduševila raznolikost svega, od ljudi do mogućnosti po pitanju bilo čega. Kaže sve je jednostavno i funkcionalno.

Novi stanovnik Berlina priznaje da je poprimio pomalo negativan stav prema doseljenicima sa sjevera Afrike.

„Ima dosta dilera koji na ulici otvoreno nude drogu. Onako, k'o bakice cvijeće na placu. Sve se to događa na nekim mjestima u gradu, pogotovo navečer kada su koncerti. I svi su tamnoputi. Na Silvestrovo su me četiri crnca pokušala pokrasti. Jedan mi je uzeo mobitel iz džepa, ali nisam bio sam pa smo se snašli i uzeli mobitel natrag. Teško je reći nešto protiv njih generalno, ali u ovom gradu rade negativnu sliku o sebi“, otvoreno priča Marko.

Na opasku kako su hrvatski doseljenici i politički aktivni u Njemačkoj, odmahuje rukom i kaže da mu to ne pada na pamet u zemlji u kojoj većina ljudi nije prisiljena razmišljati o politici.