Foto: HRT, Index

HRVATSKOJ naciji se jučer poslijepodne dogodilo nešto na što većina nje odavno nije navikla: na prvom programu javne televizije na sat se vremena pojavio slobodnomisleći intelektualac i govorio o raznim relevantnim temama. Bilo je to u emisiji “Nedjeljom u 2” Aleksandra Stankovića, koji je ugostio Igora Mandića. Očito narušenog zdravlja te načet starošću i životnim tragedijama, Mandić je i dalje više nego dovoljno lucidan da njegove opservacije zvuče potentnije, ubojitije i provokativnije nego 99 posto onoga što se inače na javnoj sceni nudi od strane, primjerice, akademika tipa viteza Željka Reinera i sličnih malograđanskih uglednika, kojima je važnije biti velika riba u maloj bari Hrvatske nego imati slobodno i kritičko razmišljanje.

Igor Mandić svojem umu nikad nije stavljao dogmatska ili ideološka ograničenja, ponajmanje ona definirana komunističkom, nacionalističkom ili vjerskom paradigmom, dakle onima koje su definirale mentalni sklop Hrvata u 20. stoljeću. Prejakog ega i prevelikog intelekta da bi se pokorio poziciji ovce u stadu, koja bleji kako nalaže aktualna moda, pa ni poziciji ovna predvodnika koji traži sljedbenike, Igor Mandić je uvijek bio apartna pojava hrvatske, a prethodno i jugoslavenske medijsko-kulturne scene, što je jučer još jednom demonstrirao.

Ako netko već i nije znao, Mandić je podsjetio da je on mnogo veća i važnija pojava od ograničenog i siromašnog konteksta koji nudi hrvatska nacionalna paradigma, čime je već samim svojim postojanjem ugroza za sve one kojima je cijeli životni horizont sadržan u paroli ''Bog i Hrvati''. Ili još gore, ''Za dom spremni''.

Razmišljanje je usamljen posao

To ne znači da je Mandić uvijek i oko svega bio u pravu. Baš to što je slobodnomisleći pojedinac znalo ga je odvesti do dvojbenih zaključaka, od kojih je neke s vremenom revidirao, a nekih se i dalje tvrdoglavo drži, čega je vjerojatno najpoznatiji primjer njegova obrana pokojnog intelektualnog gurua velikosrpske ideologije Dobrice Ćosića.

Razmišljanje je usamljen posao, svojedobno je svoju učenicu Hannu Arendt upozorio slavni njemački filozof Martin Heidegger, koji se kasnije strašno kompromitirao svojom potporom nacizmu, pokazujući i kroz vlastiti primjer da ta usamljenost može odvesti na stranputicu. No društvo bez onih koji su spremni na usamljenost razmišljanja neizbježno je osuđeno na stagnaciju nakon koje dolazi propast, tako da će smrt Igora Mandića, koju je jučer sam kod Stankovića zazivao, biti golem udarac hrvatskom društvu, koliko god njegova većina to odbija ili jednostavno više nije u stanju razumjeti nakon dva i pol desetljeća sustavnog nacionalističko-crkvenog zaglupljivanja.

Ono je u punoj raskoši demonstrirano u naslovima na desničarskim portalima nakon Mandićevog gostovanja u ''Nedjeljom u 2'' te u reakcijama puka na društvenim mrežama. Rulja je, jednostavno rečeno, popizdila na Mandićeve izjave o Hrvatskoj, iako ih je argumentirao baš omiljenom parolom njihovih heroja šatoraša da se ''za ovo nisu borili''. ''Igor Mandić užasnuo hrvatsku javnost blasfemičnim stavovima o smrti" i ''Igor Mandić domoljublje nazvao posljednjim utočištem hulja'' samo su neki od tragikomičnih naslova s desničarskih portala. Drugi je naročito smiješan jer ukazuje da oni koji su ga stavili uopće ne znaju da je Mandić u emisiji parafrazirao Samuela Johnsona, iako je njegova izjava "Patriotism is the last refuge of the scoundrel" odavno dio opće kulture. Ali naravno da je opća kultura manjkava kod onih kojima je hrvatska kultura ujedno i kraj horizonta.

Hrvati lišeni slobode duha i uma mrze Igora Mandića

Uslijedila je i bujica mržnje, gadosti i gluposti na Mandićev račun u komentarima članaka i po društvenim mrežama, u sadržaju slično intonirana kao reakcije na nedavnu smrt još jednog velikog hrvatskog intelektualca, Slavka Goldsteina. U tim reakcijama mogla se naći većina od 14 točaka koje je Umberto Eco naveo u svojem glasovitom eseju o tome kako prepoznati fašizam u nastanku, tj. ur-fašizam. ''Nepovjerenje prema intelektualnom svijetu uvijek je bio simptom ur-fašizma, od navodne Göringove izjave: 'Kad čujem riječ kultura, latim se pištolja' do učestalih izraza kakvi su 'degenerirani intelektualci', 'štreberčine i pametnjakovići', 'jalovi snobovi' ili 'sveučilišta su legla crvenih'. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili zaduženi za napade na modernu kulturu i liberalnu inteligenciju koja je, navodno, izdala tradicionalne vrijednosti'', piše Eco o iracionalizmu kao simptomu ur-fašizma, a to se savršeno odnosi na mržnju koju je slobodnomisleći intelektualac Mandić jučer izazvao svojim javnim istupom. Čini se pomalo deplasiranim spomenuti da je Mandić optužen i za veleizdaju, baš u skladu s četvrtom točkom Ecova eseja koja glasi: "Neslaganje kao veleizdaja".

Dakle, doslovno iste riječi i iste fraze koristila je razjarena nacionalističko-klerikalna rulja u svojem pljuvanju po Mandiću, iako naravno nisu ni čuli za Eca niti pročitali njegov esej prvotno objavljen još 1995. Dapače, da jesu, znali bi da ih baš takve reakcije razotkrivaju kao prethodnicu novog hrvatskog fašizma, tj. neoustaštva, ali sve to se nalazi iznad spoznajnih kapaciteta sustavnog zaglupljenog puka. Mandića su refleksno prepoznali kao neprijatelja jer naslućuju, iako si to nikad ne bi priznali, da on posjeduje nešto što je njima oduzeto ili čega su se sami odrekli - slobodu duha i uma.

(Usput, kako znamo da su oni koji se po društvenim mrežama nabacuju blatom na Mandića Hrvati i katolici? Pa tako što oni sami to ne propuštaju naglasiti prije nego ga počaste najgorim uvredama.)

Mandić odbija poštovati nacionalističke laži koje su proglašene "svetinjama"

Vrhunac nehotično razotkrivajuće gluposti u nizu objeda isporučenih od jučer na Mandićev račun one su u kojima ga se proklinje što on prema mjeri aktualnih domoljuba nije dovoljno Hrvat i što nema dovoljno razvijen nacionalni identitet. Biološki entiteti koji postoje tek kao odraz paradigme ''Hrvat katolik'', skoro bez ikakvih autentičnih ljudskih svojstava, poludjeli su kad im se pred očima ukazao čovjek Igor Mandić, koji jednostavno ne pristaje na kolektivne laži na kojima su izgrađeni mizerni životi tog ''napaćenog naroda''.

Za razliku od takvih koji se ne mogu prestati uvjeravati da im se nacionalizam i klerikalizam od 1990. do danas isplatio, iako im djeca masovno bježe iz tisućljetno sanjane Lijepe Naše, iako imaju mirovine i plaće s kojima većinski žive ispod granice siromaštva, iako im se cijeli svijet smanjio na gledanje trash televizije, urlikanje Thompsonovih groznih pjesama i isprazne parole u stilu ''Imamo Hrvatsku!'', Mandić ima previše pameti i ljudskog samopoštovanja da bi vjerovao u sve nametnute laži pozicionirane kao ''svetinje'' i previše intelektualnog ega da bi ih prešutio u ime nekog obmanjujućeg višeg cilja. Dapače, odbija lagati i u vezi sa samim sobom i vlastitim očajem, nudeći i javnosti uvid u bol i razočaranje koje sa sobom donosi poraženi humanizam.

Sve u svemu, naravno da uopće nije iznenađujuće što je Mandićevo gostovanje u ''Nedjeljom u 2'' izazvalo takve reakcije jer kod Stankovića je bio i govorio jedan Čovjek u najboljem smislu te riječi, a to je za sve one kojima je najveći doseg u životu biti Hrvat i/ili biti katolik najveća uvreda i najveća prijetnja. Pritom ih Mandić nadmašuje i u tome što je Hrvat, u međuvremenu jedan od onih rijetkih i nestajućih kojima to nije ograničenje nego poticaj da ne bude samo Hrvat i ništa više, nego mnogo više.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala