BILO bi apsurdno tvrditi da turizam nije ključna gospodarska grana za Hrvatsku. Za taj zaključak nije potrebno poznavati makroekonomske pokazatelje, dovoljno je iz sezone u sezonu gledati na vijestima kako se grozničavo prebrojava svaki gost, svaki automobil koji je ušao u državu i svaka procjena sezone. Država, mediji i građani su prepoznali da je turizam od ključne važnosti za hrvatsko gospodarstvo i standard njenih stanovnika.

Turizam je zauzeo mjesto u javnosti koje je nekad imala poljoprivreda

Turizam je tako preuzeo mjesto koje je nekada davno držala poljoprivreda jer je postao dio društvene zbilje. Nisu samo mediji opsjednuti podacima o turizmu, on je ušao i u standardni repertoar razgovora među građanima. Na kavama se komentira broj turističkih dolazaka, kvaliteta gostiju, tipovi gostiju prema nacionalnosti, cijene ležajeva, cijene apartmana, zarada itd. Čak i vremenska prognoza, nekada bitna poljoprivrednicima zbog utjecaja na urod, je postala tema koja se otvara primarno zbog turizma. Ako pada previše kiše, sezona je ugrožena. Ako su prevelike vrućine, pojavljuju se problemi s vodoopskrbom. Zna se, ako podbaci turistička sezona, onda su ugroženi dohodci građana, jedinica lokalne samouprave i države. Ono što je nekada bila sezona žetve pšenice i kukuruza, ili branja maslina i grožđa, danas je turistička sezona.

Pogrešno je turizam kriviti za naše probleme

Mnogi smatraju da je turizam uteg ostalim dijelovima gospodarstva i sprječava politički, društveni i gospodarski razvoj Hrvatske zbog toga što se u principu radi o renti i „iznajmljivanju sunca“, a ne proizvodnji, kao što je to slučaj u industriji ili poljoprivredi.

I novi savjetnik za ekonomiju predsjednika Milanovića Velibor Mačkić smatra da turizam dugoročno donosi više štete nego koristi. Ali taj stav, iako na prvu ugodan jer igra na Hrvatima najdražu igru zvanu „Pronađi krivca za svoje probleme“, u principu je pogrešan.

Cijela premisa se oslanja na, kako sami Mačkić kaže, ideju da bi se „nešto dogodilo“. U principu se tu ne radi o čisto ekonomskom stavu nego društveno-političkom. U srži stoji ideja da turizam omogućava Hrvatskoj da prihodima od turizma, tj. rentom, odugovlači reforme i promjene koje bi pokrenule ostatak gospodarstva. Pri tome se orijentirao na kritiku obrazovnog sustava i izjavio da turistička renta djeluje kao negativni poticaj ljudima da ne ulažu u obrazovanje.

Činjenica je da Hrvatska ima relativno mali broj visokoobrazovanih u odnosu na ostale države EU-a. Ali Hrvatska ujedno ima i besplatno fakultetsko obrazovanje. To besplatno obrazovanje se indirektno financira upravo prihodima od tog istog turizma. A ako pogledamo dijelove Hrvatske koji ne ovise o turizmu, kao npr. Slavoniju, ne može se primijetiti nešto veći interes za visokim obrazovanjem, iako je besplatno kao i turističkim dijelovima države. Dapače, ako uzmemo da se poljoprivreda naveliko subvencionira novcima iz proračuna, kao i da je visokoškolsko obrazovanje besplatno, nije daleko od istine da turizam financira Slavoniju. Da se razumijemo, subvencije nisu samo ograničene na poljoprivredu u Slavoniji, na desetke milijardi je dobila i brodogradnja, ali činjenica je da su i jedno i drugo održavani subvencijama iz proračuna. A turizam lijepo puni proračun. Također, hrvatski fakulteti proizvode previše ekonomista i pravnika, ali ne zbog turizma nego zbog toga što se s tim diplomama najlakše zaposliti u javnom sektoru.

Ni ljudi koji ne žive od turizma nisu za promjene

Ma koliko ideja da bi se nešto korjenito promijenilo društveno-politički bila optimistična, stvarnost je demantira. Ako se pogledaju izborni rezultati i ankete o političkim, društvenim i gospodarskim preferencijama, područja Hrvatske koja ne ovise o turizmu nisu ništa spremnija prihvatiti, a kamoli zagovarati reforme i promjene od onih koji ovise. Dapače, svi podaci govore suprotno, da se više opiru reformističkim politikama i zagovaraju nastavak istih politika koje su se provodile od osamostaljenja Hrvatske.

Iako turizam u Hrvatskoj ima određene efekte nalik „prokletstvu resursa“ koje spominje g. Mačkić, ti efekti nisu jako izraženi. Kao obrazovani ekonomist sigurno zna da prokletstvo resursa nije sudbina država koje imaju obilje određenog resursa. Ekonomska istraživanja nisu pronašla dokaze da bi se moglo tvrditi da je obilje nekog resursa nužno otežavajući faktor koji uništava ostatak gospodarstva kroz socio-ekonomske utjecaje. Sve ovisi o formalnim institucijama u nekoj državi i neformalnih institucija u društvu. Razlog zbog kojeg države Afrike boluju od prokletstva resursa nisu sami resursi nego institucionalno okruženje koje blagoslov mnoštva resursa pretvori u prokletstvo. No s druge strane postoje i države koje istodobno imaju obilje resursa, a ipak ne boluju od „prokletstva resursa“, kao što su Norveška, Kanada i Čile.

Hrvatska bez turizma ne bi bila Češka, nego Srbija

Moglo bi se tvrditi da Hrvatska ima loše institucije pa stoga boluje od prokletstva resursa, kao što insinuira g. Mačkić, ali ako složimo sliku o recentnim političkim događanjima, usporedivim državama iz susjedstva i stavovima u društvu, nema razloga da vjerujemo da bi Hrvatska imala bolje institucije bez turizma. Nažalost, Hrvatska bez turizma ne bi bila slična Češkoj ili Slovačkoj, nego Srbiji. Dalmacija ne bi bila slična regijama u Češkoj i Slovačkoj koje su privukle investicije pa su postale industrijski centri, nego bi bila kao Slavonija. A to je bitno jer bi onda iseljavanje bilo još gore. Podaci govore da probleme s iseljavanjem zadnjih nekoliko godina imaju primarno kontinentalne županije. S obale se nije puno iseljavalo. Upravo zbog turizma.

Na kraju, nije da je u Hrvatskoj do sada sve išlo savršeno po gospodarskom planu pa nisu postojali trenuci kada je bilo jasno vidljivo da treba napraviti reforme u svrhu jačanja gospodarstva jer turizam ne može biti jedini nositelj razvoja. Hrvatska je jedna od država, ne samo u Europi nego i u svijetu, u kojima je gospodarska kriza najduže trajala, više od pet godina. U tom periodu se puno pričalo o reformama, ali je rađeno sve suprotno od ozbiljnog reformiranja gospodarstva. Broj zaposlenih u javnom sektoru je ostao isti (čak se blago povećao), javni dug je narastao s 35% BDP-a na iznad 80%, uvedeni su novi porezi, nastavljeno je subvencioniranje gubitaša, pravosuđe i zdravstvo nisu reformirani, nije napravljen preustroj općina i županija. Nastavilo se raditi što i prije krize. Nikakvih reforma nije bilo. Nije bilo nikakvih političkih ili javnih pritisaka da se promijeni način na koji država funkcionira, a ponajmanje je takvih pritisaka bilo iz sredina koje ne ovise o turizmu iako su upravo te regije bile najviše pogođene neprovođenjem reformi.

Lako je okriviti turizam za propadanje Hrvatske, ali nije turizam kriv što se država prema ostalim sektorima gospodarstva ponaša kao loš gospodar. Birokratizacija, prevelika regulacija, prekomjerno oporezivanje i općenito otežavanje poslovanja nije uzrokovao turizam, koji realno uživa povlašten porezni tretman u odnosu na ostatak gospodarstva. Ali rješenje tog problema nije u tome da se i turizam uništi prevelikim porezima i regulacijom nego da se ostatak gospodarstva oslobodi zagušujućeg zagrljaja države.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala