DANAS izlazim iz trgovine. Na vratima ugledah zaštitara, u punoj opremi. Modna trgovina s konfekcijom za trideset eura, s čuvarom koji nadzire carstvo jeftinog tekstila, poliestera i umjetne svile. Čuva artikle koji će jedva sezonu preživjeti, šivane negdje u Bangladešu za 200 dolara plaće.

Za razliku od trgovine, vrata škole u Prečkom bila su otvorena, a kroz njih je mogao kročiti bilo tko, mačka, pas, pijanac ili čovjek s nožem ispod jakne.  

Što je ovdje u Hrvatskoj onda vrijednost? Škola prepuna djece ili modne krpice namijenjene tranzicijskoj državi osrednjeg standarda? Djeca, ta naša budućnost, jedina stvarna vrijednost obitelji, države i čovječanstva, nisu bila čuvana ni na koji način, niti bravom niti nekim zaključavanjem prostora, kamoli zaštitarom.

Političari se uredno štite, a škole?

Istovremeno, cijeli trg pred vladom zatvoren je za narod! Markov trg, nekada simbol otvorenosti i zajedništva, sada je tvrđava koja odražava potpunu odvojenost vladajuće elite od naroda. Ministri su zaštićeni, trg je zatvoren, a škole potpuno otvorene poput kakvih napuštenih kuća u pustoši. 

Zar je to slika zemlje koja ima budućnost? Ako nas šarene krpice zanose više od sigurnosti djece, ako zatvaramo trgove pred narodom i otvaramo ih samo odabranima, tada je odgovor duboko poražavajući. Hrvatska je zemlja koja je izgubila prioritete. Zemlja u kojoj nikoga, ali baš nikoga više nije briga.

Postoje situacije u kojoj tragične slučajnosti odnesu ljudski život ili zdravlje. Ima slučajeva organiziranog terorizma koje je gotovo nemoguće spriječiti. Ima i slučajeva, dogodi se nažalost, da netko iznenada, bez najave "pukne" i počini zločin. No ovo u školi u Prečkom nije bio takav slučaj.

Politika će pokušati zavarati dušu - jer ništa nije napravila

Do tragedije je došlo jer je mladić s ozbiljnom psihičkom bolešću, koji je bio pod dijagnozama i išao u dnevnu bolnicu, boravio na slobodi premda to nije trebao. Dogodilo se da je sa sobom imao nož, koji sigurno takav bolestan nije trebao imati. Ušao je u školu, u koju se sigurno nije smjelo slobodno ulaziti, i počinio užasan zločin. Na kraju je tako bolestan ozlijedio i sebe.

A što radi politika? Proglasi dan žalosti i priča o sigurnosti. Zaključavanju škola kada je nastava, kontroli ulaska u škole… Tek sada, kada su djeca postala mete u vlastitim školama, politika se dosjetila ojačati njihovu sigurnost. Imamo nebrojnih sigurnosnih problema u Europi, u svijetu. Terorizam, ratovi, ali i mjehuri društvenih mreža koji su u stanju svakog imalo neprilagođenog gurnuti preko ruba. U tom takvom, osjetljivom, opasnom sigurnosnom stanju u škole se može ući kako se kome ćefne, dok krpice iz Bangladeša čuvaju zaštitari. Tek sada, kada se tuga već uselila u domove, sada ćemo politički zavarati dušu danom žalosti, bravama i stražarima pred vratima! Nadamo se da će barem staviti ona vrata s mehanizmom da se slobodno mogu iznutra otvoriti, ako treba žurno izići…

Zašto je bolestan mladić bio na slobodi?

Ostaje pitanje na koje će se morati odgovoriti – zašto je počinitelj, s više dijagnoza, mladić kojega se vlastita obitelj plašila uopće bio na slobodi? Zašto nije bio hospitaliziran? Pa i prisilno hospitaliziran, ako je potrebno. 

Čitamo kako je prisilna hospitalizacija u Hrvatskoj teška i složena, jer su zakoni mijenjani, kao radi zaštite ljudskih prava. Zaštita ljudskih prava je i zaštita svih građana koji opravdano očekuju da ih sustav zaštiti od likova s nožem. Zaštita ljudskih prava je poglavito i zaštita djece u osnovnoj školi, ne postoji veći prioritet koji treba zaštititi!

Svi ovdje u ovoj tragediji imaju ime i prezime. I oni koji su odlučili da se škola ne štiti, čak ni običnim zaključavanjem vrata. I oni koji su pridonijeli da počinitelj bude na slobodi. A i oni koji su izglasali zakon po kojemu je teško hospitalizirati čovjeka s nekoliko teških dijagnoza, čovjeka koji tako bolestan šeta gradom i po internetu ostavlja recenzije noževa, kako nisu dovoljno oštri… 

Netko ovdje nije radio što je trebalo raditi, ili je šutio. Što je uostalom svejedno. Ovaj zločin je počinio 19-godišnji mladić, bolesna osoba, ali društvo, sustav – ne mogu ovdje reći da nisu mogli ništa.

Tri temeljne funkcije države

Tri su temeljne funkcije države. Prva je unutarnja sigurnost – sigurnost svakog građanina, za što je primarno zadužena policija. Sve te uniforme, vozila, sirene, vježbe – služe da ste sigurni kod kuće i na ulici. U tu sigurnost spada i da ljudi s teškim psihičkim bolestima ne šetaju okolo s noževima. Tu bolničke ustanove trebaju surađivati s drugima, postoje protokoli i postupci.

Druga je vanjska sigurnost. Za to je zadužena vojska. I koliko god mirotvorci pričali bajkice kako nam vojska ne treba – treba nam. I nadzvučna komponenta, i tenkovi, i dronovi i brodovi. Kolika i kakva vojska? Upravo tolika da svatko tko sebi umisli napasti ovu zemlju odustane od ideje znajući da će, ako takne Hrvatsku, biti poslan svom stvoritelju prije vremena.

Treći aspekt je osobna sloboda i sigurnost imovine. Za to je zaduženo neovisno, objektivno i efikasno sudstvo.

Te tri djelatnosti su srž države. Sve ostalo je kako se i ako dogovorimo. Školstvo je danas civilizacijska stečevina, ali realno može se organizirati i privatno, bez države. Čak i vatrogastvo možete organizirati bez države, dobrovoljno. Možete i bez države organizirati i zdravstvo i mirovinski sustav. Da ne spominjem hrpu udruga i NGO-a. Stvar je da smo se dogovorili da neke stvari tipa školstva, obveznog zdravstva i mirovine budu pod državnom regulacijom. Ali ako država ne osigura ova navedena tri aspekta – gubi svoj smisao. Radi te temeljne sigurnosti i postoji!

Šutnja je u Hrvata zlato

Ravnatelji škola, koji nemaju ni za osnovnu zaštitu pristupa objektu, šute, jer u ovoj zemlji ravnodušnosti i kompromisa istina ima previsoku cijenu. Šute, jer se ne žele zamjeriti onima koji su ih imenovali. "Ne talasaj" su dvije zlatne riječi koje otvaraju vrata svim funkcijama u Hrvata. Bolnice šute, jer nemaju ni dovoljno kreveta ni dovoljno osoblja, kamoli sve potrebno za svoje bolesnike, državno zdravstvo je postalo simbol nemoći, spomenik sustava koji je bolestan u svojoj srži. A politika? Politika šuti jer zna sve, ali šutnja politici odgovara. Jer dok šuti, narod ne zna. A dok narod ne zna, sve ostaje isto.

Malo nas je, tri i pol milijuna. Postali smo društvo gdje ljudi s noževima slobodno ulaze u škole, dok krpice od tekstila i poliestera čuva lik u uredno ispeglanoj bijeloj košulji. Kakvi su to prioriteti? Umjesto da branimo školu, barem bravom i nekim osnovnim nadzorom ulaza, branimo šarene krpice. Umjesto da liječimo bolesne, ostavljamo ih vlastitim uplašenim obiteljima i puštamo s noževima na ulice.

Kada pogledamo kakvo društvo smo postali – hodajući između neznanja, nezamjeranja, zlobe i zaborava – ostaje samo jedno pitanje. To nije pitanje što će povijest zapisati o nama, nego hoćemo li mi uopće biti vrijedni da nas povijest kao narod i kao državu zapamti.