KONZERVATIVNIM vlastima, koje Hrvatsku vode već više od dva i pol desetljeća, usta su trajno puna obitelji, demografije i djece, međutim čini se da obiteljsko nasilje u našoj zemlji raste umjesto da se smanjuje.

Kako smo već pisali na Indexu, samo u prva dva mjeseca ove godine zaredao se cijeli niz slučajeva vrlo brutalnih napada koji su zgrozili javnost. U posljednjem, prošlotjednom slučaju, otac je svoje četvero djece bacio s prvog kata kuće s visine od oko šest metara. Prije toga, u Sukošanu je 63-godišnjak ubio sestru, nećaka i sestrinu svekrvu, a onda i sebe. U Dubrovniku je pomorac ubio punca i ženu pa sebe. U Zagrebu je teolog prebio suprugu i stavio je u prtljažnik. U Zagrebu je specijalac pretukao 14-godišnju kćer. U Trilju je 14-godišnjak dva puta nožem ubo majku u glavu pa s njom krvavom snimio selfie. Konačno, u Međimurju je razotkriven slučaj u kojem je mlada žena 2000. ubijena i sakrivena u zamrzivač. Sve to dogodilo se u samo prva dva mjeseca 2019.

Nažalost, čini se da službena politika, socijalne službe i pravosuđe na ovako brutalno nasilje često ne reagiraju na način koji bi ulijevao nadu da bi moglo biti bolje. Naprotiv, stječe se snažan dojam da šalju signale koji bi obiteljske zlostavljače, koji su u više od 70% slučajeva muškarci, mogli samo ohrabriti. Takve signale posebno je utjelovio slučaj u kojem je ministrica za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku Nada Murganić nasilje požeškog župana Alojza Tomaševića nad suprugom Marom Tomašević komentirala riječima: "Tako vam je to u obitelji." Njena poruka postala je sinonim za ignoriranje nasilja u obitelji, osobito kada se ono zbiva u redovima vladajućih. U ponedjeljak navečer ministrica je u emisiji 'Otvoreno' izjavila da njezin resor nikako ne može spriječiti da se nasilje dogodi.

Nepovjerenje u pravosuđe i jalovost prijavljivanja nasilja

Službeni podaci resornog ministarstva pokazuju da je tijekom 2017. policija zbog nasilja u obitelji prijavila 11.506 osoba te da je ubijeno čak 20 žena. Međutim, od preko 10.000 podignutih tužbi samo 8% završilo je kaznom zatvora.

Podaci Izvješća o radu pravobraniteljice za djecu iz 2017. pokazuju da je ukupan broj povreda prava djece od 2005. do 2017. uglavnom u stalnom porastu (grafikon dolje). Pritom ukupan broj prijava nasilja i zanemarivanja od 2010. do 2017. stagnira, s time da se u odgojno-obrazovnim ustanovama bilježi blagi porast, a u obiteljima blagi pad..

Docentica na Pravnom fakultetu u Zagrebu Ivana Milas Klarić, bivša pravobraniteljica za djecu, kaže da se posljednjih godina svakako bilježi broj težih oblika fizičkog zlostavljanja.

"Mislim da to ima veze s općim porastom nasilja u društvu, s društvenim toleriranjem nasilja i s lošim pravosudnim sustavom", rekla je za Index Milas Klarić.

"U svojoj praksi primijetila sam da su ljudi neskloni prijavljivati nasilje u obitelji. Znali su mi reći kako nisu sigurni da je stvarno riječ o nasilju. Ja bih im uvijek odgovarala da i ne moraju biti sigurni. Sud je taj koji utvrđuje je li se nasilje dogodilo. Mi trebamo prijavljivati sumnju. Ako smo sigurni da se nasilje dogodilo, onda se već pretvaramo u suce. Stvar je u tome da se ljudi zapravo ne žele miješati u obitelj. Također, nepovjerljivi su prema pravnom sustavu, svjesni su manjkavosti i sporosti postupaka. Stoga imaju osjećaj da se ništa neće dogoditi čak i ako prijave nasilje. Smatraju da nasilnici neće biti sankcionirani na odgovarajući način, što je, nažalost, često točno, a također smatraju da će oni kao svjedoci biti izloženi u sudskom postupku, što je također točno.

Vi kao svjedok možete biti prilično u problemu, a da rezultat bude prilično manjkav. To je pitanje nepovjerenja ljudi u pravosudni sustav. Kazne su relativno niske, a postupci dugo traju pa ljudi imaju osjećaj da je to što rade uzaludno. Imamo primjere poput slučaja 'Daruvarca' u kojima ljudi imaju osjećaj da njihove prijave propadaju. Osim toga, često ljudi koji su po službenoj dužnosti obavezni prijaviti nasilje, primjerice nastavnici ili liječnici, kod nas uopće nisu svjesni te svoje zakonske obaveze. Često misle da to nije njihov posao. Trebalo bi puno više edukacije za profesije koje imaju posla s djecom, osobito za pedijatre i nastavnike. Nastavnici često misle: Mi smo nastavnici; naša dužnost je da djecu obrazujemo. No nerijetko nisu svjesni da je njihova dužnost također prijaviti sumnju na nasilje", tumači naša stručnjakinja za obiteljsko pravo.

Nitko ne želi prijavljivati obiteljsko nasilje

Kada se gledaju europska izvješća (grafika dolje), čini se da Hrvatska zapravo relativno dobro stoji. Po broju prijava nasilja nad ženama (pretežno, ali ne isključivo u obiteljima) ispada bolja od većine europskih zemalja uključujući i one koje bismo uobičajeno smatrali ponajboljima, kao što su primjerice skandinavske, Nizozemska, Francuska i Velika Britanija.

Međutim, stručnjaci smatraju da treba biti jako oprezan kada su u pitanju statistike koje se temelje na prijavljivanju jer brojke mogu izgledati povoljnije ili lošije iz više razloga među kojima su i neprepoznavanje nasilja i nesklonost prijavljivanju. Upravo u Hrvatskoj imali smo prilike svjedočiti brojnim slučajevima obiteljskog nasilja koja su bila prijavljivana kada je već bilo kasno ili prekasno. To i jest jedno o ključnih svojstava obiteljskog nasilja - nevidljivost.

Milas Klarić kaže kako je zanimljivo da za svojeg rada u svojstvu pravobraniteljice iz nekih dijelova Hrvatske gotovo da nije imala nikakvih prijava za kršenje prava djece.

"Primjerice, iz Ličko-senjske županije dobivali smo neproporcionalno malo prijava. To sasvim sigurno ne znači da povreda uopće nije bilo. To prije znači da ne postoji dovoljna svijest, odnosno da društvo više tolerira nasilje. S druge strane, porast broja prijava u nekim gradskim sredinama ne mora nužno značiti da je on stvaran već da možda raste svijest. Ponekad je teško zaključiti o čemu je zapravo riječ. Primjerice, kada su u pitanju bolesti, možemo se pitati imamo li stvarno porast broja nekih bolesti ili imamo sve bolju dijagnostiku s kojom ih sve bolje otkrivamo", rekla je Milas Klarić. 

Hrvatska je u Jugoslaviji imala puno bolju mentalnu skrb

Jedan od problema važnih u kontekstu nasilja svakako je činjenica da kvaliteta sustavne skrbi o psihičkom zdravlju građana u Hrvatskoj posljednjih desetljeća propada.

Psihologinja Nataša Jokić Begić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu kaže da je hrvatsko društvo od početka rata do danas izloženo silnim čimbenicima rizika.

"Prvo je bio rat, zatim poraće, tranzicija, ekonomska kriza, nezaposlenost. To su čimbenici za koje se zna da svaki za sebe ostavlja posljedice na kvalitetu života nacije i pojedinaca, što uključuje i psihopatološke posljedice", kaže Jokić Begić.

"Istovremeno, mi smo danas svjedoci 30 godina zanemarivanja mentalnog zdravlja kao da bi se ono moglo samo od sebe spontano uspostaviti. No to se ne može dogoditi. Mentalno zdravlje je krhko, baš kao i tjelesno. Kada pogledamo koliko ulažemo u tjelesno zdravlje i promociju tjelesnog zdravlja, uključujući i prevenciju bolesti, imamo apsolutan nesrazmjer u odnosu na ulaganja u psihičko zdravlje", dodaje.

Jokić Begić smatra da je to što danas doživljavamo posljedica nekoliko tendencija u društvu.

"S jedne strane naše društvo postaje zapadno društvo, a takva društva sa svim svojim svojstvima ne djeluju uvijek i u svakom smislu povoljno na mentalno zdravlje. U njima je svatko zatvoren u svoj svijet, ljudi ne vode računa jedni o drugima, štoviše smatraju da je neprimjereno to činiti, da je to uplitanje u tuđe živote. Ljudi puno rade, a veze sa članovima obitelji i prijateljima više nisu onako čvrste kakve su bile u tradicijskom društvu. One su nekada bili korektivi. Zanimanju za druge danas se gotovo pridaje svojstvo nemoralnosti. Ljudi se prema problemima drugih odnose sa stavom 'to nije moj posao' i pritom očekujući da postoji sustav kojemu je to posao. Na Zapadu on svakako postoji, no kod nas ne postoji. Stoga smo na brisanom prostoru. S jedne strane tradicijski način brige o drugima se raspao, dok se s druge nije izgradio zapadnjački sustav podrške. Očit primjer je ovo što se dogodilo na Pagu. Činjenica je da su se svi koji su mogli vidjeti da se u toj obitelji događa nešto problematično ponašali po vrlo individualističkom obrascu: To nije moja briga, to nije moj posao."

Stigmatizacija i šutnja o psihičkim bolestima

Kao jedan od ozbiljnih problema Jokić Begić vidi činjenicu da se u našem konzervativnom društvu psihički problemi stigmatiziraju kao slabost.

"Ljudi se srame obratiti stručnjacima zbog psihičkih problema. Oni se doživljavaju kao znak karakterne slabosti. Stoga ljudi izbjegavaju prepoznati kako vlastite tako i tuđe psihičke probleme. Ljudi će od onih koji imaju problema pobjeći umjesto da ih prepoznaju. Prema pisanju medija, kod djevojčica s Paga problemi su bili uočeni još prilikom upisa u škole. No nitko se pritom nije zapitao o čemu je riječ. Jednostavno su im odgodili upis. Kao da će problem riješiti samo njihovo sazrijevanje. Nisu djeca pekmez da zrenjem sve postaje kako treba", upozorava.

Hrvatska se nekada mogla ponositi brigom o mentalnom zdravlju

Jokić Begić ističe da smo mi u Hrvatskoj izloženi svim rizicima kojima je izložen Zapad, uz to i rizicima koje su donijeli rat, poraće i tranzicija, dok u mentalno zdravlje ulažemo vrlo malo.

"Primjerice, broj psihologa po školama je pao, kao i broj stručnih suradnika. Od odličnog sustava skrbi za mentalno zdravlje koji je postojao u Jugoslaviji, u kojem su pri svakom domu zdravlja postojali centri za mentalno zdravlje, došli smo do stanja u kojem to postoji samo u tragovima. Hrvatska se nekada mogla ponositi svojim sustavom zdravstvene i mentalne skrbi. Nastavni zavod za javno zdravstvo Andrija Štampar bio je vrhunski sustav zdravstvene zaštite koji je osiguravao prevenciju na svim razinama, od sistematskih pregleda u školama do pregleda na poslu i u mirovini. To se danas sve raspalo. Danas više nema pravog javnog zdravstva pa ni brige o mentalnom zdravlju. Kada je u pitanju tjelesno zdravlje, postoji barem jaka propaganda zdravog načina života - nemojte pušiti, hranite se zdravo i vježbajte. No kada je riječ o mentalnom zdravlju, ono se uzima zdravo za gotovo kao da bi trebalo doći samo po sebi. Mi stoga imamo ono najlošije od Zapada: razne rizike, ali nemamo i odgovarajuću zaštitu", kaže Jokić Begić.

Brinimo se jedni o drugima kada sustav ne brine

Jokić Begić smatra da bismo iz svega što smo vidjeli posljednjih tjedana trebali izvući poruku da se trebamo brinuti jedni o drugima.

"Kada vidimo da je netko u nevolji, trebamo pokušati pomoći jer će se u protivnom događati slične tragedije. Institucije neće odraditi svoj posao jer ih nema. Koliko škola ima psihologe? Mi usto prihvaćamo neke zapadnjačke mehanizme prema kojima se roditeljima daje pretjerana, neutemeljena moć nad djecom. Za svaku sitnicu moraju se tražiti neke dozvole roditelja. Ako želite da psiholog pogleda dijete, već roditelji trebaju dati neko odobrenje. Tko će tako nešto dati? Oni koji su normalni, dobri roditelji. Oni koji imaju problema i čija djeca imaju problema, neće ih dati. Od sljedeće školske godine ipak će se krenuti s trijažom mentalnog zdravlja djece. To će biti uključeno u školske zdravstvene preglede tako da to roditelji neće moći osujetiti."

Obiteljsko nasilje, ekonomsko nasilje i patrijarhat

Anita Dremel, voditeljica Katedre za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, smatra da zapravo ne trebamo biti šokirani nizom nasilnih događaja s obzirom na neuređenost ukupnog sustava i nepostojanje osnove za povjerenje u institucije, koje su nerijetko i same mjesta na kojima se generira nasilje ili pretpostavka za njegovo pojavljivanje.

"Porast nasilja u obitelji usko je povezan s porastom različitih oblika nasilja u društvu, posebno u situaciji u kojoj se već dugo vremena odašilje poruka da je nasilje prihvatljiv oblik društvenog djelovanja, zato što mnogi oblici nasilja prisutni u svakodnevnom životu ne izazivaju jasnu reakciju okoline i institucija. O nekim se oblicima nasilja i ne govori, a to o čemu kao društvo govorimo ili ne govorimo pod utjecajem je, između ostalog, cijelog niza društvenih, ekonomskih, kulturnih i političkih čimbenika", kaže Dremel.

Ističe da je obiteljsko nasilje često oblik rodno uvjetovanog nasilja, koje počiva na stavovima duboko ukorijenjenim u povijesno otpornim strukturama patrijarhata.

"Rodno uvjetovano nasilje vrlo je raširen i ujedno slabo vidljiv oblik nasilja, što ukazuje na vezu roda, moći i nasilja. Rodno uvjetovano nasilje najteži je oblik rodne diskriminacije te se ne može razumjeti izvan društvene strukture. Rodne norme često opravdavaju to nasilje i nerijetko ga čine tolerabilnim ili nevidljivim", tumači Dremel.

"Zadnjih četvrtinu stoljeća, nakon što smo kao pojedinci i kolektiv bili suočeni s traumom rata i razaranja, možemo sagledati neke učinke tranzicije, za vrijeme koje je zamjetno rastao etnocentrizam, bila je izrazito prihvaćena patrijarhalnost i povećala se tradicionalna crkvena religioznost, zahvaljujući između ostalog i institucionalnom podupiranju. Danas se pod demografskim pritiscima izraženo promovira natalitetna politika u ruhu tradicionalnih patrijarhalnih vrijednosti, posebno u okviru konzervativne političke opcije uz klerikalnu potporu. No začudan je paralelizam naglašavanja važnosti obitelji, razvoja socijalne politike navodno usmjerene dobrobiti obitelji i istovremenog porasta obiteljskog nasilja", kaže Dremel koja smatra da je ekonomsko nasilje također izuzetno važan faktor koji se u Hrvatskoj ignorira.

"Podaci svjedoče da su žene još uvijek više nezaposlene, ovisne, manje plaćene, podzastupljene, posebno u strukturama upravljanja, te da su na najplaćenijim ili najprestižnijim položajima višestruko opterećene. No ekonomsko nasilje teško pronalazi put do medijske eksponiranosti ako nije popraćeno fizičkim ili seksualnim nasiljem koji su u prvom planu, što, naravno, u većem broju privlači čitatelje. Hitno trebamo osvijestiti da su obiteljsko nasilje i rodno zasnovano nasilje globalni zdravstveni i razvojni problemi te pozivati na razvijanje istraživački utemeljene socijalne politike i obrazovnih programa usmjerenih rješavanju toga problema", poručuje Dremel.