DAVNE 1288. godine, 6. siječnja, u Novom Vinodolskom održan je povijesni sastanak krčkog kneza Leonarda i predstavnika devet vinodolskih gradova: Bakra, Bribira, Drivenika, Grižana, Grobnika, Hreljina, Ledenica, Novog i Trsata. Tom su prilikom sastavili i potpisali Vinodolski zakonik, jedan od najstarijih poznatih dokumenata običajnog prava, pisan na čakavskom dijalektu i starohrvatskom pismu glagoljici.

Pravni dokument s vizijom

Vinodolski zakonik sadrži 77 članaka koji na 14 pergamentnih listova detaljno reguliraju odnose između slobodnih vinodolskih gradova i krčkih knezova. Ovaj pravni spomenik donesen je u razdoblju kada su slobodni seljaci odbijali postati kmetovima nakon što je Vinodol 1225. godine darovnicom kralja Andrije II. pripao pod vlast krčke vlastele. Sukobi između stanovnika Vinodola i knezova trajali su desetljećima, a potpisivanje zakonika označilo je prekretnicu u tim odnosima.

Iako prvenstveno štiti interese feudalaca, zakon obuhvaća i novine iz raznih grana prava, uključujući upravno, kazneno i procesualno. Posebno je zanimljivo što se u njemu spominju i "prava žena", što je u to doba bilo gotovo nezamislivo. Dokument također osvjetljava proces feudalizacije u Hrvatskoj, ukazujući na visoku razinu društvenog razvoja područja Vinodola u 13. stoljeću.

Struktura i značaj zakonika

Odredbe zakonika definiraju ovlasti kneza, položaj Crkve te ustroj vinodolske općine i njezinih službenika, poput satnika (predstavnika pravosuđa), grašćika (gradskih službenika) i busovića (pozivača). Kazneno pravo zauzima znatan dio zakonika, s naglaskom na ograničavanje kneževih ovlasti u kažnjavanju.

Predviđene kazne bile su uglavnom novčane, a sudski postupak uključivao je običaje poput povika ("kliča" – javne oznake zločina) te dokazivanja svjedocima i prisegom. Obuhvaćeno je i obvezno pravo, s odredbama o poslovima vezanim uz nekretnine, nagradama za nalaznike izgubljenih predmeta i darovima pri sklapanju poslova.

Povijesni prijenos i očuvanje

Nažalost, originalni tekst zakonika nije sačuvan. Najstariji poznati rukopis pisan glagoljicom datira iz druge polovice 16. stoljeća i pohranjen je u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Prvi put ga je 1843. godine objavio Antun Mažuranić u časopisu Kolo. Kasnije su zakon preveli Josip Bodnjanski na ruski, Wacław Alexander Maciejowski na poljski i A. M. Evreinova, koja je 1878. izdala fototipsko izdanje izvornika s latiničnom i ćiriličnom transkripcijom.

U novije vrijeme, pravni povjesničar Lujo Margetić intenzivno je proučavao ovaj važan dokument. Još 1988. godine Josip Bratulić priredio je izdanje koje uključuje faksimil, kritički tekst i tumačenje rječnika.

Vinodolski zakonik danas je prepoznat kao jedan od najproučavanijih pravnih dokumenata na svijetu. Uz Rusku pravdu, koja je sastavljena između 11. i 13. stoljeća, jedan je od najstarijih zakonika slavenskih naroda. Kao temeljni spomenik starog hrvatskog običajnog prava i jezika, Zakonik svjedoči o pravnoj, društvenoj i kulturnoj razvijenosti srednjovjekovne Hrvatske te ostaje neiscrpan izvor za daljnja istraživanja i stručne radove.