Foto: 123rf

VENEZUELA nikada nije bila ekonomski uzor drugim državama, no kada je Hugo Chavez prvi put preuzeo dužnost predsjednika 1999. godine, bogatstvo od nafte je nestalo jako brzo.
 
Inflacija je postala stalni problem, a u 1996. dostigla je čak 100%. Ekonomija nije puno rasla, a gotovo polovina stanovništva je živjela ispod granice siromaštva. Jedan politolog je čak izjavio da se zemlja raspada, piše u svojoj analizi Bloomberg.

Ipak, prije njega, Venezuela je zahvaljujući nafti bila jedna od bogatijih država u Latinskoj Americi, a i financije vlade su bile u podnošljivo dobrom stanju.

Takva je otprilike bila situacija za Chaveza u prvih šest ili sedam godina na vlasti. Davao je gomilu novca siromašnima i učinio mnogo stvari koje su izluđivale sindikate i poslovne lidere matice. Čak ga je 2002. godine šef trgovinske komore zamijenio kao predsjednika, no ovaj pokušaj je propao nakon svega dva dana. U 2005. godini stanovništvo je imalo najveći bruto doprinos po glavi u Latinskoj Americi i bez problema su plaćali svoje račune. Chavezove pristalice su čak uspijevale pronaći neke pokazatelje da siromaštvo i pothranjenost opadaju.

Danas, nakon njega, ekonomija Venezuele je u katastrofalnom stanju. Vlada je već u prosincu prestala objavljivati redovne ekonomske statistike, ali je jedan dužnosnik izjavio za Bloomberg News da je godišnja stopa inflacije dostigla nevjerojatnih 150%. No, najnovija procjena Troubled Valute, projekta koji vodi Steve Hanke iz Instituta Cato i Johns Hopkins govori da je inflacija zapravo 808%. Nestašica hrane je postala ogroman problem, bankrot se čini neizbježnim, a ni potpuni ekonomski kolaps nije nemoguć.

Do 2014. godine Venezuela je skliznula na peto mjesto po BDP-u po glavi stanovnika u Latinskoj Americi, iza Čilea, Kube (!), Urugvaja i Paname, dok bi Meksiko i Brazil ove godine mogli bolje proći, bez obzira na svoje ekonomske probleme, a čak i susjedna Kolumbija vidljivo napreduje.

Što se zapravo dogodilo u Venezueli između 2005. i danas?

Ovo:

Imajte na umu da je razilaženje između prihoda i rashoda u Venezueli počelo još mnogo prije kolapsa cijene nafte prošlog ljeta. Kada je cijena nafte dostigla svoj vrhunac u srpnju 2008. godine, prihodi vlade, od kojih 40 % dolazi direktno od nafte - već su opadali, piše Bloomberg. Glavni problem je bila venecuelska proizvodnja nafte, koja je pala sa 3,3 miljuna barela dnevno u 2006. godini na 2,7 milijuna u 2011, a u 2014. je i dalje bila na 2,7 milijuna.

Venezueli ne ponestaje nafte, to dokazuju rezerve koje su naglo skočile od 2000. godine, kada su geolozi doznali više o teškoj sirovini u Orinoco pojasu. Ali, da se ta nafta upotrijebi, potrebno je mnogo resursa i stručnosti, a obje ove komponente nedostaju kompanijama koje su u državnom vlasništvu. Petroleos de Venezuela (PDVSA, najpoznatiji u SAD-u za Citgo podružnicu), kaska s proizvodnjom otkako je Chavez pokrenuo neku vrstu neprijateljskog preuzimanja u 2000. godini. Nakon štrajka izbačeno je 18.000 radnika i direktora, što je 40 % radne snage kompanije. Onda su počele zahtjevne kontrole zajedničkog ulaganja PDVSA sa stranim naftnim kompanijama, a po svemu se čini da je ciljao na alokaciju resursa njegove nacije, te se može zaključiti da je on otežao plaćanje poreza PDVSA-u.

Državna potrošnja je jedno vrijeme bila pod kontrolom zahvaljujući poreznim prihodima, no od 2010. godine potrošnja počinje rasti. Tijekom svojih posljednjih godina, Chavez, koji je umro od raka u 2013. godini, je zajedno sa svojim novoizabranim nasljednikom Nicolasom Madurom, živio u rasipništvu.

Procjenjuje se da je ovogodišnji deficit budžeta 24 %, što naravno nije nečuveno za zemlje izvoznice nafte tijekom pada cijena -  deficit Saudijske Arabije je ove godine 20 %. Ali razlika između Saudijske Arabije i Venezuele je što ona štedi tijekom vrhunca, dok Venezuela ima kronični deficit od više od 10 %, piše Bloomberg.

2005. godine, Chavez je svoj pristup vođenju države nazvao "Socijalizam 21. stoljeća". Ali, za ostatak svijeta to je više ličilo na ono što je politolog Terry Lynn Karl nazvao "petrolizam" – stanje kada je potrošnja novca od nafte glavna svrha i cilj vlade, pa čak i onda kada novac polako nestaje. Ovaj pristup rezultirao je nemogućom situacijom u zemlji. Da bi mogli platiti svoje račune, vlada je pozajmila 45 milijardi dolara od Kine.

Chavez više nije tu, ali je očigledno da je ovo njegova kriza. Preuzeo je zemlju koja se nekako držala i pretvorio je u državu koja je na dobrom putu da postane izgubljen slučaj. Naravno, ima i gorih vrsta vladara od njega, a to su oni koji su masakrirali svoje ljude ili doveli svoje nacije u bezizlazne ratove. Ali što se tiče osnovnih makroekonomskih upravljanja, Hugo Chavez je zasigurno jedan od najgorih vođa koje je svijet ikada vidio, zaključuje se u tekstu Bloomberga.