PROŠLOGA petka u Osnovnoj školi Žrnovnica, nedaleko od Splita, vukovarski veterani Damir Plavšić i Damir Markuš upriličili su nešto što se zove glazbeno-scenski spektakl "Bitka za Vukovar". To uključuje prikazivanje dokumentarnog filma, razgovor o Plavšićevoj knjizi i njegovo predavanje u kojem nebrojeno puta spominje silovanja, ubijanja trudnica, a ne izbjegava ni nacionalističke stereotipe. Sve ovo događalo se izvan redovne nastave na molbu žrnovničkog Mjesnog odbora, ali u školskoj prostoriji pred brojnom djecom.

Bilo je morbidno, žali se jedan roditelj, pa priča kako su pred početak priredbe nasumce odabranoj djeci navučeni plaštevi, potom su poredani u špalir, a u rukama su, u zamračenoj sali, držali lampione. Plavšićevo je predavanje, svjedoči dalje, bilo u istom tonu, puno mraka, strahova i nacionalnih generalizacija. 

Index posjeduje kraće tonske zapise dijela predavanja koji potvrđuju riječi našeg sugovornika.

"Hrvati su za njih ustaše"

Plavšić na snimci priča: "... koga će izvući van, mučiti, ubiti, žene silovati. Dalje opisujem kako su se prema nama odnosili u tri srbijanska logora. Mi Hrvati za njih smo bili, a nažalost još uvijek smo, samo ustaše i koljači srpske djece. Oni su zaista vjerovali u to. Gazili su nas, mlatili su nas sa svime što su imali. Vidjeli ste ovaj zadnji dio filma koji smo jako ublažili da vam pokažemo samo djelić onoga što smo proživljavali u srpskim logorima. Mi obični mali ljudi, Hrvati. Mržnja je bila neopisiva. Još uvijek danas ne mogu shvatiti čemu i zašto je bila tolika mržnja. Knjigu završavam s posljednjom stranicom ratnog dnevnika koji je napisao moj otac Ivan Zvonimir Plavšić, a kojega su ubili na Ovčari zajedno s 264 vukovarska ratnika i ranjenika", govorio je Plavšić okupljenima. I osnovcima.

Potom je pitao djecu ima li među njima šesnaestogodišnjaka, no nitko se nije javio. Svejedno, nastavio je s mučnim detaljima:

"Ne znam jeste li znali, na Ovčari je ubijen jedan dječak koji je imao 16 godina. Na Ovčari su ubili trudnicu u sedmom mjesecu trudnoće. Prije toga su je mučili, silovali, a onda su je ubili tako da su joj pucali u plod. Je l' možete zamisliti kolika mržnja mora biti u srcima ljudi da nešto takvo naprave? Jeste li ikada čuli za Velepromet, djeco? Velepromet? Velepromet je mjesto u Vukovaru gdje je, po našoj procjeni, ubijeno oko 700 naših civila, ranjenika, branitelja, žena", objasnio je Plavšić te se osvrnuo na istup imenjaka Markuša: "Damir je rekao da je sada u Hrvatskoj pronađena samo 51 masovna grobnica."

Duša Vukovara krvari

U drugom tonskom zapisu koji imamo Plavšić se grozi aktualne situacije u Vukovaru. Kaže: "Još nešto za kraj - duša grada Vukovara još uvijek krvari. Vidjeli ste kako je danas grad Vukovar lijep i obnovljen grad, u njega se vraća život. Danas je u gradu Vukovaru najteže ženama koje su nakon pada grada Vukovara bile silovane. Djeco, te žene nisu bile samo silovane. Nad njima su se iživljavale prljave, smrdljive, bradate zvijeri, satima su ih silovali, prelazili su preko njih, pljuvali su ih, mučili su ih. One žene koje su preživjele ta mučenja danas kada hodaju mojim slobodnim gradom, mojim hrvatskim gradom Vukovarom, i kada im u susret dođe jedan od tih njihovih silovatelja i mučitelja, one spuštaju svoju glavu i drhte i boje se i srame se, a silovatelj prolazi pored nje bez straha, bez srama i bez grižnje savjesti. Djeco, jeste li ikad čuli za riječ mirna reintegracija i opći oprost? Jeste čuli ili niste čuli? Znate li kako je Vukovar vraćen u Hrvatsku? Mirnom reintegracijom, tako je. E vidite, baš jedan od sporazuma koji su bili u okviru te mirne reintegracije jeste sporazum koji se zove opći oprost, tako da mnogi oni koji su činili raznorazna zvjerstva danas su slobodni i danas primaju hrvatske mirovine. Takva vam je situacija danas u Vukovaru", tvrdio je Plavšić u Osnovnoj školi Žrnovnica.

Srbi, bombe, tenkovi, Arkan...

Potom je pričao o borbama. Citiramo ono što je zabilježeno na snimci:

"... poginulo najviše neprijateljskih vojnika, ali je poginulo i najviše nas vukovarskih ratnika. A mi koji smo preživjeli u prosjeku smo ranjeni dva puta. Dalje opisujem caffe bar London. Sjećate se iz ovoga filma? Sam caffe bar London branilo je nas šestoro, napadala nas je kolona tenkova, vidjeli ste originalne snimke Arkana i njegovih dobrovoljaca. Na taj dio je navaljivalo negdje 400 do 500 vojnika. Satima smo zadržavali da ne prođu taj caffe bar London i baš kad smo bili u Americi, američki marinci su nas pitali: 'Pa zašto ste se toliko dugo borili iz te ruševine, zašto se niste povukli na pričuvni položaj preko puta ceste?' A onda sam im ja objasnio da smo se mi ranije povukli na drugu stranu ceste. Na tisuće civila, dječice, ranjenika koji su bili, živjeli u podrumima ovih ruševina od kuća ne bi se stigli izvući na vrijeme, Srbi bi brzo prešli na drugu stranu i izvršili bi pokolj bacajući bombe u podrume kao što su to učinili dan ranije u naselju Lužac", tumačio je Plavšić djeci i roditeljima.

Na koncu veli: "Prije svega moram reći da tučnjava nije način rješavanja sukoba. Molim vas, uvijek izaberite mirno rješavanje sukoba. Nikad se nemojte tući. Zašto vas to pitam, djeco? Dečki, ako ste se potukli, vjerojatno ste se potukli jedan na jedan, je l' tako", pita okupljene klince pa dobiva odgovor "da" i smijeh.

"Slušaj sad ovamo, slušajte ovamo", nastavlja Plavšić: "Zamislite da se vi sami morate tući protiv njih šest. Bilo bi malo nezgodno, je li tako? A sad poslušajte sljedeću situaciju: zamislite da se vi sami morate tuć protiv njih 60. Zašto vam to govorim, djeco? Damir Markuš je rekao na početku: grad Vukovar je branilo 1803 branitelja, a napadala nas je neprijateljska sila koja je brojala između 60 i 80 tisuća vojnika. Oni su imali brodove, tenkove, zrakoplove, helikoptere, topništvo, sve živo, a mi smo imali ručno pješačko i ručno protutenkovsko pješačko naoružanje, a uspjeli smo punih 88 dana držati grad i na takav način smo spriječili da glavnina neprijateljske vojne sile krene dublje u Hrvatsku", objašnjavao je Plavšić u Žrnovnici.

Barišićeva dozvola za smrdljive nakaze

Mediji su već problematizirali Plavšićeva predavanja, pisalo se da nisu primjerena za školarce. Primjerice, u ožujku ove godine "Novosti" su pod naslovom "Užitak ubijanja pred djecom" objavile da su "Ministarstvo znanosti i obrazovanja i Agencija za odgoj i obrazovanje odobrili da se diljem Hrvatske održava predstava 'Bitka za Vukovar' u kojoj se pred školskom djecom govori o užitku ubijanja neprijatelja kao 'prljavih, smrdljivih, bradatih nakaza'".

Pitali smo Ministarstvo i Agenciju o događaju u Žrnovnici, odgovor je stigao iz Ministarstva:

"U mandatu bivšeg ministra Pave Barišića, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je 27. siječnja 2017. godine zaprimilo dopis Udruge branitelja Hrvatski pleter sa zahtjevom za verifikacijom glazbeno-scenske predstave 'Bitka za Vukovar – kako smo branili grad i Hrvatsku.' Sukladno propisima, Ministarstvo je zatražilo stručno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje u čijoj je nadležnosti stručna procjena. Ministarstvo je zaprimilo pozitivno stručno mišljenje Agencije za odgoj i obrazovanje koje je potpisala tadašnja ravnateljica Jadranka Žarković Pečenković te je temeljem tog mišljenja tadašnja pomoćnica ministra Sanja Putica potpisala suglasnost za provođenje planiranih aktivnosti. Dakle, stručnu procjenu napravila je Agencija za odgoj i obrazovanje u čijoj je to nadležnosti te Vas za više informacija upućujemo da se obratite Agenciji za odgoj i obrazovanje", upućuju nas iz Ministarstva, ali i informiraju da su nakon našeg upita zatražili informaciju od škole koja samostalno odlučuje o izvođenju programa.

"Od ravnateljice smo dobili informaciju da je program održan u školi s početkom u 19 sati, a to znači poslije nastave i ulaz je bio slobodan te isti nije bio namijenjen učenicima škole, već građanima, a organizator je bio Mjesni odbor Žrnovnica. Škola je prema riječima gđe ravnateljice dozvolila održavanje programa, kao što to čini inače, temeljem mišljenja Školskog odbora s obzirom da u mjestu nema drugih prostora u kojima bi se održavala glazbena i druga kulturna događanja. Školski zbor nije nastupao u programu, djeca su nosila zapaljene svijeće na pozornicu i uz suglasnost roditelja koji su nazočili programu", napominju iz Ministarstva.

Škola se pohvalila događajem na web stranicama

Gotovo identične rečenice čuli smo od Matije Šitum, ravnateljice škole. I ona ističe kako nije riječ o školskom sadržaju, ali nesumnjivo su mu prisustvovala brojna djeca kojoj se i Plavšić često obraća. Nesumnjivo je i da se škola na web stranici pohvalila Plavšićevim i Mrkuševim predavanjem održanim za mještane, ali kako lijepo piše na webu škole, i za učenike.

No, resorno Ministarstvo i Agencija za odgoj i obrazovanje prezrivo su pljunuli na pedagogiju i zaključili kako je dovoljno biti svjedok nečega da bi se o tome pričalo djeci. Neovisno o načinu na koji se priča, selektivnosti činjenica i brutalnosti izgovorenog. Ovdje se, uostalom, u pauzama između ratova tradicionalno odgajaju novi ratnici.

Govorimo samo istinu

Javio nam se i Plavšić. Kaže kako Markuš i on u predstavi govore "samo istinu" i s njom obilaze svijet. Pohvalio se s više od 90 tisuća gledatelja u 197 gradova u Hrvatskoj i svijetu. Predstavu naziva izrazito antiratnom i dodaje: "Djeci i gledateljima na kraju govorimo da na sve moguće načine izbjegavaju sukobe te da ih rješavaju mirnim putem i dogovorima. Također u svakoj predstavi napominjemo da je više tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine branilo Hrvatsku zajedno s nama, promoviramo mir i suživot, a ja posebno ističem da svi mi katolici i vjernici moramo oprostiti, ali ne smijemo nikada zaboraviti Domovinski rat koji je stvorio slobodnu Hrvatsku."

Poslao nam je i linkove na tekstove o Ružici Markobašić, trudnici ubijenoj na Ovčari, neimenovanim ratnim silovateljima koji žive i rade u Vukovaru, zatim neke od negativno intoniranih izjava srpskih dužnosnika o Hrvatima. Plavšić se poziva i na dopuštenja prosvjetnih vlasti, ističe kako je njihova predstava prilagođena učenicima viših razreda osnovne i srednjih škola. Osobito je zanimljiv dio u kojem priznaje da na početku sudjeluju učenici nižih razreda i to "izvođenjem plesno-pjevačkih točaka", ali zatim, a u skladu s nečim što naziva "Detaljnim planom organizacije", trebaju biti "odvedena u zasebnu prostoriju s okrijepom, a u kojoj s njima do kraja predstave treba biti jedna ili više odraslih osoba. Na kraju predstave pozivaju se na pozornicu radi zajedničkog fotografiranja, a potom odlaze s roditeljima svojim kućama."

Premala djeca

U Žrnovnici, međutim, sva djeca u publici bila su mlađa od 16 godina, a kako smo vidjeli na nekim snimkama koje posjedujemo, među njima je zasigurno bilo učenika nižih razreda.

Bit će da su "Domovinski rat" magične riječi pred kojima nestaje sva navodna briga za osjetljivost djece, inače itekako prisutna u svakodnevici.