ŽIGMUND Luksemburški bio je plemić iz Nuremberga, a tijekom svog života bio je kralj mnogih europskih kraljevstava, uključujući Ugarsku, Češku i Sveto Rimsko Carstvo. Njegov život bio je ispunjen brojnim vojnim kampanjama, bitnim vijećima i sudbonosnim bitkama. On kao da nikada nije stao - čim je riješio jedan plemićki problem, nastupio bi drugi. Njegov život bio je konstantno dramatičan te gotovo kao iz romana, zbog čega o njemu uči gotovo svaki Europljanin, od Francuza do Rumunja.

Prva titula osigurana brakom

Rodio se 1368. godine kao sin svetorimskog cara Karla IV. Oženio je Mariju, kraljicu Ugarske i tako dobio svoju prvu titulu. Kao Marijin suvladar trebao je živjeti običan život plemića, tu i tamo sjediti na nekom vijeću i ostatak vremena jesti, piti i baviti se umjetnošću.

Ipak, takav život nikada nije stigao voditi jer se dio velikaša protivio njegovom novom braku. Mađarski i hrvatski plemići nisu htjeli nekog Luksemburškog na tronu; ipak se radilo o nepotkupljivom strancu kojim se nije moglo manipulirati. Zato je izbio srednjovjekovni pandan građanskog rata iz kojeg je Žigmund nakon devet godina izašao kao pobjednik.

Spetljao se s drugim mađarskim velikašima kako bi osigurao pobjedu, no isto tako je decentralizirao vlast, pa su u Ugarskoj i Hrvatskoj tada lokalni plemići imali puno više ovlasti.

Njegova vlast bila je čvrsta u Ugarskoj, poprilično prisutna u Slavoniji i Hrvatskoj, no u Dalmaciji se nije puno pojavljivao jer tamo nije imao prijatelja, premda je i Dalmacija nominalno bila njegova. Nakon što je umrla njegova prva žena Marija krajem stoljeća, Žigmund je postao solo vladar u Ugarskoj.

Popularni kralj okupio gotovo 100.000 ljudi za rat protiv Osmanlija

1396. godine kralj Žigmund odlazi s 90.000 ljudi preko Dunava u sveti rat protiv prokletih Osmanlija koji su pod Bajazidom I. počeli ugrožavati čak i mađarske saveznike. Kršćani su proveli mjesece u neprijateljskom teritoriju te više puta izvojevali pobjedu protiv muslimana, no onda je Bajazid obustavio opsadu Konstantinopola samo kako bi se pozabavio "nasumičnim kraljem".

Njegova vojska od 140.000 ljudi dočekala je, uplašila i pobila onu "malu" vojsku što je okupio Žigmund pod propagandom vjerskog rata. Tako je završila kampanja u Nikopolju, a Žigmund jedva da ju je preživio.

Osveta u Križevcima

Vratio se doma podvijenog repa, gdje ga je dočekao kaos još većeg razmjera od kampanje u Osmanskom Carstvu. Dio velikaša okrenuo se protiv njega, smatrajući ga mrtvim te je započeo novi period nestabilnosti u Ugarskoj. On se zato više pozabavio Češkom gdje je nakratko postao vladar, dok su u Ugarskoj njegovi neprijatelji okrunili Ladislava Napuljskog za novoga kralja.

Žigmund je najavio novo vijeće u Križevcima te pozvao sve relevantne mađarske i hrvatske plemiće, napominjući da im je imunitet osiguran dok su pod kraljevskim vijećem. Ipak, radi se o poznatom Krvavom saboru u Križevcima, gdje je masakriran hrvatski ban Stjepan Lacković i njegovi saveznici. 

Potom se okrenuo Bosni za koju je okupio novu križarsku vojsku, premda je ovoga puta s njima ubijao uglavnom bosansko plemstvo koje ga nije htjelo priznati za vladara.

Znao je razgovarati s običnim seljacima, ali i s prepotentnim svećenicima

Žigmund je isto tako aktivno pratio što se događa s Crkvom. Nju je tada tresao period poznat kao Zapadna shizma kada je postojalo više svećeničkih fakcija u borbi za titulu pape. Žigmund se i ovdje uključio u utrku, podržavajući jednu stranu u sukobu. S crkvenjacima je vodio potpuno drukčija vijeća od onih u Križevcima.

Svećenici koji ga tamo nisu htjeli često bi ga etiketirali kao neobrazovanog i barbarskog čovjeka. Jedan ga je biskup tako prekinuo usred govora ispravljajući njegov latinski. On je na to samo odgovorio: "Ja sam kralj svih Rimljana, stoga za mene ne vrijede ista pravila gramatike kao i za Vas."

"Kralj svih Rimljana" nije bila laž, zapravo ga je jedna od plemićkih grupacija okrunila za svetorimskog cara, premda mu tu titulu tada još uvijek nisu priznavali. Žigmund je paralelno konsolidirao vlast u Mađarskoj, borio se protiv čeških ustanika, petljao se u crkvene poslove, sjedio po vijećima u Svetom Rimskom Carstvu da bi dobio nekakve pozicije i još k tome odlazio svako malo u rat. Mislite da je to sve?

Svestrani Žigmund

Početkom 15. stoljeća, kada je njegova vlast u Ugarskoj već bila kompromitirana i mnogi su već priznali Ladislava Napuljskog kao novog vladara, započet će rat između dvojice kraljeva koji će trajati idućih deset godina. Tijekom tog rata, Ladislav je iskoristio svoja prava na Dalmaciju pa ju prodao Veneciji za 100.000 dukata, što je Žigmund odmah iskoristio kako bi pridobio mađarsko plemstvo na svoju stranu. 

Dok je trajao rat protiv Ladislava, Žigmund je posjetio Češku, gdje je sudjelovao na važnom crkvenom vijeću. Tamo se odlučivalo kako suzbiti vrlo ozbiljan ustanak Jana Husa koji kritizira Crkvu i traži reforme. Žigmund je urgirao da se zarobljenog Husa ne smije ubiti, jer će tako zemlja ući u još veću krizu, no krvi žedni svećenici oglušili su se na njegove savjete i spalili ga na lomači. Žigmundova pozicija u Češkoj nakon toga više neće biti relevantna.

Je li Žigmund išta postigao tijekom svog burnog života?

Njegova pozicija očvrsnut će u Svetom Rimskom Carstvu, gdje će od 1430. godine dobivati priznanja kao car jednako na sjeveru, kao i na jugu zemlje. Tih godina Žigmund je živio napokon neki miran život, ali to mu je vrlo brzo dosadilo pa se odlučio na još jednu avanturu u Osmansko Carstvo. I ovoga je puta izgubio. 1437. godine vratio se doma svojoj drugoj ženi Barbari Celjskoj te umro iste godine.

Po njegovoj želji, pokopan je uz kraljevski tretman u Ugarskoj. Iza sebe ostavio je samo jednu kćer koja se udala za njemačkog plemića pa je tako njegova dinastija Luksemburg umrla skupa s njim. Žigmundov život bio je buran i pun događanja, no ono što bismo mu danas, uz vremenski odmak, mogli pripisati jest činjenica da je njegovim djelovanjem Srednja Europa postala puno povezanija. 

Dok su mnogi plemići u Ugarskoj, Hrvatskoj, Bohemiji i Njemačkoj spletkarili protiv ili za njega, postavili su temelje budućih alijansi protiv Osmanlija, koje će nakon Žigmundove smrti bili itekako važne kako bi se spriječila ekspanzija muslimanske države koja je upravo ušla u svoju najagresivniju fazu.