30 GODINA nakon ujedinjenja Njemačke dva se prijatelja, jedan sa zapada, drugi s istoka, sjećaju bijega iz DDR-a: u Mađarskoj je preplivao Dunav i stigao u Hrvatsku u tadašnjoj Jugoslaviji.

Kad je 7. studenog 1989. doista pao Berlinski zid, jedan od njih je bezbrižno provodio odmor u Indiji i nije ni znao što se događa u Njemačkoj. Drugi je s nevjericom sjedio pred televizorom u svom stanu u Münchenu. Jedan se smijao, drugi je plakao od radosti.

"Da je DDR propao, to je najljepše što se uopće dogodilo u povijesti Njemačke. To je bio najljepši događaj u mojem životu", sjeća se Eckehard Walter u razgovoru za Deutsche Welle. "Jer bez Zida istočna Njemačka nije mogla postojati."

Vratoloman bijeg

On to najbolje zna: odrastao je u Quedlinburgu, mjestašcu u socijalističkoj istočnoj Njemačkoj i zapravo je tek tridesetak kilometara bio udaljen od granice sa zapadnom, Saveznom Republikom Njemačkom. Ali je znao da je to nemoguće: jedini put je bio iz Mađarske Dunavom do Batine u tadašnjoj Jugoslaviji.

Ove jeseni su dva prijatelja ponovno došla na mjesto gdje je počeo njegov vratoloman bijeg i jedva mogu suspregnuti suze: "To je mogao biti posljednji dan u mom životu. Ali ispunio se san i to bih učinio ponovo", kaže nam dok gleda široki Dunav.

Iza njega stoji Eckhardt Selbach iz Kölna koji mu je tada pomogao u bijegu. Obojica, sad u zrelim šezdesetim godinama, ne mogu vjerovati u vlastitu hrabrost u onim danima: "Bilo nam je dvadeset i vjerovali smo da smo besmrtni", mogu jedino zaključiti.

Zar ne želiš pobjeći na zapad?

 Prijateljstvo između "građanina DDR-a" i nekog iz zapadne Njemačke je zapravo na istoku bilo zabranjeno, a već kažnjivo je bilo i ne prijaviti takvo poznanstvo. No to prijateljstvo se stvorilo potpuno spontano, u kampu u Bugarskoj kod Varne.  Eckehard i Eckhardt, jedan s istoka, drugi sa zapada, nisu se zanimali za politiku, nego su pili bugarsko pivo i zajedno slušali Pink Floyd, Santanu i Franka Zappu.

Ipak, u jednom trenutku se postavilo pitanje: "Zar ne želiš pobjeći na zapad?" Hoće li? To je bilo pitanje o kojem se nije usuđivao ni razmišljati. Ali nakon jednog tjedna sunca, mora i bezbrižnog prijateljstva s "neprijateljem" iz zapadne Njemačke odluka je došla sama od sebe. Naravno da hoće! I to što prije! Jer ubrzo ga čeka služenje vojske u DDR-u, to mu svakako ne treba!

Ni za Eckhardta sa zapada uopće nije bilo dvojbi kako će pomoći svom prijatelju. Ali ni njemu zapravo nije bilo jasno u što se upušta. No plan je bio tu i kad se vratio u Köln, počelo je razmišljanje kako da se to izvede.

Trenirao je svaki dan

Mediji u zapadnoj Njemačkoj su često izvještavali o ponekad spektakularnim uspjesima bjegunaca, ali je bilo i jasno kako to nije lako. U prtljažniku automobila iz istočnog u zapadni Berlin? Nekad je funkcioniralo, sad se prtljažnici redovito provjeravaju. S krivotvorenom zapadnonjemačkom putovnicom iz Bugarske u Tursku? Teško i komplicirano.

Par mjeseci kasnije su se opet sastali u istočnom Berlinu i tamo mu je rekao svoje mišljenje: "Moramo to napraviti na skoro nemoguć način: ti ćeš morati preplivati Dunav." Velikih diskusija nije bilo: svaki način je bio opasan, ovaj je barem izgledao moguć. Obojica su počeli s pripremama: Eckehard Walter je u Quedlinburgu odjednom postao gorljiv sportaš i trenirao je svaki dan, a Eckhardt je počeo planirati rutu. Nabavio je i osobne dokumente za prijatelja s istoka i razmišljao je kako da u Mađarsku donese ronilačko odijelo – bez previše pitanja tamošnjih carinika.

Na Veliki petak 1978. – te godine je to bio već 24. ožujka – je Eckhardt Selbach krenuo iz Kölna u pet sati ujutro. 22 sata kasnije stigao je u 1.600 kilometara udaljenu kolodvorsku gostionicu u Pečuhu u Mađarskoj i počeo čekati svog prijatelja. U jedan sat u noći, već kad je gostioničar davno htio zatvoriti gostionicu, Eckehard Walter konačno je došao.

Pred obalom ledenog Dunava

Tek kasnije je čuo kako je i on imao mnogo nevolja da uopće napusti DDR, ali nam kaže: "Bio sam potpuno siguran da će doći." Vremena nije bilo mnogo: već sljedeće večeri, u subotu prije Uskrsa oko osam sati uvečer, na tihom mjestu uz Dunav kod Mohača je akcija počela. Eckehard je navukao neoprensko odijelo, ronilačku masku i disalicu, čak je zacrnio i lice. I tek kad su tako stajali pred obalom još ledenog Dunava, i jednog i drugog je obuzela strava od pothvata u koji su se upustili.

To priznaje i Eckhardt: "Da me tada netko zapitao 'što tu radite', mislim da bih sve prekinuo i pobjegao glavom bez obzira. Ali me još više bilo strah za Eckeharda koji ne samo da mora u hladnu rijeku nego upravo čini teško kazneno djelo 'bijega iz republike', kako se to zvalo u DDR-u, i riskira i život i mnogo godina zatvora."

Usprkos svim sumnjama i nedoumicama, krenuli su kako je bilo planirano: jedan u Dunav, drugi autom u nedaleku tadašnju Jugoslaviju. Već unaprijed je zatražio vizu za Mađarsku, tako da nije bilo problema s ulascima i izlascima u istočni blok. Tako je stigao u Batinu i sad je počelo najteže: čekanje.

Granica pod reflektorima

Za Eckeharda u rijeci su počeli još teži trenuci. Svaki put kad je čuo kako neki pas laje ili kad je čuo motor nekog čamca, mislio je da će mu srce stati: "Sad je gotovo, sad će te uhvatiti."

A onda je postalo svijetlo kao usred dana: reflektori na granici su osvjetljavali i Dunav. Walter je zaronio, ali odjednom mu je disalica bila puna vode. "Naravno da nisam mogao ispuhati vodu i napraviti fontanu na površini. Tako sam skinuo disalicu i popio svu tu prljavu riječnu vodu", sjeća se svog puta.

Pustio je da ga rijeka nosi, nije se skoro ni micao i pomalo se udaljio od osvijetljenog područja. Opet je bio mrak i znao je da je sad u Jugoslaviji. "Odjednom sam se umirio, otplivao sam do obale, sjeo sam i malo se odmorio", priča nam. Uspio je! Doduše, do mosta u Batini gdje ga je čekao prijatelj je bilo još dobrih desetak kilometara. Posljednjim snagama je i to prešao. Kad ga je tamo prijatelj izvukao iz vode, jedva je mogao pomicati udove, a imao je osjećaj da nema usne nego komad leda na licu.

Graničare nisu zanimala dva mlada Nijemca

Usred noći su krenuli iz Baranje prema Osijeku, što dalje od graničnog područja. Polako su se obojica počeli umirivati, pogotovo kad su stigli na autoput – i mnogim njemačkim vozačima dobro poznatu tadašnju cestu od Zagreba do Beograda. Na sam Uskrs, oko tri sata poslije podne, konačno su stigli na granični prijelaz Ljubelj. S jedne strane tunela je granični prijelaz Jugoslavije, s druge je već Austrija.

Imali su sreće: graničare Jugoslavije nije osobito zanimalo još jedno vozilo s njemačkim oznakama i dva mladića sa (zapadno)njemačkim ispravama – jednostavno su im tek mahnuli da prođu. Njegove isprave iz DDR-a su odavno spalili, umjesto toga mu je Eckhardt donio osobnu iskaznicu jednog poznanika iz Kölna koji je otprilike sličio istočnonjemačkom prijatelju.

Tunel je bio "ničija zemlja" – makar su putnici koji su često prelazili tu granicu i u tunelu mogli znati kad je počela Austrija: tamo su sve sijalice u rasvjeti tunela bile ispravne. Ali njemačkim prijateljima je to bilo svejedno: "Prošao si! Prošao si! Na zapadu si!" urlali su. Već u tunelu su počeli trubiti i jedva su mogli svladati sreću i olakšanje. Bez stajanja su vozili sve do Münchena i u tamošnjoj glavnoj pivnici su krenuli slaviti svoj pothvat.

Šutjeli sve do pada Berlinskog zida

40 godina je prošlo od bijega, a 30 godina od nestanka socijalističke istočne Njemačke. Eckehard Walter je "završio svoju priču s DDR-om". "Ne osjećam se ni kao istočnjak ni kao zapadnjak nego kao Nijemac", kaže nam. Nema baš nikakvog razumijevanja za nostalgiju koja obuzima neke stanovnike nekadašnjeg socijalizma. "Sretan sam što nema više automobila kao što je Trabant. Ne samo da je smrdio kao kuga nego je povrh toga bio i odvratan."

Ali sve do pada Berlinskog zida su obojica radije šutjela o svom pothvatu. Već i zbog toga što nisu htjeli da taj put za bijeg bude zatvoren za buduće bjegunce. To je bilo nešto kao njihov posve osoban doprinos za ujedinjenje Njemačke, piše Deutsche Welle.