Istraživanje: Katolici u Hrvatskoj ipak manje vjeruju u crkvene rodne stereotipe
RELIGIOZNI katolici u Hrvatskoj naginju odstupanjima od rodnih stereotipa koji se promiču u nekim službenim izjavama Crkve i to, suprotno od izjava, ne vodi do razaranja i negiranja ljudske prirode.
Rezultati su to istraživanja provedenih 2017./2018. godine u okviru projekta "Relacijski rodni odnosi u Hrvatskoj: modernizacijske i razvojne perspektive – GENMOD", u kojem je metodom licem-u-lice sudjelovalo 1210 osoba.
Istraživanje je provela doktorica katoličke teologije i znanstvena savjetnica u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar Jadranka Rebeka Anić i dio njih objavila u članku u novom broju časopisa Nova prisutnost.
Religiozni katolici oni su koji za sebe navode da pohađaju vjerske obrede jednom mjesečno ili češće.
Dekonstrukcija teološke antropologije polazi od tvrdnje da je ljudski odnos prema rodnim pitanjima oblikovan kulturnim i društvenim odnosima ljudi, a nije esencijalistički, odnosno nije ga Bog takvim "propisao".
Brojnim crkvenim dokumentima, izjavama papa, biskupskih konferencija i pojedinih biskupa, dekonstrukcija rodnih stereotipa tumači se kao destrukcija kršćanske antropologije, kaže autorica navodeći to kao okvir istraživanja.
Za razliku od toga, dodaje autorica, postoje dokumenti i izjave u kojima se crkveno učiteljstvo ograđuje od biološkog determinizma te dopušta dekonstrukciju rodnih stereotipa, ali bez dovođenja u pitanje muško-ženske prirode na kojoj se temelje.
Istraživanje polazi od stereotipa da su muške osobine aktivnost, ambicioznost, razumnost, samostalnost i odlučnost, a ženske nježnost, osjećajnost, nesigurnost i strpljenje.
Odstupanje izraženije kod žena
Sudionici istraživanja većinu osobina smatraju podjednako muškima i ženskima, a neke stereotipno muške osobine poput razumnosti i, donekle, samostalnosti, pripisuju ženama.
Odstupanje od rodnih stereotipa izraženije je kod žena. One su stereotipno muške osobine ambicioznost, samostalnost, odlučnost i razumnost sklonije pripisati vlastitom spolu.
No, jednako su tako sklonije pripisati sebi stereotipno ženske osobine kao što su osjećajnost i strpljenje, kaže istraživanje.
Muškarci međutim ne pripisuju vlastitom spolu osobine koje se stereotipno pripisuju ženama.
Ni žene ni muškarci ne pokazuju tendenciju da nježnost, osjećajnost, strpljenje i nesigurnost pripišu muškarcima.
Autorica zaključuje da se konstrukcija i dekonstrukcija katoličke antropologije trajno događa i da ne vodi razaranju i negiranju ljudske prirode već shvaćanju procesa koji su utjecali na definiranje muško-ženske prirode.
Upućuje na to da se suvremena katoličko-teološka antropologija o komplementarnosti spolova još temelji na onoj koju je dao Aristotel, pa je time filozofski, a ne teološki utemeljena.
Identitet žene određen je prirodno-filozofskim tumačenjem zadanosti, a ne na temelju biblijskog pojma slike Božje. Ni u Starom ni u Novom zavjetu ne postoji definicija prirode žene ili muškarca, ističe u analizi teologinja Anić.
Oslobađanje od nadiđenih aristotelovskih postavki na kojima se temelje definicije muške i ženske prirode u katoličkoj antropologiji otvara mogućnost za razvoj te antropologije izvan granica biološkog determinizma, ocjenjuje splitska teologinja i redovnica Jadranka Rebeka Anić.