Foto: Građani prosvjeduju protiv tražitelja azila u Helsinkiju/FAH

"SPREMAN sam otići kući već sutra," rekao je novinarima Tareq Thajeel Ajaj u prihvatnom centru u finsom Otaniemiju, Espoo, nakon povlačenja svog zahtjeva za azil.

Ajaj kaže da ga kući na sjeveru Iraku zovu vijesti o ozbiljnoj bolesti oca, ali da je prvi razlog za odlazak razočaranje Finskom koja nije ispunila očekivanja, niti obećanja koja su mu dali krijumčari ljudi na obalama Mediterana. Nakon što je četiri mjeseca proveo u prihvatnom centru, posebno mu je dozlogrdila neaktivnost i lokalna hrana. "Ja ne znam što će mi se dogoditi u Iraku, ali ovdje umirem iznutra."

Prema podacima Međunarodne organizacije za migraciju (IOM) sa sjedištem u Helsinkiju slično razmišlja rastući broj Ajajovih sunarodnjaka. "Broj ljudi koji se dobrovoljno vraća je strahovito porastao ove jeseni," rekla je za Helsinki Times Julia Evans iz IOM-a koja očekuje da će u prosincu zabilježiti rekordan broj povratnika.

Iračani su pritom daleko najveća nacionalna grupa među dobrovoljnim povratnicima, od 78 ljudi koji su se uputili u domovinu u listopadu 60 je iz Iraka. U studenom je bilo 72 Iračana među ukupno 111 dobrovoljaca.

Čekanje "bez smisla"

Među razočaranima je i Thabeet Al-Aswad iz Bagdada, koji se očajnički pokušava vratiti kući iako to ugrožava njegovu obitelj. On kaže da je umoran i uznemiren jer ga muči nesanica u pretrpanom prihvatnom centu u kojem nema ničeg smislenog za raditi.

"Usluge ovdje nisu ono što smo mi očekivali. Bilo bi odlično kad bi mogli raditi i živjeti normalne živote," rekao je nakon tri mjeseca u Finskoj.

Prema Evans, izbjeglice se odlučuju na povratak iz različitih razloga, najčešće jer se nešto loše dogodilo jednom od članova njihovih obitelji.

"Drugi razlog zbog kojeg oni ne žele ostati je čekanje na odluku (o azilu) za koju su shvatili da neće stići onoliko brzo koliko su to očekivali. Možda su također uvidjeli da postupak ujedinjavanja s obitelji neće biti lak."  

Finske vlasti tražiteljima azila koji se odluče na povratak u zemlje ishodišta u pravilu nude između 50 i 100 eura, ponekad i više, no pojedinci odlaze kućama i bez državne pomoći.