RAT U GAZI ubrzava izraelsku "aneksiju" palestinskog gospodarstva, tvrde analitičari koji smatraju da je ta ekonomija već desetljećima ograničena dogovorima koji su uslijedili nakon mirovnih sporazuma iz Osla.

Rat koji traje od 7. listopada u Gazi uništio je većinu Gaze, no utjecao je i na javne financije i širu ekonomiju okupirane Zapadne obale. Izrael steže obruč oko Palestinske samouprave koja vlada dijelovima tog područja, zadržavajući porezne prihode koje prikuplja u njezino ime, rekao je ekonomist Adel Samara za agenciju France Presse. 

Standard Palestinaca ugrožen je i zabranama ulaska radnicima koji su radili unutar Izraela i padom turizma koji se najviše očitovao izostankom božićne sezone u Bethlehemu, smještenom na Zapadnoj obali. Samara ističe da "tehnički govoreći pod izraelskom okupacijom ne postoji palestinsko gospodarstvo – izraelska ekonomija praktički je anektirala našu". 

Većina prihoda od carina ne završava u palestinskom proračunu

Palestinsko gospodarstvo u većem dijelu funkcionira na temelju Pariškog protokola iz 1994. koji je kontrolu nad granicama teritorija dao isključivo Izraelu koji ima prava i prikupljati carine i porez na dodanu vrijednost za Palestinsku samoupravu. 

Izrael opetovano koristi te ovlasti kako bi palestinske vlasti lišio nužnih prihoda. Rat u Gazi to je dodatno pojačao, tvrdi Samara. Većina prihoda od carina od 7. listopada ne završava u palestinskom proračunu, piše francuska agencija. 

"Bez tih prihoda Palestinska samouprava ima poteškoća u isplatama plaća javnih službenika i tekućim troškovima", rekao je Taher al-Labadi, istraživač u Francuskom institutu za Bliski istok. Norveška je u veljači Palestinskoj samoupravi prenijela 115 milijuna eura od Izraela, nakon dogovora o odmrzavanju dijela poreza. 

Pariški protokol još uvijek na snazi

Gotovo svim palestinskim radnicima trenutno je zabranjeno ući u Izrael zbog rada, što je značajno povećalo nezaposlenost na palestinskim teritorijama. Palestinski premijer Mohamed Mustafa govori o "financijskoj krizi bez presedana" u kojoj je deficit vlade narastao na sedam milijardi dolara, što je više od trećine BDP-a palestinskih teritorija.

Pariški protokol, kao i sporazumi iz Osla iz 1993. i 1995. pod kojim je potpisan, trebao je biti na snazi pet godina, do formiranja palestinske države. No zbog izostanka dugotrajnog mirovnog dogovora on je još uvijek na snazi za gotovo sve aspekte palestinskog gospodarstva. 

Protokol guši i investicije jer, ističe Samara, Izrael kontrolira "zemlju, resurse i izvore vode" palestinskih teritorija. Želi li neka tvornica ili tvrtka pristup tim resursima na Zapadnoj obali, mora prvo dobiti odobrenje Izraela. 

Situacija se dodatno postrožila pod krajnje desnima izraelskim ministrom sigurnosti Itamarom Ben Gvirom i financija Bezalelom Smotrichom, obojicom naseljenicima na Zapadnoj obali. Kritičari ih optužuju da ucjenjuju premijera Benjamina Netanyahua jer mu drže tanku većinu u parlamentu. S tim se slaže izraelski politolog Michael Milshtein. 

Postoji više struja u samom Izraelu

"Ne dopuštajući palestinskim radnicima ulazak u Izrael i lišavanjem Palestinaca prihoda od poreza, Ben Gvir i Smotrich žele zbaciti Palestinsku samoupravu koju smatraju neprijateljem. To je način kolektivnog kažnjavanja Palestinaca koje također smatraju neprijateljima", rekao je. 

Milshtein ističe da je prije 7. listopada gotovo trećina prihoda Zapadne obale dolazila od zarade oko 193 tisuća Palestinaca koji su radili u Izraelu. Danas ih je samo između osam i devet tisuća, rekao je. On ukazuje na drugu struju mišljenja u Izraelu, onu centrističkog ministra Bennyja Gantza i konzervativnog zastupnika Gideona Saara.

Oni žele omogućiti povratak palestinskih radnika kako bi se izbjegla pobuna na Zapadnoj obali u vrijeme dok su izraelske snage već rastegnute zbog sukoba u Gazi i na granici s Libanonom. Milshtein smatra kako je izraelski premijer bliskiji Gantzovom stavu.