KOLIKO je vjerojatno da će sutra ujutro u Francuskoj osvanuti nova zora krajnje desnice? O takvom se scenariju žestoko raspravljalo u medijima, institucijama Europske unije u Bruxellesu i sjedištima nacionalnih vlada diljem Europe nakon prošlotjednog prvog kruga parlamentarnih izbora u Francuskoj.

Ipak, unatoč spektakularnom iskoraku stranke Nacionalno okupljanje (RN) Marine Le Pen, kratak odgovor je: RN-ova većina je moguća, ali ne i vjerojatna. Francuske centrističke i ljevičarske stranke strateški su povukle kandidate kako bi si međusobno pomogle uoči odlučujućeg drugog kruga ove nedjelje, piše BBC.

No utjecaj ovih izbora bit će seizmičan, neovisno o tome osvoji li RN potpunu većinu i hoće li Jordan Bardella, njezin mladi predsjednik koji se dobro služi društvenim medijima, postati novi premijer Francuske.

Razbijanje desetljećima starog tabua

Ankete predviđaju da će RN sigurno osvojiti više mjesta nego bilo koja druga politička grupacija. To znači da će desetljećima star tabu biti razbijen u Francuskoj, glavnoj naciji EU.

EU je rođena iz pepela Drugog svjetskog rata. Izvorno je zamišljena kao mirovni projekt, s ratnim neprijateljima Francuskom i Njemačkom u svom središtu. Stranke krajnje desnice prognane su na margine europske politike.

U lipnju su se svjetski čelnici okupili u sjevernoj Francuskoj kako bi obilježili 80 godina od Dana D, savezničkog iskrcavanja u Normandiji koji je ubrzao poraz nacističke Njemačke. Ali sada su "ekstremno desne" ili "tvrdo desne" ili "populističko-nacionalističke" stranke dio koalicijskih vlada u nizu zemalja EU, uključujući Nizozemsku, Italiju i Finsku.

Postoje izazovi u pozicioniranju ovih stranaka. Njihova se politika često mijenja. Također se razlikuju od zemlje do zemlje. A njihova normalizacija nije posve nova pojava. Bivši talijanski premijer Silvio Berlusconi, političar desnog centra, bio je prvi čelnik EU koji se odvažio na tako nešto. Formirao je vladu s postfašističkom političkom skupinom Movimento Sociale Italiano još 1994. godine.

Ideja "sanitarnog kordona" prema desnici je - francuska

Šest godina kasnije austrijski konzervativci ušli su u koaliciju s krajnje desnom Slobodarskom strankom. U to je vrijeme EU bila toliko ogorčena da je nekoliko mjeseci blokirala službene bilateralne kontakte s Austrijom.

Poslijeratna politička praksa nalagala je političkom mainstreamu da mora formirati cordon sanitaire ili "sanitarnu barijeru" u vrijeme izbora kako bi ekstremna desnica ostala izvan europskih vlada. Univerzalno priznati izraz za tu praksu je francuski, što daje naslutiti koliko su mnogi u Francuskoj strastveno bili privrženi takvoj ideji.

Na predsjedničkim izborima 2002. neki su francuski birači stavljali kvačice na nos na putu prema biračkim mjestima kako bi pokazali da će glasati za kandidata koji im se baš ne sviđa samo kako bi spriječili ekstremnu desnicu.

Taj kordon sada je razbijen

To je bila krajnja desnica koju je godinama predvodio otac Marine Le Pen, a u stranačkom članstvu bilo je i bivših francuskih pripadnika Waffen SS-a, nacističke postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Vratimo li se iz prošlosti u 2024. godinu, čini se da je 10-godišnja ambicija Marine Le Pen da detoksificira očevu stranku - promijenila joj je ime i silno se trudila očistiti imidž - postigla velik uspjeh.

Cordon sanitaire sada je razbijen jer je lider francuskog desnog centra Les Républicains postigao dogovor s RN-om da si ove nedjelje ne konkuriraju međusobno u određenim izbornim jedinicama. To je izazvalo potres u francuskoj politici.

Za Marine Le Pen je ključno to što onima koji je podržavaju to više nije neugodno priznati. Na RN se više ne gleda kao na ekstremistički protestni pokret. Za mnoge birače ova stranka nudi vjerodostojan politički program, što god tvrdili klevetnici.

Tjeskobni očaj u liberalnim krugovima

Francuski birači vjeruju RN-u više nego bilo kojoj drugoj stranci kad je riječ o gospodarstvu i (trenutačno lošim) javnim financijama, prema anketi Ipsosa za Financial Times. I to unatoč nedostatku iskustva RN-a u upravljanju i njezinim uglavnom neutemeljenim planovima smanjenja poreza i potrošnje.

Kada promatrate tjeskobni očaj u liberalnim krugovima u Europi zbog rastućeg uspjeha takozvane nove desnice, otvara se pitanje - da su tradicionalne stranke bolje služile svojim biračima, možda bi bilo manje prilike za uspjeh europskih populista?

Pod populistima se misli na političare poput Le Pen, koji tvrde da slušaju birače i govore u ime "običnih ljudi" braneći ih od "establišmenta".

Ovaj argument "oni i mi" iznimno je učinkovit kada su glasači zabrinuti i kada ih vladajuće strukture ignoriraju. Pogledajmo samo Donalda Trumpa u SAD-u, iznenadni neočekivani iskorak Reform UK-a na britanskim izborima u četvrtak i ogroman uspjeh njemačke kontroverzne antimigracijske stranke AfD.

Percepcija Macrona kao otuđenog moćnika

U Francuskoj mnogi doživljavaju predsjednika Macrona - bivšeg trgovačkog bankara - kao arogantnog, privilegiranog i udaljenog od svakodnevnih briga običnih ljudi izvan centra Pariza. Čovjeka koji je tešku svakodnevicu učinio još težom, kako kažu, podizanjem starosne granice za nacionalnu mirovinu i pokušajem podizanja cijena goriva navodeći zabrinutost za okoliš.

Francuskog predsjednika mora frustrirati to što se njegov uspjeh u smanjenju stope nezaposlenosti i milijarde eura koje je potrošio pokušavajući ublažiti ekonomske učinke pandemije i energetske krize čini uglavnom zaboravljen.

Istodobno je RN veći dio svoje kampanje koncentrirao na krizu troškova života. Stranka je obećala smanjiti poreze na plin i struju i povećati minimalnu plaću za osobe s niskim primanjima.

Ovakvi prioriteti znače da RN više ne bi trebalo označavati kao krajnje desničarski pokret, inzistiraju njegovi pristaše. Oni ukazuju na sve veću bazu podrške i kažu da stranka ne bi trebala zauvijek biti okaljana svojim rasističkim korijenima pod starijim Le Penom.

Sličan argument dolazi iz Rima. Talijanska premijerka Giorgia Meloni svojedobno je hvalila fašističkog diktatora Benita Mussolinija. Njezina stranka Braća Italije ima postfašističke korijene, ali sada je Meloni na čelu jedne od najstabilnijih vlada u EU.

Slučaj Giorgie Meloni

Nedavno je cenzurirala sastanak mladeži svoje stranke, na kojem se pozdravljalo na fašistički način. U njezinoj stranci nema mjesta nostalgiji za totalitarnim režimima 20. stoljeća, rekla je Meloni.

Dok domaći kritičari upozoravaju na pokušaje utjecaja na talijanske medije i napade Meloni na LGBTQ+ prava, za njezine konkretne prijedloge u rješavanju problema s nezakonitim migracijama stižu pohvale europskog mainstreama, uključujući predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen i donedavnog britanskog premijera Rishija Sunaka.

Iskreno govoreći, kada je riječ o gorućim pitanjima poput migracija, postaje sve teže razlikovati političku retoriku krajnje desnice u Europi i tradicionalne mainstream političare koji namjerno zaoštravaju svoje govore kako bi pokušali zadržati birače.

Pozicija koju uživa Meloni je dalek san za Marine Le Pen

Bivši nizozemski premijer Mark Rutte bio je pravi primjer za to, a i Emmanuel Macron sve više osjeća žar popularnosti Marine Le Pen. Ne treba zaboraviti i nedavni uspjeh antimigrantskog političara Geerta Wildersa na općim izborima u Nizozemskoj, koji je redovito optuživan za govor mržnje.

Može se raspravljati o etiketi "ekstremne desnice" jer mnogo ovisi o stavovima svake stranke. No pozicija koju Meloni sada uživa u širim međunarodnim krugovima još je dalek san za Marine Le Pen.

RN inzistira na tome da je parlamentarna većina još uvijek nadohvat ruke ove nedjelje. Vjerojatniji je ishod, pokazuju ankete, paralizirani parlament ili nestabilna koalicijska vlada stranaka bez RN-a.

Svi scenariji svode Emmanuela Macrona na prilično slabog predsjednika.

Politička nestabilnost

Politička nestabilnost kod kuće znači da se velike sile EU, Francuska i Njemačka, okreću prema unutra u vrijeme velike globalne neizvjesnosti. Ratovi bjesne u Gazi i Ukrajini. Donald Trump, skeptik prema EU i NATO-u, mogao bi se vratiti u Bijelu kuću.

Nesiguran je trenutak za Europu da bi se našla bez vodstva. Glasači se osjećaju izloženima. Čak i ako to ne bude ove nedjelje, sljedbenici Marine Le Pen čvrsto vjeruju da njihovo vrijeme dolazi. Uskoro.