IVAN Goran Kovačić (Lukovdol, 21. ožujka 1913. - okolica Foče, Bosna i Hercegovina, 12. srpnja 1943.) jedan je od najznačajnijih hrvatskih književnika 20. stoljeća. Pjesnik, pripovjedač, esejist i prevoditelj, ostavio je neizbrisiv trag u hrvatskoj književnosti, posebice svojom proturatnom poemom Jama. Njegov život, obilježen borbom za pravdu i tragičnim krajem, te djelo prožeto dubokim humanizmom čine ga simbolom otpora nepravdi i umjetničke snage.

Životni put

Kovačić je rođen u Lukovdolu, malom mjestu u Gorskom kotaru, gdje je proveo rano djetinjstvo. Školovao se u gimnazijama u Karlovcu i Zagrebu, kamo se preselio 1926. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirao je slavistiku, ali je 1935. napustio studij kako bi se posvetio književnosti i novinarstvu.

Tada je svom imenu dodao "Goran", odražavajući povezanost sa zavičajem. Radio je kao suradnik i urednik u Hrvatskom dnevniku (1936. - 1940.) i Novostima (1939. - 1941.), a jedno je vrijeme podržavao Hrvatsku seljačku stranku, zbog čega je kažnjen nakon političkog govora u Lukovdolu na rođendan Stjepana Radića.

Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941., imenovan je upraviteljem pošte u Foči, ali je zahvaljujući Mati Ujeviću ostao u Zagrebu, radeći u Hrvatskom izdavačkom bibliografskom zavodu. Krajem 1942. s Vladimirom Nazorom pridružio se partizanima. Poginuo je 1943. u istočnobosanskom selu Vrbnici kraj Foče, gdje su ga, bolesnog, ubili četnici.

Što je bilo s njegovim ubojicom?

Borislav Boro Blagojević, komandant "leteće čete", smatra se odgovornim za ubojstvo Ivana Gorana Kovačića 1943. godine. Nakon rata emigrirao je i ostao aktivan u četničkoj emigraciji, obnašajući dužnost predsjednika organizacije Draža Mihailović za Belgiju te jednog od rukovoditelja organizacije Ravna Gora za Europu.

Blagojević je ubijen 8. ožujka 1975. u Bruxellesu pod nerazjašnjenim okolnostima, a vjeruje se da je njegovu smrt izazvala povezanost s protujugoslavenskim aktivnostima.

Blagojević je svojedobno predložio razmjenu informacija o mjestima ukopa Ivana Gorana Kovačića i Draže Mihailovića, no do dogovora nikada nije došlo. Grob Ivana Gorana Kovačića do danas je ostao nepoznat, što se podudara s motivima iz njegove pjesme Moj grob, u kojoj izražava želju da njegovo posljednje počivalište ostane skriveno i nedostupno.

Pjesma Moj grob, napisana 1937. godine, često se tumači kao predosjećaj vlastite sudbine. U njoj Kovačić izražava želju da bude pokopan u osami, daleko od ljudi, na mjestu dostupnom samo rijetkim prijateljima, koji bi nakon posjeta izbrisali tragove njegova postojanja.

Književni rad

Kovačićeva književna karijera započela je rano, s 16 godina, crticom Ševina tužaljka (1929.) u časopisu Omladina. Godine 1932. sudjelovao je u zbirci Lirika 1932. s Josipom Hitrecom i Vladimirom Jurčićem. Pisao je na štokavskom i kajkavskom idiomu, obogaćujući hrvatski jezik svojim izrazom.

Jedina knjiga objavljena za njegova života, zbirka novela Dani gnjeva (1936.), prikazuje teške sudbine "malih ljudi" Gorskog kotara, spajajući lirski realizam s društvenim angažmanom. Novela Probuđeni djedovi izostavljena je iz zbirke zbog naglašenog hrvatstva.

Posmrtno objavljena zbirka pjesama Ognji i rože (1945.), napisana na gorskokotarskoj kajkavštini, slavi zavičaj i djetinjstvo kroz vitalističke slike i arhetipske simbole. S 36 pjesama u 11 ciklusa, smatra se vrhuncem hrvatske dijalektalne poezije. Štokavske pjesme poput Pjesniku, Moj grob i Leševi putuju odražavaju predosjećaj smrti i moralnu odgovornost, dok su partizanske pjesme iz 1943. (Mrzimo vas!, Komunističkoj partiji) propagandnog karaktera.

Jama: Vrhunac stvaralaštva

Najpoznatije Kovačićevo djelo, poema Jama (1943.), nastala je tijekom boravka u partizanima i objavljena posmrtno 1944. u Italiji. Inspirirana ratnim zločinima NDH, opisuje masovna smaknuća iz perspektive preživjele žrtve koja se iz jame spašava i pridružuje partizanima.

Strukturirana u deset dijelova, napisana je jampskim pentametrom u sestinama (ababbcc), s iznimkom idiličnog dijela u katrenima. Kontrast tame zločina i svjetla nade glavna je tema, uz utjecaje Nazora, hrvatske moderne i Danteove Božanstvene komedije.

Jama je snažan humanistički vapaj protiv zla, univerzalne vrijednosti i estetske snage, iako je ostala nedovršena zbog autorove smrti. U SFRJ bila je široko priznata, inspirirajući likovna i glazbena djela, dok je nakon 1990. njezina recepcija oslabila zbog revizionističkih tumačenja.

Ostavština

Kovačić je bio i plodan prevoditelj s engleskoga, francuskoga, talijanskoga i drugih jezika te autor eseja (Strah u umjetnosti, 1940.) i kritika (Eseji i ocjene, 1946.). Njegovi nedovršeni romani i izgubljena komedija svjedoče o širini njegova talenta.

U njegovu čast od 1964. održava se Goranovo proljeće u Lukovdolu, uz nagrade Goranov vijenac i Goran za mlade pjesnike. Dio njegovih ostataka počiva u memorijalnom spomeniku u rodnom mjestu, gdje je 1975. osnovan i Memorijalni muzej. Kovačićev lik, obavijen legendom, i njegovo djelo ostaju ključni za hrvatsku književnost, unatoč povremenim ideološkim reinterpretacijama.