Jelenu Veljaču i Gretu Thunberg ne mogu smisliti isti ljudi. To nije slučajno
ŽESTOK nastup švedske klimatske aktivistice Grete Thunberg u UN-u prije mjesec dana i oštra polemika scenaristice i društvene aktivistice Jelene Veljače s Aleksandrom Stankovićem u Nedjeljom u 2 ove nedjelje naišli su na vrlo slične reakcije na društvenim mrežama.
U oba slučaja zamjerke, ali i sprdnje na njihov račun stigle su mahom od konzervativaca. Da stvar bude zanimljivija, u kritici su sudjelovali uglavnom isti ljudi, a neki od njih čak su sami usporedili dvije aktivistice pronalazeći im poveznice. Jedan od takvih je i šef kampanje Miroslava Škore Mate Mijić koji je na Twitteru objavio fotografiju ljutite Veljače uz kratak komentar HOW DARE YOU, što su riječi kojima je Thunberg prozvala političare u UN-u.
Konzervativci ne vole promjene pa ne vjeruju ni u klimatske
Ivan Salečić, psiholog i kolumnist, kaže da danas više ne vjeruje u neku jasnu podjelu na konzervativce i liberale jer je u ekonomskom smislu ta granica jako zamagljena. No slaže se da je u socijalnom smislu, na koji se odnosi ovo pitanje, nju još uvijek moguće povući.
"Vjerojatno najopćenitija odrednica konzervativaca leži u tome da vole ustaljen poredak stvari i ne vole mnogo talasanja oko toga", kaže Salečić.
"U takav tradicijski diskurs spada i religijska identifikacija i predgalilejevska ideja o čovjeku u središtu svemira, napravljenom na Božju sliku i priliku. Iako je taj isti Bog stvorio i svijet, samo je čovjek stvoren na Božju sliku i priliku, što mu valjda daje pravo da planet smatra neiscrpnim resursom te da ekosustav koristi po svojoj volji, a da o tome nikome ne podnosi račune. Klimatske promjene, o kojima priča i Greta Thunberg, ali i svi relevantni svjetski izvori – mogu se mjeriti, mogu se izračunati promjene temperature, brzina topljenja glečera ili dizanja razine mora, pa su, da tako kažem – doslovce kvantitativna mjera gluposti takvog stava. U 250 godina od industrijske revolucije planet je 'izbunaren' do točke na kojoj je pitanje ima li povratka. Paradoksalno je to da se oni koji priznaju klimatske promjene i pokušavaju se boriti protiv njih zapravo bore za konzervativnu sliku svijeta. Onu u kojoj ćemo moći otvoriti prozor kako bismo prozračili prostoriju, a da nam pritom u sobu uđe zrak, a ne metan, ili onu u kojoj ćemo moći izići u šetnju bez boca s kisikom na leđima. Takve posljedice konzervativcima su posve izvan browsera. Potiskivanje i općenito korištenje psiholoških obrambenih mehanizama, radije nego njihovo osvještavanje je, rekao bih, karakteristika konzervativnog pristupa svijetu", tumači naš psiholog.
Konzervativci vole misliti da se ne može dogoditi ništa što se već nije događalo
Dodaje da je obilježje konzervativnog svjetonazora također i fenomen opisan u psihologiji koji se naziva "normalcy bias" (u izravnom prijevodu pristranost normalnosti):
"Ta pristranost odnosi se na to da se na budućnost misli kroz kategorije prošlosti, pretpostavlja se da će ono što će se dogoditi biti nalik nečem što se već dogodilo, pa se i klimatske promjene nastoje svesti na takve, već poznate kategorije. Smatra se da je "normalcy bias" pridonio razmjerima Holokausta te da mnoge buduće žrtve Holokausta nisu pokušale pobjeći na sve moguće načine jer nisu mogle anticipirati strahotu koja se sprema, nisu je imale s čime usporediti. Takva normalizacija, kakvu donosi "normalcy bias", ni po kojem indikatoru nije opravdana, ali je za konzervativni um prihvatljiva. Naravno – konzervativni svjetonazor istodobno odbija razne normalizacije koje jesu opravdane i dobrodošle – na primjer onu o normalizaciji aktivnosti mlade osobe ili osobe s Aspergerovim sindromom. Nestabilnost koja se kreira inzistiranjem na stabilnosti, odbijanje promjene... dubinske su poluge konzervativnog svjetonazora koji nastupa s autoritarnih, tradicijskih i hijerarhijskih pozicija, a pritom je nezreo i neodgovoran. Činjenice mu pokazuju koliko je fejk, a kako se mijenjati ne želi, on se protiv njih bori. Također, čak i kad bi to htio, konzervativac ne zna kako da se mijenja, jer ako se mora mijenjati, onda nije savršen, a cijeli sistem počiva na tome da jest."
Konzervativci vole imati zonu komfora
Trećom važnom odrednicom konzervativizma smatra komfor, odnosno inerciju.
"Radi se o vrijednostima koje nisu ni sistemske, ni apsolutne, ni supstancijalne – one su ishodišno proizvoljne, impulzivne i površne, odokativne, a kad se kao takve nametnu, onda su rigidne, stroge i agresivne. Biti tako rigidan u nečemu što je tako proizvoljno točka je koju je užasno lako provaliti, što konzervativci rješavaju tako što onemogućuju postavljanje pitanja, a kada nema pitanja, nema ni problema. Zabranjeni su izazovi, a kada su zabranjeni izazovi, onda nema ni rasta, a kada nema rasta, onda svijetom i dalje hodaju ljudi brončanog doba, vremena kad im je nastalo Sveto pismo. Neviđena alijenacija, i to vlastitim izborom, od koje je napravljena vrijednost", ističe Salečić.
Konzervativci su ugroženi slabljenjem patrijarhata
Smatra da je vrlo sličan sistem vidljiv u situaciji oko gostovanja Jelene Veljače u emisiji "Nedjeljom u 2" – slika patrijarhata, ustanovljenog oko istih načela hijerarhije i autoriteta, pa i privatnog vlasništva.
"Svjetonazor iz kojeg je patrijarhat nastao pobrinuo se, naravno, da ga ne ispriča kroz nasilnički narativ, no u praksi je to nasilje teško izbjeći. Ako pitate konzervativce o patrijarhatu, oni će vjerojatno reći kako se radi o organizaciji u kojoj muškarac kao fizički jači obavlja stvari 'vani', gdje je ta snaga potrebna, dok žena, kao fizički slabija, vodi brigu o onom 'unutra'; muškarac ima 'hard skills', a žena 'soft skills', za svakog od njih njihove 'skills' su ekskluzivno područje – nijedno, dakle, nema 'skills' onog drugog. Zato su jedno drugom potrebni i svako od njih cijeni kompetencije onoga drugoga jer su te kompetencije ono što jednom i drugom omogućuje da zajednički prežive. Kad žena, koja ima 'soft skills', najednom stekne 'hard skills', kada može preživjeti bez muškarca, onda je taj poredak dubinski uzdrman. Muškarci su onda ugroženi jer nemaju ženske 'soft skills' i ne da im se ulagati napor da njima ovladaju. Mogućnost da ih moraju učiti ugrožava njihovu zonu komfora – mogućnost da stvari budu takve kakvim ih želiš i baš te briga za sve drugo – koji je, kao što smo rekli, važan kriterij konzervativnog svjetonazora. Također, s agresivnošću koja se pokazuje prema van i poticana je od društva, muškarci kao da u praksi gube iz vida da je u onom opisu idealnog patrijarhata kad se dođe kući potrebno promijeniti paradigmu – umjesto toga, takvi i kod kuće prečesto ostaju nasilni. Patrijarhat je kao odnos uspostavljen oko sile pa kada u patrijarhatu nastane sukob, je li čudno da je ultimativni argument sila? Na kraju, spomenuo sam i privatno vlasništvo jer pozicija žene u patrijarhatu ipak je malo dvojna – jer za patrijarhalne muškarce žene jesu cijenjene partnerice, ali malo ipak jesu i njihovo vlasništvo, aplikacija za – patrilinearnu – autoreprodukciju. To onda nije baš ravnopravan odnos. Sad nemamo prostora da idemo još dalje – u pitanja odnosa monogamije i privatnog vlasništva, iako je to možda i ishodišna točka evolucije patrijarhata i konzervativnog svjetonazora koji iz njega proistječe i povratno ga stvara“, kaže Salečić.
Patrijahat je često i zona komfora žene
S druge strane, ističe, patrijarhat je često i zona komfora za žene, koji im omogućava vječnu 'underdog' poziciju, u kojoj neće preuzeti odgovornost.
"To je nešto na što nisam naišao u tumačenjima nedavnih prosvjeda ženskih udruga protiv nasilja, a mislim da je također dobar prvi korak u opravdanoj kampanji protiv patrijarhata, koji je kao oblik odnosa zaista preživljen, i to već dugo. Iskrena autorefleksija o eventualnoj vlastitoj participaciji u vrijednostima patrijarhata mislim da bi za ovo pitanje mogla biti samopodržavajuća. Patrijarhat sigurno neće pasti na Tomislavovom trgu, on će pasti u svakoj pojedinačnoj obitelji u kojoj postoji, a od grupne potpore na Tomislavovom trgu može doći samo inspiracija da se na tom putu ustraje", upozorava.
Kritiziraju ih jer nisu znanstvenice, a sami ne vjeruju znanstvenicima
Salečić je komentirao i činjenicu da se u oba slučaja u denunciranju aktivistica koristi slična retorika – da im se nalaze greške u govorima, makar i beznačajne, da se ismijava njihova gestikulacija te da se ukazuje na to da nisu stručne za područja u kojima djeluju kao aktivistice. Zanimljivo je pritom da propuštaju uočiti da one same to priznaju – da nisu znanstvenice, već simboli koji se pozivaju na znanost i stručnjake.
"Vjerujem da ste se i vi kao znanstveni novinar nebrojeno puta susreli s teškoćom prezentiranja nekog složenog znanstvenog sadržaja općoj populaciji. Mogu dati primjer iz psihologije – fiziološke osnove ponašanja uključuju biokemijske i fizikalno kemijske procese, električne impulse, neurotransmitere, zaista ima puno toga već i u onom patelarnom refleksu, kad kvrcnete nekog ispod koljena pa mu potkoljenica odskoči, a kamoli u kompliciranijim tjelesnim procesima. Kad to sve opisujete za publiku, prirodna znanost iza toga vrlo je složena, dok s druge strane znanost o medijima kaže da je bolje da je poruka jednostavna. Veliki popularizatori znanosti, poput Carla Sagana, imaju kapacitet da te dvije stvari nekako pomire. Aktivistički pristup i personalizacija kampanja inteligentne su prilagodbe vremenu i načinu konzumacije sadržaja. Ono što je važno je da nijedna od ovih kampanja ne preskače meritum problema i ne odbacuje znanstvene spoznaje – upravo suprotno, obje se na njih referiraju. Poruka koju nositeljice kampanja šalju jest: 'Slušajte znanstvenike!' To što one same pritom nisu znanstvenice mnogo je manji problem od konzervativnog svjetonazora protivnika ovih pokreta, koji kažu: 'Ne slušajte znanstvenike, ignorirajte promjene, držite se tradicionalne obitelji, vratite se u spilje.' Njima valjda nije problem da se vrate u spilje, kad su im vrijednosti spiljske, ali za sve koji to ne žele bilo bi važno da se na vrijeme iskrcaju s tog vlaka te da ove koji u njemu žele ostati ostave s tim njihovim izborom“, kaže Salečić.
Jača polarizacija između konzervativaca i liberala
Već duže poznato je da su ljudi u nekim važnim pitanjima generalno skloniji svrstavati se uz ideologije nego upravljati se znanošću i činjenicama. Primjerice, lijevi i zeleni bit će češće protiv nuklearki, biotehnologije i GMO-a, a za zaustavljanje klimatskih promjena i propadanja bioraznolikosti, dok će konzervativci uglavnom biti suprotnih stavova. Pritom su istraživanja Pew Research Centra pokazala da se američki konzervativni i liberalni glasači ideološki međusobno udaljavaju - lijevi klize više u lijevo, a desni u desno - osobito od 2014. na ovamo (slika dolje). Prema Centru za to su dijelom zaslužni mediji i društvene mreže koji od toga profitiraju te načini kako se oni konzumiraju. Primjerice, i jedni i drugi biraju da se izlažu svojim istomišljenicima i sličnim skupovima mišljenja. Pritom konzervativci imaju povjerenja u manji broj konzervativnih medija, a liberali u veći, liberalnih. Konzervativci se na društvenim mrežama radije okružuju svojima, a liberali češće blokiraju one koji ne dijele njihova mišljenja. Neki ovu polarizaciju doživljavaju kao zabrinjavajući proces, no Salečić ne misli da je to nužno loše.
"Ta istraživanja to zaista pokazuju, iako ne znam je li razlika između demokrata i republikanaca ujedno i razlika između lijevih i desnih. I republikanci i demokrati pokazuju i liberalne i konzervativne svjetonazore. Budući da mislim da su svjetonazori 'dublja' varijabla od političkih uvjerenja, ali kako se kroz politička uvjerenja artikuliraju, to vjerojatno govori u prilog povećanju stupnja ideologizacije u društvu, kao i manjka interesa da se čuje druge, što se postiže i time da se te druge 'preglasa'. No, to bi mogla biti i dobra vijest jer smo dugo imali situaciju da se politički mainstream ne mijenja, neovisno o tome koja je opcija na vlasti, što je u konačnici vjerojatno pridonijelo anesteziji biračkog tijela. Ljevica je danas u potrazi za novim narativom, pri čemu se nalazi u čudnoj poziciji jer se upire u racionalizam kao povijesni i filozofski izbor, dok se desnica upire u racionalizaciju, koja je obrambeni mehanizam. Iako je svakako opravdanije referirati se na racionalizam, to prilikom sučeljavanja nije nužno snažnija pozicija, pozicija s većim mobilizacijskim kapacitetom. To je pokazao primjer kampanje Cambridge Analytice za Donalda Trumpa u SAD-u. Emocije straha i ugroze na kojima se temeljila njihova kampanja u tzv. 'swinging statesu' mobilizirale su desno biračko tijelo. Ljevica teško može imati takav 'zajednički nazivnik' oko kojeg bi se okupila i načelno to je njezina prednost, ali u praksi, barem sada, to je mana. Što se tiče nas u Hrvatskoj, mislim da ljevica treba s jedne strane naći način da prihvati samu sebe, ali i da prihvati odgovornost za izbore koje je donijela na prijelazu iz osamdesetih u devedesete. U Hrvatskoj je ljevica uspjela alijenirati vlastitu bazu i to joj je možda najveći problem. Osobno o ljudima ne volim govoriti u generalnim terminima, ali mislim da se čak i generalno može reći kako mi ljudi nismo naročito racionalna bića, u većoj nas mjeri pokreću vjerovanja i emocije nego razum. Bolje nego u hrvatskom, to je opisano u engleskom jeziku, gdje se u riječi za osjećaj, 'emotion', nalazi i riječ 'motion', pokret. Zbog toga je argumentima, ma kako oni bili točni i plauzibilni, jako teško promijeniti nečiji stav, čemu se 'racionalisti' među nama često čude. Ideologije, koje se više od razuma naslanjaju na emocije, utoliko su jači pokretač od razuma, koji svoju vjerodostojnost, uvjetno rečeno, gradi na distanci od emocija. Ta distanca je doduše nemoguća, pa ju je tim više važno imati na umu kao sistemsku varijablu u diskusijskom procesu - i kad se radi o tome da se toj distanci teži, a i kad se radi o tome da je se ne može ostvariti. Bilo kako bilo, naše svjetonazore, u krajnoj liniji i ideologije, previše rijetko asimiliramo i umjesto toga ih 'gutamo' kao gotove ideološke konstrukte u koje vjerujemo jer želimo vjerovati i naučili smo da je tako ispravno. Nažalost, ma koliko se u nekom trenutku činili moćnim, uvjerljivim i ispravnim, takvi konstrukti, koji se u psihoterapiji nazivaju 'introjekti', prije ili poslije odvedu nas u slijepu ulicu. Razum, slab, neželjen i težak za klarifikaciju tad se ipak pokazuje kao oruđe koje pomaže asimilaciji, a onda i vlastitoj ekspresiji, pa i emocionalnoj ekspresiji, na artikuliran način“, zaključio je Salečić.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati