Foto: Edina Žuko/ Pixsell

U GLINI je prije dva dana obilježena pobjeda oružanih snaga u Domovinskom ratu i predaja 21. korpusa neprijateljske vojske, što se odvijalo pod pokroviteljstvom i u nazočnosti predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

Osim što se njezin protokol, a ni Ministarstvo branitelja, na tu ceremoniju nisu ni sjetili pozvati umirovljenog generala Petra Stipetića, čija je uloga u oslobađanju tog dijela Hrvatske bila ključna, predsjednica se dodatno pobrinula pljunuti na povijest i na Stipetićevu ulogu u Oluji kao takvu.

Naime, vrhovna zapovjednica Oružanih snaga u Glini je, ničim izazvana, izjavila – prenose drugi mediji - kako su se srpske snage na ovom području dobrovoljno predale.

Te su riječi vjerojatno i više od nepozivanja na ceremoniju zasmetale Petra Stipetića. Kolegama iz tiskanih medija umirovljeni general je rekao: "Nisu se oni dragovoljno predali. Predali su se zbog snage naših vojnika i oružja...", rekao je Stipetić, a na pitanje zašto ga u Glini nije bilo, objasnio je: "Nisam dobio poziv, niti me je itko kontaktirao. Povijest ne treba krivotvoriti. Ja sam bio zapovjednik sektora Sjever, odradio posao i drugo me ne zanima. Ali nije to prvi put da nisam pozvan..."

Krvave bitke za Petrinju

Za one koji se ne sjećaju ili se nisu potrudili informirati prije organizacije same proslave obljetnice, možemo ponoviti: krvave bitke za Petrinju prvog dana Oluje pod zapovijedanjem generala Basarca završile su stravičnim debaklom i brojnim ljudskim žrtvama, nakon čega je pokojni Tuđman usred vojne operacije odlučio smijeniti zapovjednika, odnosno iz Sektora Istok i Slavonije u Sektor Sjever povući Petra Stipetića. I upravo je Stipetić reorganizirao strategiju napada, upravo su pod njegovim zapovijedanjem hrvatske snage ušle u Petrinju i dalje, i upravo je Stipetiću tog osmog kolovoza 1995. (koji ponosno obilježava Kolinda Grabar-Kitarović) kapitulaciju potpisao Čedo Bulat sa svojim 21. korpusom.

"Možemo se mi slagati ili ne slagati s nekim političkim stavovima generala Stipetića, ali nitko nema pravo privatizirati Domovinski rat za svoje političke potrebe i krivotvoriti povijest. Pod Stipetićevim zapovijedanjem je 21. korpus tzv. „RSK“ bio prisiljen na predaju", kaže jedan od sudionika Oluje.

A da predsjedničin posjet Glini svi Glinjani nisu doživjeli kao iskaz poštovanja, već kao puku samopromociju, najbolje svjedoče dojmovi jednog od stanovnika tog devastiranog grada koji je, a možemo razumjeti zašto, htio ostati anoniman.

"Kolinda je učinila sve da promijeni povijest"

"Vidljivo iscrpljena i uspuhana, unatoč ne previše toplom kolovoškom danu, predsjednica je skoro pa u trku, ali štreberski odradila ono zbog čega je u naravi i došla - skupljanje podrške HDZ-a za svoj 2. mandat. U Glini su je, između ostalih, dočekali lokalni moćnici – župan Sisačko-moslavački Ivo Žinić, glinski gradonačelnik, HDZ-ov Stjepan Kostanjević te zamjenik gradonačelnika, sin tate župana Žinića – Dario Žinić. Junior je tipičan izdanak stručnosti jer je kao DIF-ovac temeljito studirao više od desetljeća dizanje utega i stoj na rukama te postao zamjenikom puno sposobnijeg gradonačelnika, kao i nositelj još jedne hereditarne obiteljske dužnosti, one šefa mladeži županijskog HDZ-a.
 
Oni su zajedno s njenim savjetnicima i protokolom učinili sve kako bi izmijenili i samu povijest, tako da se s tradicionalne lokacije dosadašnjih obljetnica, odmorišta Brijuni, desetak kilometara istočnije, proslava premjestila u, za tu prigodu pomno izgrađenu scenografiju u centru grada, ruševine. Kod Brijuna je predsjednicu zbog fotografiranja pred tenkićem dočekala čudna kombinacija statista, 11 osoba u časničkim odorama i 11 u lokalnim narodnim nošnjama. 

Da je samo hrvatska predsjednica imala želju ili hrabrosti stati i iskoračiti iz svog klimatiziranog tenkića tijekom petominutne vožnje pod rotirkama do Brijuna te radoznalo ušetati u nečije prazno i zaraslo dvorište pa da vidi glinsku STVARNOST... Je li uopće razmišljala o tome vozeći se ruševnim, praznim i prljavim ulicama tog grada, kroz još zapuštenija i ruševnija sela? Je li ju uopće brinula opća zapuštenost, ruševine, ispucali kolnici, urušeni krovovi, kuće bez prozora, kuće bez vrata, drveća koja izrastaju kroz njihove gole zidove? Je li joj suza potekla zbog zgrada koje su preživjele i Napoleona i Franju Jozefa i sve ostale grozote 20. stoljeća, a koje se danas nijemo raspadaju zbog općeg nemara, mržnje štoviše ne toliko nacionalističke, nego opće civilizacijske, one u kojoj seljačine uvijek uživaju u uništavanju gradova? Možda bi stala i zagledala se kroz otvorene prozore kuća koje su postojale još u doba najslavnijeg Glinjanina, bana Josipa Jelačića, da vidi hrpe smeća, truleži i namještaja koji se u vlazi raspada još od završetka Oluje. Netko moralniji možda bi, ali ona je pametnija, spremna na sve samo da se dočepa još jednog mandata", opisao je Indexu čitatelj.

"Davši otpust statistima, predsjednica se zajedno sa Žinićem&Sinom, Kostanjevićem i lokalnim strojovođama povukla u selo Marinbrod, radi opuštanja na velekrkačini u nacionalističko-pastoralnom etno zdanju zvanom Hrvatska Korablja. Nema veze što je ta Korablja drvena kuća-katnica koju su osloboditelji ukrali i bez dozvole srpskog vlasnika odvukli poslije Oluje na sadašnju lokaciju. Feštanje je trajalo satima i vjerojatno će Kolindi ostati u sjećanju prekrasna drvenica, okićena zastavicama i ostalom domoljubnom menažerijom, muzika i tako to. A u jednom trenutku, kao i ranije, kada se ova sprava za mužnju novca pokvari, bit će zamijenjena jednako učinkovitom SDP-ovom muzilicom. Za to vrijeme, „dok psi laju, a karavane prolaze“, ovaj nekada prekrasni gradić doživljava pravi egzodus i vraća se u 1767. godinu, kad je također bilo đaka prvašića za samo 2 razreda. Nažalost, te 1767. godine građevine i gradska infrastruktura bili su u boljem stanju nego danas, 250 godina kasnije. Ali tada su Glinom upravljali mrski Austrijanci, a ne hrvatski domoljubi...", opisuje čitatelj za Index.