RUSKA podmornica K-278 Komsomolets, jedinstveni projekt sovjetske mornarice, potonula je 7. travnja 1989. u Norveškom moru tijekom svoje treće operativne patrolne misije u Arktičkom oceanu. Ova nuklearna podmornica klase "Mike" (prema NATO klasifikaciji) bila je poznata po svojoj sposobnosti ronjenja na iznimne dubine, dosegnuvši rekordnih 1020 metara u Norveškom moru 1984. godine.

Nesreća koja je dovela do njezina potonuća imala je ozbiljne posljedice, uključujući gubitak 42 od 69 članova posade, te je ostavila pitanja o nuklearnom oružju koje i danas leži na dnu mora.

Pozadina i uzrok potonuća

Komsomolets je bila dizajnirana kao eksperimentalna podmornica za testiranje tehnologija za četvrtu generaciju sovjetskih nuklearnih podmornica. Njezin trup od titana omogućavao joj je rad na dubinama nedostupnim većini podmornica tog doba.

Dana 7. travnja 1989., dok je plovila na dubini od 335 metara, oko 180 kilometara jugozapadno od Medvjeđeg otoka (Bear Island) u blizini Norveške, u strojarnici je izbio požar zbog kratkog spoja. Vatra se brzo proširila kroz kabelske prolaze unatoč zatvorenim vodonepropusnim vratima, uzrokujući gubitak kontrole nad plovilom. Podmornica je uspjela izroniti na površinu i ostala je plutati oko pet sati, ali je na kraju potonula na dubinu od približno 1,7 kilometara u Barentsovom moru.

Posljedice i gubici

Požar je izazvao teške uvjete na podmornici, a većina posade stradala je zbog izloženosti hladnoći i kašnjenja u spašavanju. Od 69 članova posade, 27 je preživjelo, dok su 42 poginula, većinom nakon što su bili prisiljeni napustiti plovilo. Sovjetska mornarica kritizirana je zbog sporog odgovora na krizu, što je vjerojatno pridonijelo većem broju žrtava.

Nuklearno oružje na dnu mora

Komsomolets je na svojoj posljednjoj misiji nosila dva torpeda s nuklearnim bojevim glavama, zajedno s nuklearnim reaktorom koji je pokretao podmornicu. Prema podacima s engleske Wikipedije, olupina i dalje leži na dnu Barentsova mora, zajedno s tim nuklearnim materijalima.

Nakon potonuća, Sovjetski Savez je, pod pritiskom Norveške, proveo istrage koristeći dubokomorske podmornice s broda Keldysh kako bi locirao olupinu i procijenio rizik od curenja radijacije. Ekspedicija u lipnju 1989. potvrdila je položaj olupine, a sovjetski dužnosnici tvrdili su da bilo kakvo curenje nije značajno i ne predstavlja prijetnju okolišu.

Međutim, kasnija istraživanja pokazala su drugačiju sliku. Ekspedicija iz 1994. otkrila je curenje plutonija iz jednog od torpeda s nuklearnim bojevim glavama. U srpnju 1995., brod Keldysh vratio se kako bi zapečatio pukotine na trupu i pokrio nuklearne bojeve glave, a operacija završena 1996. proglašena je uspješnom.

Procijenjeno je da će mjere osigurati sigurnost od radijacije 20 do 30 godina, odnosno do razdoblja 2015.–2025. Norveške vlasti otada godišnje uzimaju uzorke vode i tla u blizini olupine kako bi pratile razinu radioaktivnosti. U srpnju 2019., zajednička norveško-ruska ekspedicija otkrila je "oblake" radioaktivnog cezija-137 koji izlaze iz ventilacijske cijevi olupine, potvrđujući da nuklearni materijal i dalje predstavlja izvor onečišćenja.

Trenutno stanje i rizici

Prema dostupnim podacima, nuklearni reaktor i dva torpeda s nuklearnim bojevim glavama i danas leže na dnu mora zajedno s olupinom Komsomoleca. Iako razina radijacije u neposrednoj blizini ventilacijske cijevi može biti značajno povišena, stručnjaci, uključujući norveške istraživače, tvrde da se radioaktivnost brzo raspršuje u okolnom moru i ne predstavlja neposrednu prijetnju ribarstvu ili okolišu.

Ipak, dugoročni rizici ostaju predmet rasprave, posebice jer se približava kraj predviđenog "sigurnosnog razdoblja" od 2015. do 2025. godine, nakon čega bi curenje moglo postati ozbiljniji problem ako se ne poduzmu daljnje mjere.