U SVOJOJ novoj knjizi "Epidemije i društvo: Od crne smrti do danas", Frank M. Snowden, profesor emeritus povijesti i povijesti medicine na Yaleu, proučava načine na koje su epidemije bolesti utjecale na politiku, gušile revolucije i ukorjenjivale rasnu i ekonomsku diskriminaciju. Epidemije su također promijenile društva kroz koja su se širile, utječući na odnose, rad umjetnika i intelektualaca te ljudsko i prirodno okruženje, za The New Yorker piše Isaac Chotiner.

Sveobuhvatno u razmjerima, protežući se kroz stoljeća i preko kontinenata, Snowdenovo djelo pokušava objasniti načine na koje su društvene strukture dopustile procvat bolesti. „Epidemijske bolesti nisu slučajni događaji koji kapriciozno i bez upozorenja napadaju društva. Upravo suprotno, svaki društvo proizvodi svoje specifične ranjivosti. Proučavati ih znači razumjeti strukturu tog društva, njegov životni standard i političke prioritete“, piše Snowden.

Chotiner je razgovarao sa Snowdenom prošlog petka, kad su vijesti o širenju Covida-19 pogodile tržišta širom svijeta, a vlade se na razne načine počele pripremati za nešto još gore. Razgovarali su o politici ograničavanja putovanja tijekom epidemije, o tom kako su nehumani odgovori na bolest rušili nacionalne vlade te načinima na koje su se umjetnici nosili s masovnom smrću.

Počnimo s velikim pitanjem o tome koji su, općenito uzevši, glavni načini na koje su epidemije oblikovale moderni svijet?

Jedan od načina da se tome pristupi je da se ispita kako sam se zainteresirao za ovu temu, a to je bilo shvaćanje, rekao bih dvostruko shvaćanje. Epidemije su kategorija bolesti za koje se čini da održavaju tko su mi zaista kao ljudska bića. Odnosno, epidemije su vezane s našim odnosom prema vlastitoj smrtnosti, prema smrti i prema životima. One također održavaju naš odnos s okolišem, izgrađenim okruženjem koje stvaramo i prirodnim okruženjem koje na to reagira. Epidemije pokazuju moralne odnose među nama kao ljudima, a to vidimo i danas.

To je jedna od važnih poruka o kojoj Svjetska zdravstvena organizacija stalno raspravlja. Ključni dio spremnost da se suočimo s ovakvim događajima je potrebe kao ljudska bića shvate kako smo u ovom zajedno, da ono što pogađa jednu osobu bilo gdje, pogađa svakoga svugdje, da smo neminovno dio iste vrste, te da moramo razmišljati na taj način, a ne na podjele prema rasi, etničkoj pripadnosti, ekonomskom statusu i svemu ostalom.

Ponešto sam čitao o tome i pomislio kako je ova tema otvara zaista duboka filozofska, religijska i moralna piranja. I mislim da su epidemije djelomice utjecale na povijest i zato što su neizostavno dovele do toga da ljudi razmisle o tim važnim pitanjima. Epidemija kuge, primjerice, otvorila je pitanje čovjekova odnosa prema Bogu. Kako se takvo nešto moglo dogoditi s mudrim, sveznajućim i sveprisutnim božanstvom? Tko bi mogao dopustiti da djeca pate, da se muče u tako velikom broju? Imalo je to i ogroman učinak na ekonomiju. Bubonska kuga ubila je polovicu stanovništva cijelih kontinenata i zato je imala izniman učinak na dolazak industrijske revolucije, na ropstvo i kmetstvo. Epidemije su također, kao što sada vidimo, imale enormne učinke na socijalnu i političku stabilnost. One su odredile ishod ratova, a ponekad su bile i dijelom razloga za početak ratova. Dakle, mislim da možemo reći kako nema važnog područja ljudskog života koje epidemije bolesti nisu duboko dotakle.

Jeste li pokušavali ukazati da je način na koji reagiramo na ovakve događaje često funkcija naših rasnih, etničkih ili religijskih stavova, a ne opće humanosti, te da je reakcija na neki način pokazala mane ljudskih bića? Ili ste razmišljali drukčije?

Pokušavao sam ukazati na dvije stvari. Mislim da uzročni lanac djeluje u oba smjera. Bolesti ne pogađaju društva nasumičnim i kaotičnim načinima. Radi se o naručenim događajima, zato što se mikrobi selektivno šire i razmnožavaju kako bi istražili ekološke niše koje su stvorila ljudska bića. Te niše su umnogome pokazuju tko smo i je li nam, na primjer, u industrijskom revoluciji uopće stalo do toga što se događa s radnicima i siromašnima i stanja u kojima žive ugroženi ljudi.

Kolera i tuberkuloza u današnjem se svijetu kreću linijom koju su stvorile siromaštvo i nejednakost, te načinom na koji smo mi kao ljudi izgleda spremni prihvatiti te linije kao nešto ispravno ili barem neizbježno. No, isto tako je istina da način na koji reagiramo umnogome ovisi o našim vrijednostima, našoj posvećenosti, našem osjećaju da smo dio ljudskog roda, a ne nekih manjih jedinica. Kad se Bruce Aylward, koji je vodio misiju WHO-a u Kini, vratio u Ženevu i su ga na kraju pitali pitanje vrlo slično Vašem, rekao je kako se mora dogoditi jedna ključna stvar da bismo bili spremni i danas i u budućnosti, a to je apsolutno fundamentalna promjena u našim glavama. Moramo shvatiti da trebamo raditi zajedno kao ljudska vrsta kako bismo organizirali brigu o drugima, kako bismo shvatili da je zdravlje najranjivije osobe među nama odlučujući faktor za zdravlje svih nas, te da ako nismo spremni to prihvatiti, nikad nećemo biti spremni suočiti se s pogubnim izazovima za čovječanstvo.

To je vrlo sumorna pomisao, nastavlja Chotiner, zato što mislim da je malo vjerojatno kako ćemo promijeniti način razmišljanja.

Nisam želio sugerirati da sam po tom pitanju veliki optimist, ali slažem se da se to mora dogoditi. Postoji i tamna strana čovječanstva, o kojoj se ovdje radi. Koje ćemo odluke donijeti? U kojem smjeru ćemo ići kad se suočimo s ovim? Mislim da to nije unaprijed određeno i da se pred nama odigrava velika ljudska moralna drama.

Ideja o povezanosti naše reakcije na ovakve događaje i njihove rasprostranjenosti gotovo je biblijska.

U potpunosti bih se složio s tim. Zaista se radi stvari koja postoji na toj razini i umnogome određuje naš osjećaj moralnog imperativa. Mislim da je u tome ogromna dio povijesti epidemijskih bolesti.

Prije nego odemo u potpuni mrak, da Vas pitam jedno svjetlije pitanje...

Da, žao mi je što imam takve interese. I moje kćeri prosvjeduju zbog toga.

Postoje li određene epidemije u kojima je reakcija ponudila neko nadahnuće o čovječanstvu?

Oh, svakako. Kad sam govorio o odrazu nas samih u ogledalu, nisam mislio da to pokazuje samo tamnu stranu čovječanstva. Mislim da su Liječnici bez granica u krizi oko ebole dobar primjer. Mislim da na način na koji su oni svoje živote i svoje budućnosti svjesno stavili na kocku i to bez ikakvog osobnog interesa i nagrade, samo zato što su željeli čuvati živote i zdravlje najslabijih ljudi na svijetu. Liječnici bez granica čine to svakog dana u mnogim dijelovima svijeta, upravo se s time bore u Kini.

Vjerujem da je to nešto što iskazuje najviše kvalitete. O tim velikim događajima pisani su i romani. Oni utječu na našu književnost i našu kulturu. Mislim na sjajni roman o kugi „Zaručnici“, talijanskog pisca Alessandra Manzonija. Roman govori o milanskom nadbiskupu, kardinalu Borromeu, koji je otišao u zaražene kući i bio spreman žrtvovati svoj život kako bi se brinuo za najsiromašnije i najbolesnije ljude u svome stadu. 

A u smislu pozitivne reakcije svjetskih lidera ili režima ili pozitivnih promjena nakon ove epidemije?

Apsolutno. Razmišljam o kraju dužničkog ropstva u Novom svijetu. To i uspjeh Haićanske pobune i Toussainta Louverturea određeni su ponajprije žutom groznicom. Kad je Napoleon poslao armadu da ponovno uspostavi ropstvo na Haitiju, pobuda robova je uspjela zato što su robovi iz Afrike imali imunitet, a bijeli Europljani iz Napoleonove vojske nisu. To je dovelo do neovisnosti Haitija. Također, ako gledamo iz američke perspektive, to je dovelo do Napoleonove odluke o napuštanju širenja francuskog utjecaja u Novom svijetu i do dogovora oko kupnje Louisiane s Thomasom Jeffersonom 1803. godine, što je udvostručilo površinu SAD-a.

Da okrenemo pitanje, koliko je često postojanje ovih bolesti išlo na ruku političkoj represiji ili bilo izlika za političku represiju?

Mislim da se to uvijek doživljavalo kao dio političkog ugnjetavanja. Uvjeren sam da je 19. stoljeće bilo strašno vrijeme, ne samo zbog pobuda nego i zbog političke represije. Na primjer, pokolj nakon revolucije u Francuskoj 1848. godine, posebice u Parizu ili nakon Pariške komune. Dio razloga zbog koji je to bilo tako nasilno i krvavo je u tome što su zapovjedni faktori shvatili da su radničke klase politički opasne, ali isto tako i medicinski opasne. Imale su mogućnost donijeti katastrofu po cijelo društvo. Mislim da je u tome metafora oko opasnih klasa i mislim da je to dovelo, recimo, do neljudskog pokolja 1871. godine nakon što je ugušena Pariška komuna.

Što kažete na odgovor Kine na ovaj koronavirus?

Mislim da je to vrlo zanimljivo pitanje i pitanje o kojem ćemo morati dugo i temeljito razmisliti, zato što ima brojne aspekte koji su doista složni. Prva stvar su odlučne i čvrste metode koje su Kinezi uveli 23. siječnja, kad su organizirali sanitarni kordon. Radilo se o sveobuhvatnoj karanteni u kojoj su vojnici i policajci okružili kompletna geografska područja i zajednice. U ovoj slučaju, u Wuhanu, gradu od nekih 11 milijuna stanovnika, te potom u provinciji Hubeiju, koja ima gotovo 60 milijuna stanovnika, uvedena je impozantna blokada.

To nas vraća u vrijeme borbe protiv kuge i to se uvijek iznova ponavlja, uključujući i epidemiju ebole. Problem sa sanitarnim kordonom je u tome što je nezgrapan. Radi se o čekiću i nakovnju. Kordon dolazi prekasno i ruši temeljne postave javnog zdravlja, a to je informacija. To znači da ljudi, pod prijetnjom blokade, ne surađuju s vlastima. Zato vlasti više ne znaju što se događa i ljudi bježe, što pridonosi širenju epidemije. Bio sam zapanjen kad sam vidio da je to reakcija kineska vlade na samom početku. To odskače od normi javnog zdravlja, koje su se razvijale od doba kuge, a koje naglašavaju pronalaženje pojedinaca, a zatim izolaciju.

Bio sam užasnut i očekivao sam najgore. Pokazalo se, vjerujem, da se režim s vremenom polako počeo mijenjati. Kako je vrijeme odmicalo, Kinezi su vrlo marljivo prikupljali podatke, pokušavajući pridobiti stanovništvo na suradnju, u smislu popravljanja štete iz prvih dana epidemije. Mislim da je to priča o više odgovora. Nije bilo sve loše, ali ni dobro.

Ne slažem se sasvim s odgovorim WHO-a, koji je pohvalio kinesku reakciju kao odlično javno zdravstvo. To me plaši. Znači li to da i drugi režimi i druge zemlje koje imaju snažnu središnju vlast, trebaju uvesti ovakve blokade? To se pokušalo u zapadnoj Africi s ebolom, ali nije funkcioniralo. Mislim da to nije dobra lekcija. Milim da je potreban nijansiraniji pristup, koji možda nije tako dobro funkcionirao u Kini. Zanimljivo je da je kineski predsjednik Jinping Xi, za razliku od Svjetske zdravstvene organizacije, rekao kako su u početku počinjene pogreške i kako su one s vremenom ispravljene, te da treba učiti iz tih pogrešaka. Mislim da je Kina bila sposobna za to.

To je zanimljivo, zato što ste prije govorili kako je Svjetska zdravstvena organizacija ili barem neki njeni članovi, pozivala ljude da pronađu svoje zajedništvo, ali istodobno kažete kako je WHO također hvalio reakciju, koja je barem isprva, bila ponešto nehumana.

Da. To ne opravdavam, ali mogu reći da razumijem, jer bilo bi strašno otuđiti najvećeg člana WHO-a i zemlju koja se nalazi usred izvanredne krize. Tako da mogu shvatiti zašto se to dogodilo. Istodobno, bilo je i stresa oko potpune iskrenosti, pružanja dokaza, komunikacije, utemeljenosti na podacima, činjeničnog i znanstvenog pristupa javnom zdravlju, a to nije ono što se događalo u ranim fazama kineske reakcije na epidemiju. To se pojavilo kasnije.

Da se vratimo malo unatrag, postoje li neke šire perspektive o tome kako umjetnici reagiraju na epidemije?

Mislim da je jedna stvar koju sam naučio o epidemijama to da je svaka bolest, prema mome viđenju, poput osobe. Svaka je pojedinac različit od bilo koga drugog. Oni nisu samo naizmjenični uzročnici smrti. O prirodi svake pojedine bolesti ovisi kako će društva ili umjetnici reagirati na njih. Ovisi o tome koliko ljudi ubiju, ubijaju li na mučne načine, ubijaju li djecu i mlade ili za sobom ostavljaju siročad, radi li se o poznatim bolestima ili dolaze izvana.

U slučaju kuge, to ističe probleme smrtnosti i iznenadne smrti. Umjetnici su na to odgovorili, posebice u Europi. U katoličkim zemljama, glavna je bila težnja podsjetiti kako je život privremen i prolazan. Vidi se velika posvećenost temi iznenadne smrti ili mrtvačkog plesa u kojem svi bivaju pometeni. Naravno, pritom se koriste pješčani sat, kosti i drugi motivi prolaznosti. Znate ono, „Taština nad taštinama, sve je taština, rekao je propovjednik“. Postoji enorman osjećaj u tome, ali i smisao obožavanja kužnih svetaca, koji se često prikazuju. Može se vidjeti širom Europe, kult religioznosti, teme iznenadne smrti, pokajanja, te sređivanja djelovanja i duše prije nego nas kuga iznenada odnese. Imalo je to svoj transformativni učinak na ikonografiju europske umjetnosti.

Može se to vidjeti čak i 20. stoljeću u sjajnom filmu Ingmara Bergmana „Sedmi pečat“, u kojem je kuga metafora onoga o čemu je Bergman brinuo 1957. godine, a to je nuklearni rat. U filmu se može vidjeti sve o čemu sam govorio, uključujući kugu i mrtvački ples kojim film završava. Mogu se vidjeti slike Kosca kako dolazi, a to je primjer ustrajnosti tog umjetničkog odgovora na smrt.

 Ostale bolesti izazivaju različite reakcije. Možemo govoriti o tuberkulozi i koliko je ona bila drukčija u doba romantizma, u 19. stoljeću. To je zaista neobično, jer je po mom mišljenju tuberkuloza jedan od najgroznijih i najbolnijih načina za umiranje, jer se na kraju ugušiš, a s druge strane, na pozornicama ju se slavi opernim heroinama koje se percipiraju kao lijepe. Ili „Čiča Tomina koliba“, koja je ne govori samo o ropstvu, nego i o tuberkulozi.

Zašto se tuberkulozu glorificira?

Želim reći nešto za što se nadam da će Vas nasmijati, ali želim Vam dati i konačni odgovor. Ljudska bića su smiješne kreature, zar ne? Nisu sve stvari koje radimo lako razumljive, ali kad je u pitanju kuga, to je bila bolest koja je pogađala svakoga. Mislim da je to ključno. Bio je to kraj svijet, konačni sud, konačna apokalipsa. Za tuberkulozu, s druge strane, ljudi su mislili da nije stvarna. Mislili su, a medicinska doktrina 19. stoljeća ih je to učila, da je tuberkuloza bolest elite, umjetnika, ljepote, rafiniranost i da čini ljude ljepšima, pa je taj trend potaknuo modu da se žene pretvara u tuberkulozna bića. Na slikama Toulouse-Lautreca mogu se vidjeti anoreksične žene koje stavljaju rižino brašno na lice kako bi djelovale blijedo poput tuberkuloznih ljudi. Slikarska družina Prerafaelita vjenčavala se sa svojim modelima, koji su redom bolovali od tuberkuloze. Victoru Hugou su njegovi prijatelji rekli kako ima jednu veliku manu kao pisac, a to je da nije tuberkulozan, te da zbog toga neće biti veliki pisac, kakav je mogao biti. Jedan je američki mislilac i pisac o kulturi, Arthur C. Jacobson, imao ideju da će se Amerika na kraju 19. stoljeća, kad se tuberkuloza počela povlačiti, suočiti s krizom u umjetnosti, znanosti i kulturi, zato što više neće biti genija kakvi su postojali u vrijeme tuberkuloze.

To je nevjerojatno.

Dakako, nisam protivnik znanosti, ali znanost ponekad ima i svoje posebne struje, a jedna od tih struja bila je i ona teorija o podrijetlu klica bolesti. Ta teorija zapravo je pomogla stigmatizaciji siromašnih. Tuberkuloza, prema toj teoriji, uglavnom nije bolest ljepših, nego ružnijih klasa, koje su prljave i siromašne. Tu se cijela interpretacija promijenila. Ako pogledamo roman Andrea Gidea „Amoralist“, s početka 20. stoljeća, vidjet ćemo da on svoj slučaj tuberkuloze smatra nečim najodvratnijim što se moglo dogoditi. Ideja o prekrasnoj bolesti zauvijek je nestala, a s njom i takva vizija tuberkuloze.

Završimo ovdje, možda ćemo vidjeti odgovor na epidemiju koji kombinira tragediju i farsu, kao prije nekoliko dana, kad je skupina zdravstvenih djelatnika u Bijeloj kući ustala i odlučila pohvaliti predsjednika Donalda Trumpa, ali istodobno i razgovarati o onome što se događa. Imate li neku zabavnu priču iz povijest o kraljevima ili suludim vladarima koji su loše ili tragikomično reagirali na epidemije?

Pa, da. Nisam siguran je to baš smiješno, ali mislim da su Napoleonove reakcije na bolesti koje su uništile njegovu vladavinu, bile tragične i groteskne na crnohumorni način, jer uopće nije cijenio živote svojih vojnika. Osim toga, govorio je o pojavi žute groznice u Karibima kao osobnoj uvredi.

Mislim da bismo takvo nešto mogli vidjeti ponovno. Možda se tome možemo nasmijati. Možda se povijest može najbolje sagledati iz retrospektive komedije, ali ne vjerujem da će ono što će se sljedeće godine dogoditi u SAD-u s obzirom na ovu epidemiju biti smiješno. U Bijeloj kući su dužnosnici koji kažu: „Oh, to nije ništa gore od obične prehlade, imamo sve pod kontrolom“, a zapravo ništa nije pod kontrolom. Osim toga, koliko se meni čini, oni su na odlučujuće pozicije postavili ljude koji uopće ne vjeruju u znanost.

Epidemije i solipsizam (stajalište da ne postoji ništa drugo osim nečijega vlastitog uma i mentalnih stanja op.p.) dvije su stvari koje ljudska priroda ne može pobijediti.

U tome se slažemo.