JE LI MOGLO kršćanstvo ispasti bolje i humanije nego što se u stvarnosti dogodilo?

Objektivno govoreći - moglo je, imalo je u sebi pozitivnijeg potencijala od križarskih ratova i konzervativnih revolucija. S druge strane, nije baš ni slučajno što je ispalo takvo kakvo je ispalo. Dopustite da to objasnim na primjeru robovlasništva.

Brat, a ne rob

Govorimo o instituciji koja je jedan od stupova antičkog društva, koja je tisućljećima bila normalna na svim prostorima, pa i u ondašnjem Izraelu. Ljudi antike u svojoj glavi nemaju ideju ukidanja robovlasništva, to im se čini vječnom, božanskom odredbom.

U tom kontekstu Pavao piše svoju najkraću poslanicu Filemonu, šaljući mu natrag njegovog odbjeglog roba Onezima. Ne znamo zašto je ovaj uopće pobjegao, no nekim slučajem Onezim je upoznao Pavla i obratio se na kršćanstvo (očito Filemon nije bio uspješan u obraćanju svog roba). Pavao ne smatra svojom dužnošću da odbjeglog roba vrati gospodaru, držeći se i starozavjetnog propisa o tom pitanju (Ponovljeni zakon 23,15-16). Ipak ga vraća i pritom moli Filemona da prihvati Onezima ne više kao roba, nego kao svojeg brata.

U Pavlovo vrijeme napredni filozof Seneka traži da se roba tretira humano, naglašavajući da je on u svemu čovjek poput nas. Pavao ide i korak dalje, čini nam se da je spreman na potpunu jednakost robova i gospodara.

Ropstvo je nebitno

Taj se dojam dodatno pojačava kad pročitamo u Galaćanima da u Kristu nema više roba i slobodnjaka, niti statusnih razlika po spolu i naciji - "Svi ste vi jedan u Isusu Kristu!" (3,28). 

No, Pavao nije nikada pozvao robove da napuste svoje gospodare, niti Crkvu da ukine ropstvo. Štoviše, robovima je savjetovao da ostanu u tom svojem statusu (Prva Korinćanima 7,21-24). Nešto dalje u toj poslanici (pogl. 11) od žena će tražiti pokoravanje muževima. Da biste shvatili taj paradoks, trebate razumjeti zašto je on sve ljudske institucije smatrao u suštini nebitnim.

Čekanje skorog kraja

Pavao nije poput današnjih kršćana koji izražavaju načelno vjerovanje da će jednoga dana doći Isus Krist i suditi žive i mrtve.  Naprotiv, bio je potpuno uvjeren da će se to dogoditi u najskorije moguće vrijeme. On je apokaliptičar i možete ga shvatiti tek kad to uvidite. U Prvoj Solunjanima on o Isusovom dolasku govori kao o nečemu što ubrzo dolazi: "Mi živi preostali za dolazak Gospodnji" (4,15) znači da Pavao doslovce očekuje Isusov dolazak još tijekom svojeg života.

Isto to iščekivanje vrlo skorog Isusovog dolaska nalazite kod Marka, Mateja i Luke. Isus kod njih jasno veli da će generacija apostola dočekati kraj svijeta i početak Kraljevstva (Matej 24,34). Tekstovi su pisani četrdesetak godina nakon navodnih govora, dakle, kad su ljudi koji su eventualno pamtili Isusa bili već pred krajem svojeg životnog puta. Preostalo je još samo nekoliko godina i dolazi kraj.

Kad kraj ne dođe

Ljudi kojima liječnici priopće da neće još dugo poživjeti preko noći mijenjaju svoj vrijednosni sustav. Više im nisu bitni novci, pozicije moći, omiljenost u društvu i sve ostale brige nas zdravih. Tu količinu promjene sada pomnožite sa sto da biste shvatili što se zbiva u glavi jednog apokaliptičara, čovjeka koji je uvjeren da se nalazimo pred samim svršetkom povijesti.

Pavao je shvatio da ovozemaljske institucije nisu pravedne, samo mu to više nije bilo bitno jer će sve one propasti za koju godinu. Čemu borba za ravnopravnost žena ili za ukidanje ropstva kad to uskoro nestaje u ognju?

Kao što znate, taj žarko očekivani Dolazak nije se dogodio. Svijet je nastavio svojim tokom, a Crkva je postupno shvatila da će morati unutar ovakvog svijeta postojati još tko zna koliko dugo i da će se stoga morati nekako uklopiti. Ostavili su u svojem vjerovanju i to da će Isus jednom, kad već nađe za shodno, opet doći. I to ponavljaju na misi i ove 2025. godine.

Crkva u trajnome svijetu

Kad krenete po ostalim novozavjetnim poslanicama, pisanim znatno nakon Pavla i sveg onog uzbuđenja oko skorog kraja svijeta, nalazite potpuno pristajanje uz tadašnje općeprihvaćene norme. Pisci poslanica koji su se lažno predstavljali kao Pavao i Petar jednodušno pozivaju robove da se podlože svojim gospodarima, čak i ako su naopaki (Prva Petrova 2,18). Od kršćana koji imaju robove traži se samo da budu pravedni gospodari (Kološanima 4,1). Ovaj posljednji autor pokušat će ponoviti ideju jednakosti, "nema više rob - gospodar" (3,11), ali to se sada samo odnosi na njihov status pred Kristom (o čijem se dolasku sada mudro šuti).

Zaludno je stoga tražiti nekakve progresivnije ideje kod kasnijih crkvenih otaca, njima je bilo puno važnije očuvati crkvene dogme nego nešto promijeniti u društvu.

Humanističko kršćanstvo

Progres će se dogoditi puno kasnije, kad u 18. i 19. stoljeću kršćani počnu prihvaćati humanističke ideje. Listam knjigu Bog protiv ropstva američkog teologa Georgea B. Cheevera iz 1857. Načelno, svaki normalan čovjek bez problema prihvaća ideju ukidanja robovlasništva koju su Cheever i brojni njegovi kršćanski suvremenici vatreno propovijedali. Svakako je u pravu kad zamjera drugim kršćanima što nisu vidjeli i neke drugačije ideje u Bibliji. No, kako sam već ukratko objasnio, te drugačije ideje nisu uspjele prevladati ni u Bibliji ni u Crkvi. Pronađite negdje rasprave američkih kršćana prije građanskog rata, dobijete gorki dojam da su s biblijske točke gledišta bili u pravu vjernici koji su se zauzimali za robovlasništvo.

Humanistički kršćani svakako su potvrdan odgovor na pitanje s početka teksta. 

Nažalost, i oni su, čini mi se, izgubili svoju bitku. Istina, ropstvo je konačno ukinuto, premda više zahvaljujući kapitalistima sa sjevera SAD-a nego propovjednicima. A današnji su se kršćani opet vratili konzervativnoj revoluciji, sa svojom agendom protiv homoseksualaca, pobačaja i ravnopravnosti žena. I čovjek se mora upitati nije li to neki prirodni oblik postojanja te najveće svjetske religije.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala