NAKON kapitulacije nacističke Njemačke rat u jugoistočnoj Europi nije završio. Velik broj pripadnika ustaškog pokreta, potom rukovodstva NDH, običnih činovnika, domobrana, njihovih obitelji povlačio se prema Austriji, u želji da se predaju Zapadnim saveznicima. Neki su bježali jer su bili zločinci, neki su bježali jer su znali da su na krivoj strani, neke su jednostavno pokupili gotovo kao djecu (primjerice pripadnike vojnih srednjih škola) i poslali u kolonu. Mnogi su samo pratili ostale, u strahu od narednog dana.

S ustašama i civilima bježali su i četnici

Tu su bili i pripadnici drugih poraženih strana: ostaci srpskih i crnogorskih četnika, nedićevci, pa i Čerkezi i Kozaci koji su se borili na njemačkoj strani. Unatoč teškim gubicima od slovenskih partizana kolona dolazi do polja oko austrijskog grada Bleiburga, u nadi da će se predati Britancima i dobiti status ratnih zarobljenika.

No, za Britance oni su samo Hitlerovi pomagači koji nisu poštovali akt o predaji svih koji su se borili na njemačkoj strani 8. 5. 1945. Jugoslavija je za zapadne saveznike privremeno okupirana država, nikakve NDH, Nedićeva Srbija, Rupnikova Slovenija za njih ne postoje. Nakon gotovo šest godina rata, masovnih bombardiranja Londona i drugih gradova, otkrivenih konc-logora, životi vojnika i činovnika njemačkih paradržava Englezima ne znače puno. Vraćaju ih jugoslavenskim partizanima, koji zarobljenike u grupama razvode sve do Makedonije (kasnije su te kolone i stradanja na njima nazvane Križni put). Pri tome su desetine tisuća ljudi ubijene bez ikakvog suđenja i pokopane u masovnim grobnicama ili bačene u jame. Bio je to, bez sumnje, ratni zločin partizanskih snaga.

Bleiburg je postao mjesto obilježavanja stradanja jer je bio dostupan

Koliko je ljudi ubijeno, ne zna se. Ljevičarska propaganda broj umanjuje, desničarska uvećava. Ovdje ćemo navesti samo jednu od procjena, koju je u vrlo argumentiranom i ozbiljnom razgovoru za Glas Koncila 2007. iznio prof. Vladimir Geiger: „Vladimir Žerjavić, (…), došao je do zaključka da ukupni gubici Hrvata koji se podrazumijevaju pod pojmom Bleiburg i »križni put«, mogu iznositi oko 55.000. Prema najnovijim istraživanjima austrijskoga povjesničara Michaela Portmanna, koja mi se čine najtemeljitijim i najprihvatljivijim, ukupni ljudski gubici koji se podrazumijevaju pod pojmom Bleiburg i »križni put«, mogu iznositi oko 80.000 (u tu su brojku uključeni, osim Hrvata, i Nijemci, Slovenci, Srbi, Crnogorci, Bošnjaci, vojnici, ali i civili).“

Na samom Bleiburgu je ubijeno vrlo malo ljudi – podaci govore o jednom mitraljiranju grupe koja nije istaknula bijele zastave (partizanski izvori govore o 27 ubijenih). U svakom slučaju, broj ubijenih na samom Bleiburgu je vrlo malen u odnosu na masovne grobnice u Sloveniji i Hrvatskoj.

Razlog zašto se stradanje obilježava u Bleiburgu, a ne tamo gdje zaista jesu masovne grobnice, jednostavan je - u Jugoslaviji se naravno nije smjelo ni moglo obilježavati, a neutralna Austrija je bila mjesto gdje su svi zainteresirani mogli doći. Neki radi mise, no budimo realni, i neki kako bi malo „osvježili“ sjećanja na NDH, odorama, pozdravima, značkama.

Obilježavanje stradanja u Austriji je hrvatskoj politici odgovaralo

Hrvatskoj politici nakon 1990. godine je ovo stanje uvelike odgovaralo. Nije se morala petljati u to gdje je granica vjerskog obilježavanja jedne tragedije, a gdje počinje reklamiranje i zazivanje nacističkog režima NDH. To su stvari kojima se trebala baviti austrijska policija. Zato se nikada nije politički poradilo na tome da se centralno obilježavanje tragedije prebaci u Sloveniju (gdje su najveća stratišta), ili u Hrvatsku, gdje bi to također bilo primjereno. Tada bi se hrvatske vlasti morale jasno odrediti prema onima koji zazivaju i veličaju NDH.

Sveta misa naravno nije i ne smije biti problem. Austrija je uostalom katolička zemlja, Crkva u društvu ima čak i veću ulogu nego u nekim drugim zapadnim zemljama i sama misa za ubijene bez suda tamo sigurno nikome ne bi predstavljala niti predstavlja problem. No, problem je ono što se događalo oko mise i oko legitimnog vjerskog obilježavanja stradanja tisuća ljudi. Incidenata je bilo i prošle godine, sjetimo se, nekoliko je bilo i privedenih: "Petorica su privedena zbog pozdravljanja tzv. Hitlerovim pozdravom, a jedan zbog nošenja simbola SS postrojbi", priopćila je prošlog svibnja glasnogovornica suda u Klagenfurtu.

Neki posjetitelji su nosili neprihvatljive oznake, neki mjerili visinu kukuruza, ukratko, Austriji je to dosadilo. Nemojte zaboraviti, ta zemlja je i doslovno nacionalizirala Hitlerovu rodnu kuću prije par godina - kako se slučajno tamo ne bi okupljali pripadnici Hitlerove ideologije.

Biti na strani Saveznika danas je etalon svjetske politike

Biti na strani saveznika u Drugom svjetskom ratu danas je etalon - godišnjice obilježava čak i jedna tada neutralna Irska (oni slave ulogu Iraca u Britanskoj vojsci). Njemačka je valjda skoro sve pripadnike antifašističkog pokreta posložila po poštanskim markama. Sve države, ma kako malo uključene bile, pokušale su naći po par pripadnika „pokreta otpora“ ili pokojeg dobrovoljca koji se našao na strani Saveznika. Biti na strani Zapadnih saveznika i protiv Hitlera je danas praktično nešto što je obveza. Bilo kakvo zazivanje snaga na strani Hitlera - danas je nedopustivo.

Austrijom vladaju desničari

Priča naše desnice kako je zabrana mise na Bleiburgu neka ljevičarska podvala apsolutno i nikako ne stoji. Austrija ima desnu vlast. U oba doma Austrijskog parlamenta (država je federalna) većinsku koaliciju čine najveća Österreichische Volkspartei, Austrijska narodna stranka, konzervativna, umjereno euroskeptična, kršćansko-demokratska stranka (odakle je austrijski kancelar Sebastian Kurtz), a koalicijski partner im je Freiheitliche Partei Österreichs, desna, populistička nacionalno-konzervativna stranka.

Iako u samoj Koruškoj, gdje je i Bleiburg, većinu imaju socijaldemokrati, smiješno i naivno je razmišljanje da nekakva hrvatska ljevica, antifašisti, bilo tko, ima toliki utjecaj na uglavnom konzervativnu Austriju i posebno Katoličku crkvu u Austriji. Da itko iz Hrvatske ima takav utjecaj – Hrvatska bi u EU imala ulogu koju ima Njemačka ili Francuska.

Austrijancima je dosadilo baviti se tuđim problemima

U pismu Hrvatskoj biskupskoj konferenciji tajnik biskupije u Klangenfurtu monsinjor Engelbert Guggenberger istaknuo je: „Ukupna slika ove manifestacije šteti ugledu Katoličke crkve i mogla bi s pravom poslužiti kao osnova da se, u slučaju da se izda dozvola za održavanje mise, Crkvi u Koruškoj predbaci instrumentalizacija jedne mise u političke svrhe i nedostatak distance prema fašističkom svjetonazoru.“

Naravno, nije problem sama misa – problem je okružje oko mise koje su neki koristili za propagiranje propalog NDH režima. Austrija se jednostavno ne želi s time petljati. Politički, bilo je i vrijeme da se to obilježavanje vrati u Hrvatsku, no to sada stavlja u neugodnu situaciju HDZ - sama Hrvatska će biti pod povećalom je li u pitanju legitimni vjerski obred, ili vjerski obred koji neki pojedinci pokušavaju iskoristiti u smislu rehabilitacije režima koji je stajao uz Hitlera. Zato možda i veliko navodno zgražanje i nervoza u naših političara. Morat će se jasno odrediti, a ne prepustiti austrijskoj policiji da provjerava koja je zastava i značka ispravna, koji pozdrav primjeren, a koja ikonografija pripada režimu NDH.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala