U EU SE posljednjih godina bilježi zatvaranje nuklearki, unatoč tome što je UN-ov Međuvladin panel za klimatske promjene (IPCC) 2022. u svojem izvješću prepoznao da bi nuklearna energija mogla imati ključnu ulogu u smanjivanju globalnih emisija stakleničkih plinova na nulu do 2050.

UN: Nuklearna energija je ključna za cilj od 1.5°C

IPCC u tom izvješću ističe da bi nuklearke mogle pomoći da se ostvari cilj zacrtan Pariškim sporazumom da se porast prosječne globalne temperature u odnosu na predindustrijsku (od 1850. do 1900.) zadrži ispod 1.5°C. Ova granica postavljena je kako bi se spriječili mogući nepovratni učinci klimatskih promjena.

2022. godine prosječna globalna temperatura bila je već 1.15°C iznad predindustrijskih razina.

Pritom treba imati na umu da je Europa, osobito Mediteran, jedno od klimatskih žarišta, u smislu da se zagrijava brže od svjetskog prosjeka (grafika dolje).

Također treba istaknuti da električna energija postaje sve važnija zbog električnih automobila i toplinskih pumpi kojima se postiže jeftinije grijanje i hlađenje. Ti uređaji onoliko su CO₂ neutralni koliko su neutralni izvori električne energije.

Nuklearne izvore treba udvostručiti do 2050.

Prema izvješću znanstvenika iz 2018., zadržavanje zagrijavanja na 1.5°C zahtijevalo bi udvostručenje globalne proizvodnje nuklearne energije do 2050. godine.

Prema podacima World Nuclear Associationa, trenutno u svijetu postoje 442 nuklearne elektrane čiji je udio u proizvodnji električne energije oko 10.3%. Udio svih obnovljivih izvora, uključujući hidrocentrale, kreće se oko 28%.

No, udio u svim oblicima konzumacije energije po svim izvorima, što uključuje svu potrošnju, ne samo u obliku struje, zorno prikazuje grafikon stranice Our World in Data (dolje). Iz njega je vidljivo u kolikoj mjeri energetikom još uvijek dominiraju fosilna goriva - nafta, ugljen i plin.

Čak je Thunberg podržala nuklearke

Čak je i švedska klimatska aktivistica Greta Thunberg, koju mnogi doživljavaju kao radikalno zelenu, nakon početka rata u Ukrajini izjavila da je zatvaranje već postojećih nuklearki pogrešno.

"Ako ih već imamo u pogonu, mislim da je pogreška zatvoriti ih i usredotočiti se na ugljen", rekla je u listopadu 2022. Thunberg, referirajući se očito ponajviše na zatvaranje njemačkih nuklearki.

Pad proizvodnje u EU

2022. godine 13 zemalja EU proizvelo je oko 609 TWh nuklearne električne energije, što je za 16.7% manje nego 2021. To je bila najniža razina zabilježena od 1990.

Ipak, nuklearne elektrane još su uvijek činile gotovo četvrtinu (21.8%) ukupne proizvodnje električne energije u EU.

Smanjenje zbog održavanja u Francuskoj i gašenja nuklearki u Njemačkoj

Ovo smanjenje uvelike se može pripisati održavanju i popravcima reaktora u Francuskoj koja je najveći proizvođač nuklearne energije u EU.

No, također se može pripisati njemačkom zatvaranju tri velike nuklearke u 2021. kojim je u toj zemlji prepolovljena proizvodnja nuklearne energije sa 69 TWh u 2021. na 35 TWh u 2022. Njemačka je u travnju 2023. konačno zatvorila i tri svoje posljednje nuklearke.

2022. je također zatvorena jedna nuklearka u Belgiji, u blizini njemačke granice. Ona je dijelom ugašena zbog belgijskih planova da se ide u smanjenje korištenja nuklearne energije (koji su nakon napada Rusije stavljeni na led), ali i zbog pritisaka susjedne Njemačke.

U posljednjih 15 godina u EU je pokrenut samo jedan novi reaktor, i to 2023. u finskoj nuklearki Olkiluoto.

Najveći proizvođač je Francuska

Najveći europski proizvođač struje iz nuklearki je Francuska. Ona je 2022. proizvela gotovo polovicu ukupne nuklearne energije u EU (48.4%; 295 TWh), a slijede Španjolska (9.6%; 58.6 TWh), Švedska (8.5%; 52 TWh) i Belgija (7.2%; 44 TWh). Ove četiri zemlje zajedno su proizvele 73.7% ukupne količine električne energije iz nuklearnih izvora u EU (grafikon dolje).

Francuska je najveći izvoznik struje u EU

Francuska je i najveći izvoznik električne energije u EU, što velikim dijelom može zahvaliti upravo nuklearkama.

Od 1990-ih, s iznimkom 2022., kada su brojni reaktori ugašeni zbog održavanja, ona je bila najvažniji strani dobavljač struje za Njemačku.

Zašto se nuklearke zatvaraju ako su važne?

Nameće se pitanje zašto se nuklearke zatvaraju kada bi mogle biti ključne za rješavanje tako važnih problema kao što su klimatske promjene i neovisnost u proizvodnji energije?

Kratak odgovor bio bi - zbog predimenzioniranih strahova ljudi od nuklearki i politika utemeljenih na tim strahovima te zbog pretjerano optimističnog uvjerenja da obnovljivi izvori mogu dovoljno brzo sami zamijeniti fosilne izvore.

U tome je u EU predvodnik uvijek bila Njemačka, osobito njemačka Zelena stranka. No treba istaknuti da ne misle svi zeleni političari isto; postoje mnogi koji su pronuklearni, osobito u Francuskoj, Finskoj i Velikoj Britaniji, pa čak i u Njemačkoj.

Zašto se Njemačka toliko boji nuklearne energije?

Strah od nuklearne energije u Njemačkoj ima razne povijesne, političke i kulturološke korijene.

Od 1970-ih mnogi Nijemci, posebno oni u okviru zelenih pokreta, bili su snažno protiv svega što je bilo povezano s nuklearnom energijom. Tome je u velikoj mjeri pridonijela činjenica da je tijekom hladnog rata diljem Istočne i Zapadne Njemačke bilo raspoređeno rusko i američko nuklearno oružje, što je Njemačku stavilo u samo središte potencijalnog sukoba između dvije nuklearne supersile. Ova situacija stvorila je posebnu anksioznost među Nijemcima u vezi s nuklearnim ratom. Ta anksioznost potaknula je protivljenje ne samo nuklearnom oružju već i nuklearnoj energiji, posebno među pripadnicima rastućeg pokreta zaštite okoliša u Zapadnoj Njemačkoj.

Njemački prosvjedi protiv nuklearne energije

Neki od prvih velikih prosvjeda protiv nuklearne energije u Njemačkoj izbili su krajem 1970-ih, kada su se tisuće prosvjednika sukobile s policijom, protiveći se izgradnji nuklearne elektrane u Brokdorfu, u pokrajini Schleswig-Holstein.

Prvi veliki antinuklearni uspjeh Nijemci su ostvarili početkom 1975., kada je gradnja nuklearke Wyhl spriječena na samom početku. Smatra se da je to inspiriralo antinuklearne pokrete u ostatku Europe i u Americi.

Ovi prosvjedi učvrstili su pokret zaštite okoliša i antinuklearni pokret kao stalnu pojavu u njemačkoj politici.

Uloga Zelene stranke

Nije slučajnost da je njemačka Zelena stranka osnovana usred prosvjeda 1980. godine. Ta skupina ljevičarskih, ekoloških i pacifističkih aktivista osvojila je svoje prve mandate u Bundestagu 1983.

Njemački Zeleni prvi put su sudjelovali u koalicijskoj vladi na saveznoj razini 1998. kao partneri Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD). Ova koalicija, poznata kao "crveno-zelena", trajala je do 2005.

Zeleni su ponovno sudjelovali u koalicijskoj vladi nakon izbora 2021., kada su s SPD-om i Slobodnom demokratskom strankom (FDP) formirali "semafor-koaliciju" koja je još uvijek na vlasti.

U svim koalicijskim vladama ključni zahtjevi Zelenih bili su gašenje nuklearki, a potom i termoelektrana na ugljen.

Nuklearne nesreće

Na percepciju javnosti o nuklearnoj energiji i strah od nje u Njemačkoj su značajno utjecale i nuklearne nesreće, ponajviše u Černobilu, Otoku tri milje i Fukušimi.

Černobilska havarija imala je posebno snažan učinak, među ostalim zbog blizine Ukrajine te zbog preuveličavanja rizika ispuštenog zračenja i broja žrtava.

Važnu ulogu u tome imali su i njemački mediji. Primjerice, oni su vrlo intenzivno pratili havariju u Japanu, vjerojatno intenzivnije od drugih medija izvan Japana. Reakcije na tu havariju također su bile drastične. Oko 50 tisuća njemačkih demonstranata formiralo je ljudski lanac dug 45 km od Stuttgarta do najbliže nuklearke. Svih 17 njemačkih reaktora bilo je odmah privremeno zaustavljeno, od kojih osam starijih trajno. Pritom treba istaknuti da je ta odluka bila pravno nelegalna jer su nuklearke imale sve potrebne dozvole za rad i zadovoljavale su sve sigurnosne zahtjeve. Naime, sigurnost nuklearki u Njemačkoj je na iznimno visokom nivou, a opasnost od potresa i tsunamija je niska.

Konačne odluke o zatvaranju nuklearki

Kulminacija antinuklearnih aktivnosti u Njemačkoj rezultirala je 2002. odlukom koalicijske vlade SPD-a i Zelenih, vođene kancelarom Gerhardom Schröderom, da usvoji zakon kojim bi se do 2022. zatvorile sve nuklearke. Na samom početku postepenog zatvaranja na vlast je došla koalicija Kršćanske demokratske unije (CDU) i Slobodnih demokrata, vođena kancelarkom Angelom Merkel, koja je 2010. odlučila omogućiti nuklearkama da rade dok god su licencirane, čime je krajnji rok zatvaranja bio pomaknut na 2036. Međutim, nuklearna havarija u Fukušimi 2011., zbog pritiska javnosti i političkih interesa CDU-a, rezultirala je naglim odustajanjem od tog produženja roka.

Italija se također zaletjela s gašenjem nuklearki

Italija je imala sličnu priču sa zatvaranjem nuklearki. Ta zemlja započela je proizvodnju nuklearne energije početkom 1960-ih. Na nuklearnom vrhuncu imala je četiri nuklearke. Dvije su zatvorene krajem 1980-ih, a još dvije 1990.

Talijansko zatvaranje bilo je rezultat referenduma koji se odigrao 1987., samo godinu dana nakon havarije u Černobilu.

Slično kao u Njemačkoj, postojao je pokušaj promjene ove odluke 2008. godine, kada je aktualna vlada obustavu nazvala "strašnom pogreškom, čiji je trošak premašio 50 milijardi eura". Međutim, na drugom referendumu, održanom 2011., samo nekoliko mjeseci nakon Fukušime, talijanski su birači očekivano ponovno odbacili planove za gradnju novih reaktora.

Strah od nuklearki nema uporišta u stvarnosti

Strah od nuklearne energije posvuda je u svijetu mnogo veći nego strah od drugih izvora, iako ona uzrokuje gotovo najmanje smrtnih slučajeva godišnje, čak i kada se u obzir uzme havarija u Černobilu.

Kako pokazuje grafikon Our World in Data (dolje), nuklearna energija u stvarnosti je jedna od najsigurnijih. Samo solarna energija uzrokuje manje smrti godišnje. Od onečišćenja zraka izgaranjem fosilnih goriva u svijetu godišnje prije vremena umire oko 8 milijuna ljudi, a u EU oko 240 000. Uvjerljivo najveći uzrok prijevremene smrti je ugljen, na koji se Njemačka morala pojačano osloniti zbog zatvaranja nuklearki.

Problematična energetska tranzicija u Njemačkoj

Njemačku je energetska tranzicija, koja još uvije nije dovršena, skupo koštala na različite načine, kako financijski tako i u pogledu smanjenja emisija CO₂.

Tijekom 1990-ih Njemačka je u nuklearkama proizvodila oko 31% svoje električne energije.

Gašenje nuklearki usporilo je smanjivanje emisija CO₂, ali i smanjivanje onečišćenja zraka u toj zemlji.

Za usporedbu, u Francuskoj su u 2020. emisije CO₂ po glavi stanovnika bile oko 4 metričke tone po osobi, a u Njemačkoj 7.3 metričke tone. To se dobrim dijelom može pripisati njemačkom gašenju nuklearki.

Troškovi subvencioniranja obnovljivih izvora

Hrvatski stručnjak za nuklearnu sigurnost Zdenko Šimić, koji radi kao znanstvenik u švicarskom institutu Paul Scherrer kaže da će troškovi energetske tranzicije na obnovljive izvore ovisiti o izvorima koji će se graditi, o financijskim uvjetima kao što su kamate te o povezanim troškovima u energetskom i ekonomskom sustavu.

"Primjerice, sve veći udjeli izvora poput vjetra i fotonapona zahtijevat će investicije u elektroenergetsku mrežu i pohranu energije jer proizvodnja struje u tim izvorima značajno oscilira. Procjene troškova tih investicija kreću se između dvije i šest tisuća milijardi eura godišnje do sredine stoljeća. Subvencije i drugi poticaji su nužni, no pitanje je jesu li i dovoljni. Samo u 2022. u čistu energiju investirano je oko tisuću milijardi eura. Čak i bez ostalih potencijalnih troškova u ekonomiji, ostvarivanje tranzicije izgleda kao izazov bez presedana", kaže Šimić.

Rezultat svega navedenog je da Njemačka danas ima drugu najskuplju struju u EU, odmah iza Danske.

Ni jedan obnovljivi izvor još nije dostigao nuklearke

Ni jedan pojedinačni obnovljivi izvor energije u Njemačkoj, čak ni vjetar, do danas nije uspio dosegnuti proizvodnju energije koja je dolazila iz nuklearki na vrhuncu te industrije. Nuklearke su krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godišnje proizvodile oko 170 TWh (grafikon dolje).

U vjetroturbinama je Njemačka 2023. proizvela oko 135 TWh, a u fotonaponu oko 60 TWh.

S druge strane, Njemačka je 2023. proizvela oko 213 TWh električne energije iz fosilnih goriva (to se odnosi samo na električnu energiju, ne na ukupnu proizvodnju energije iz fosilnih goriva koja je mnogo veća).

Posljednjih godina uspjela je smanjiti proizvodnju električne energije iz fosilnih goriva za više od 20%, no iz gore navedenih podataka proizlazi da ju je mogla smanjiti za gotovo 100% da je istovremeno zadržala nuklearke i razvijala obnovljive izvore.

Mišljenje njemačke javnosti se mijenja, ali prekasno

Zanimljivo je da je, prema istraživanju njemačkog medija ARD-a nakon početka rata u Ukrajini, u kolovozu 2022., kada je postalo očito koliko je Njemačka ovisna o ruskim energentima i koliko je zbog toga ranjiva, više od 80% Nijemaca bilo za produljenje životnog vijeka postojećih nuklearnih reaktora, no iz različitih razloga tada je već bilo prekasno.

Šimić kaže da je tehnički i ekonomski bilo moguće produžiti rad reaktora u Njemačkoj, no da se politika nije vodila ekonomijom.

"To bi se vjerojatno i napravilo da je nedostatak električne energije bio veći. No, politički je to bilo neprihvatljivo za Zelenu stranku koja je svoj uspjeh velikim dijelom temeljila na borbi protiv nuklearki", tumači Šimić.

Pozitivan obrat na konferenciji COP28

Nuklearna energija dobila je novi vjetar u leđa na Svjetskom summitu o klimi (COP28) održanom 2023. u Kataru.

Na njemu je više od 20 zemalja s četiri kontinenta pokrenulo Deklaraciju o trostrukom povećanju nuklearne energije, među kojima i Hrvatska, Slovenija, Japan, Švedska, Poljska, SAD i Velika Britanija.

Zanimljivo je da su se u tom društvu našle i države poput Japana i SAD-a koje su na svom tlu doživjele nuklearne havarije. Neke veze s tim vjerojatno ima činjenica da je u tim havarijama samo jedna osoba stradala izravno od zračenja (tako je utvrdio japanski sud).

Ove zemlje obavezale su se surađivati kako bi postigle cilj trostrukog povećanja globalnog kapaciteta nuklearne energije do 2050. godine.

Problem zaostajanja u znanju

No tu, nažalost, danas postoje određeni izazovi koji slabe konkurentnost nuklearne energije.

Šimić kaže da je jedan od njih nedostatak iskustva u gradnji nuklearki, a drugi manjak obrazovane radne snage za njihovo funkcioniranje, što je posljedica višedesetljetne europske stagnacije u razvoju nuklearne energije.

"Nedostatak iskustva u gradnji rezultira dužom gradnjom i većom cijenom. Potreban kadar za pogon lakše je rješavati jer se može iskoristiti vrijeme od planiranja do završetka izgradnje. Problemi su značajno manji u zemljama koje već koriste nuklearnu energiju. Za ilustraciju, za izgradnju nuklearke u Kini danas je potrebno upola manje vremena i novca nego za izgradnju u Europi", tumači Šimić.