NAJNOVIJI sukob u Siriji, onaj turske vojske i njenih arapskih štićenika, pobunjenika iz Slobodne sirijske vojske (FSA) protiv kurdskih separatista iz Narodnih jedinica obrane (YPG), pokazao je razmjere kaosa rata u toj zemlji.

 

 

Operacija koju je Turska u prilično ciničnom tonu nazvala “Maslinova grančica”, počela je bjesomučnim zračnim bombardiranjem i artiljerijskim granatiranjem prije tri dana, a jučer je krenula i kopnena ofenziva. Kako javlja BBC, kurdski pobunjenici već su izgubili nekoliko sela na području oko grada Afrina, iako su prema izvještavanju Sirijskog opservatorija za ljudska prava dva sela već povratili u protunapadu. 

 

No kako je i zašto je Turska pokrenula ovu ofenzivu? Priča o genezi ovog sukoba je duga, zamršena i paradoksalna, ali takva je i priča o ratu u Siriji općenito. Naime, kurdski YPG je dio Sirijskih demokratskih snaga, kurdsko-arapskog saveza koji je formirao, obučio, naoružao SAD kao svog ključnog saveznika u borbi protiv Islamske države (ISIS) u Siriji. Ne samo što američka vojska daje SDF-u logističku podršku i zračnu potporu, američki komandosi bore se rame uz rame s ovim pobunjenicima, koji su oslobađajući ogroman teritorij od ISIS-a stekli kontrolu nad gotovo trećinom teritorija u Siriji. 

 

 

 

Iako kurdski pobunjenici imaju ambivalentan, pretežno neutralan odnos s režimom Bašara al-Asada te neprijateljski odnos s ostalim, dobrim dijelom islamističkim pobunjenicima koji se bore protiv režima, SDF je uspostavio vlast neovisno od režima u sjevernom i istočnom dijelu zemlje koji kontrolira, u skladu sa svojim idealom kurdske autonomije temeljene na načelu anarhističkog demokratskog konfederalizma. Doduše, kritičari tvrde da je jednopartijska vlast Demokratske unije Sirije (PYD), čije je vojno krilo YPG, vrlo daleko od bilo kakve demokracije, predstavničke ili izravne te da vlasti na teritoriju Rožave (ime za većinski kurdsku pokrajinu u Siriji) proganjaju kurdske i arapske političke suparnike, pa čak i da vrše etničko čišćenje arapskog stanovništva s teritorija koji je SDF oslobodio od ISIS-a.

 

No u kontekstu sukoba s Turskom najrelevantnije je to što je YPG, odnosno PYD, usko povezan s Kurdistanskom radničkom partijom (PKK), zabranjenom kurdskom organizacijom čije vojno krilo od 1984. vodi gerilsku pobunu protiv turske vlasti na jugoistoku te zemlje. Pri tome kurdski separatisti često ne preže ni od bombaških napada na civile, policajce i vojnike, zbog čega su Turska, ali i EU, SAD i NATO proglasili PKK terorističkom organizacijom.

 

YPG/SDF, ali i Pentagon poriču povezanost s PKK-om, što je prilično neuvjerljivo s obzirom na to da se u sirijskim gradovima pod kontrolom kurdskih separatista redovito vješaju transparenti sa slikom Abdullaha Ocalana, lidera PKK-a koji se nalazi u turskom zatvoru. Štoviše, upravo je Ocalan osmislio anarhistički model koji Kurdi sada pokušavaju primijeniti u svom dijelu Sirije. 

 

 

Međutim, Turska za takve autonomaške eksperimente u svom susjedstvu ne želi ni čuti, jer strahuje da će samostalna kurdska regija u Siriji potaknuti i ojačati pobunu preko granice, a možda dovesti i do odcjepljenja “turskog Kurdistana” i spajanja u zajedničku kurdsku državu. Od istog scenarija strahuju i vlasti u Iraku i Iranu, koje također imaju značajnu kurdsku manjinu. Turska je, kako bi se obračunala s tom prijetnjom i prijetnjom ISIS-a na svojoj granici, sa svojim saveznicima iz redova sirijskih pobunjenika 2016. pokrenula akciju Štit Eufratu. U sklopu te operacije FSA je uz podršku turske vojske oslobodio 2000 kilometara kvadratnih od ISIS-a, ali i zaustavio YPG/SDF u pokušaju spajanja njihovih “kantona” Afrin i Kobane na sjeveroistoku i sjeverozapadu Sirije teritorijalnim koridorom koji bi išao uz tursku granicu. 

 

Ipak, do općeg sukoba između SDF-a i turskih, odnosno proturskih snaga nije došlo, unatoč tadašnjim najavama turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana da će preuzeti grad Manbidž koji se nalazi na spomenutom koridoru od SDF koji ga je tada oslobodio od ISIS-a. Do toga, kao i do najavljenog napada na Afrin, ipak nije došlo - sve dosad.

 

Turska je, utirući vlastitu “zonu utjecaja” na sjeveru Sirije, po svemu sudeći odlučila tu pobunjeničkom enklavom spojiti s najvećom preostalom enklavom pod kontrolom pobunjenika, onom koja obuhvaća provinciju Idlib i susjedne manje dijelove regija Hama i Alep. Međutim, na putu joj stoji upravo Afrin. A ako je vjerovati Erdoganu, neće još dugo, jer će Turska i saveznici vrlo brzo “pregaziti” kurdsku paravojsku. Da ponovimo - istu onu paravojsku koja je ključna saveznica SAD-a u Siriji. Istog onog SAD-a koji je u NATO savezu s Turskom, što znači da ih obvezuje načelo uzajamne obrane.

  

Hoće li stvarno tako biti? Vjerojatno ne. Velike urbane bitke u Siriji poput onih za Kobane, Manbidž, Alep ili Raku pokazale su da je osvajanje urbanog terena sve samo ne lako, brzo i bez ozbiljnih gubitaka u ljudstvu i opremi - o civilnim “kolateralnim” žrtvama, ratnim zločinima i općem razaranju da ne govorimo. Izgledno je da će se takav scenarij ponoviti i u Afrinu - Turska, sa svojom superiornom vojnom silom, možda neće slomiti zube na izoliranom i malenom Afrinu, ali do pobjede sigurno neće doći preko noći, s obzirom na to da je 8-10 tisuća kurdskih boraca imalo jako dugo vrijeme za pripremu obrane grada. Osim u slučaju da operacija bude zaustavljena u nekom iznenadnom obratu, poput uključenja Rusije ili SAD-a. 

 

 

Međutim, čini se da su ove dvije svjetske sile, koje su obje pokušavale privući kurdske pobunjenike u svoje okrilje, odlučile prepustiti Afrin na milost i nemilost Turskoj. Prvo je glasnogovornik Pentagona za tursku agenciju Anadolu nekoliko dana prije početka ofenzive poručio da američke snage nisu povezane s kurdskim pobunjenicima na području Afrina niti operiraju na tom području - drugim riječima, da ih ne misle štititi od Turske i saveznika. A potom je i Rusija prema turskim medijskim izvještajima povukla svoje snage s tog područja, gdje je bila prisutna već dugo vremena.

 

Moskva je to porekla, ali u kuloarima su vrlo glasna nagađanja da su Istanbul i Moskva postigli dogovor oko podjele “sfera utjecaja” u Siriji, što bi uključivalo podjelu Idliba, u kojem trenutno sirijske snage silovito napreduju uz pomoć ruske avijacije. “Razgovarali smo s našim ruskim prijateljima o ovome, imamo dogovor”, rekao je danas otvoreno Erdogan, potvrđujući da se turska ofenziva vodi uz prešutni pristanak Vladimira Putina. A ma koliko Asadov režim grmio protiv agresije i kršenja svog suvereniteta, bilo od strane Amerike ili Turske, jasno je da niti može niti hoće učiniti išta po tom pitanju. 

 

Zbog ofenzive na Idlib više od stotinu tisuća Sirijaca s tog područja, od kojih su mnogi i sami izbjeglice s područja pod kontrolom režima, već je prema nekim podacima izbjeglo u druge dijelove regije i u izbjegličke kampove na granici s Turskom. Ofenziva na Afrin vjerojatno će potaknuti još jedan izbjeglički val i humanitarnu katastrofu, u zemlji u kojoj je takvih katastrofa već napretek. Jedno je sigurno, civili će, kao i obično, platiti najveću cijenu geopolitičke šahovske igre između regionalnih i svjetskih sila i različitih frakcija s različitim vizijama za Siriju. 

 

No ako govorimo o kršenju sirijskog suvereniteta - taj je suverenitet već odavno prošlo svršeno vrijeme. Sirija je raskomadana, fizički i politički uništena, različite strane u ovom ratu nepomirljivo su zaraćene i pitanje je hoće li se ikad više naći pod zajedničkom vlašću. Ako do toga i dođe, tome će prethoditi dugotrajne i krvave bitke, a ona za Afrin tek je prva u nizu. Razumna i humana alternativa u obliku političkog rješenja sukoba i dalje se ne nazire.