BILO je 20:25 u ponedjeljak navečer u studenom 2020. kada je Caroline Darian primila poziv koji je promijenio sve.

S druge strane telefona bila je njezina majka, Gisèle Pelicot. "Rekla mi je da je tog jutra otkrila da ju je [moj otac] Dominique drogirao otprilike 10 godina kako bi je različiti muškarci silovali", prisjeća se Darian u ekskluzivnom intervjuu za emisiju Today programa BBC Radio 4 s Emmom Barnett.

"U tom trenutku izgubila sam ono što je bio normalan život", kaže Darian, sada 46-godišnjakinja. "Sjećam se da sam vikala, plakala, čak ga i vrijeđala", kaže ona. "Bilo je to poput potresa. Tsunami."

Dominique Pelicot osuđen je na 20 godina zatvora na kraju povijesnog suđenja u prosincu, koje je trajalo tri i pol mjeseca. Više od četiri godine nakon što je primila taj poziv, Darian kaže da njezin otac "treba umrijeti u zatvoru."

Snimao žene ispod suknji po dućanima. Tako je krenulo razotkrivanje

Pedeset muškaraca koje je Dominique Pelicot angažirao putem interneta da siluju i seksualno zlostavljaju njegovu onesviještenu suprugu Gisèle također je poslano u zatvor.

Policija ga je uhvatila nakon što je krišom snimao ispod suknji u supermarketu, što je istražitelje potaknulo da ga detaljnije istraže. Na laptopu i telefonima ovog naizgled bezopasnog umirovljenika pronašli su tisuće videozapisa i fotografija njegove supruge Gisèle, očito onesviještene, kako je siluju nepoznati muškarci.

Osim što je potaknulo pitanja o silovanju i rodnom nasilju, suđenje je također istaknulo malo poznat problem kemijskog podčinjavanja – napada uz pomoć droga.

Caroline Darian posvetila je svoj život borbi protiv kemijskog podčinjavanja, za koje se vjeruje da se rijetko prijavljuje jer većina žrtava nema sjećanja na napade i možda ni ne shvaća da su drogirane.

Darian želi da se čuju glasovi zlostavljanih žena

U danima nakon kobnog telefonskog poziva Gisèle, Darian i njezina braća, Florian i David, otputovali su na jug Francuske, gdje su njihovi roditelji živjeli, kako bi podržali svoju majku dok je apsorbirala vijest da je - kako Darian sada kaže - njezin suprug bio "jedan od najgorih seksualnih predatora posljednjih 20 ili 30 godina".

Nedugo zatim, Darian je i sama bila pozvana na ispitivanje kod policije – i njezin se svijet ponovo srušio.

Pokazali su joj dvije fotografije koje su pronašli na očevu laptopu. Na njima je bila onesviještena žena koja leži na krevetu, obučena samo u majicu i donje rublje. Isprva nije mogla prepoznati da je to ona. "U početku sam se teško prepoznala", kaže.

"Tada je policajac rekao: 'Pogledajte, imate isti smeđi madež na obrazu... to ste vi.' Tada sam te dvije fotografije gledala drugačije... Ležala sam na lijevoj strani, baš kao moja majka, na svim njezinim slikama."

Darian kaže da je uvjerena da ju je otac također zlostavljao i silovao – nešto što on uvijek poriče, iako je dao proturječna objašnjenja za fotografije. "Znam da me drogirao, vjerojatno radi seksualnog zlostavljanja. Ali nemam dokaza", kaže.

Za razliku od majčinog slučaja, nema dokaza o tome što je Pelicot možda učinio Darian. "A koliko je takvih žrtava? Njima se ne vjeruje jer nema dokaza. Ne slušaju ih, ne pruža im se podrška", kaže ona.

Nedugo nakon što su očevi zločini izašli na vidjelo, Darian je napisala knjigu. Nikad ga više neću zvati tatom, kako se knjiga zove, istražuje obiteljsku traumu.

Knjiga također dublje zalazi u problem kemijskog podčinjavanja, pri čemu se obično koriste droge koje "dolaze iz obiteljskog ormarića za lijekove".

"Tablete protiv bolova, sedativi. To su lijekovi", kaže Darian. Kao što je slučaj za gotovo polovicu žrtava kemijskog podčinjavanja, ona je poznavala svog zlostavljača: opasnost, kaže, dolazi iznutra.

Kaže da je usred traume otkrivanja da je više od 200 puta bila silovana od strane različitih ljudi, njezinoj majci Gisèle bilo teško prihvatiti da je njen suprug možda također zlostavljao njihovu kćer. "Za jednu majku je teško sve to prihvatiti odjednom", kaže.

Ipak, kada je Gisèle odlučila otvoriti suđenje javnosti i medijima kako bi razotkrila ono što su joj učinili njezin suprug i deseci muškaraca, majka i kći bile su složne: "Znala sam da prolazimo kroz nešto... strašno, ali da to moramo proći dostojanstveno i snažno."

Teret prošlosti i borba za budućnost

Sada Darian pokušava razumjeti kako živjeti s činjenicom da je kći i mučitelja i žrtve – nešto što naziva "strašnim teretom."

Sada više ne razmišlja o svom djetinjstvu s čovjekom kojeg zove Dominique, tek povremeno se vraćajući navici da ga naziva svojim ocem. "Kada se osvrnem, zapravo se ne sjećam oca za kojeg sam mislila da je bio. Gledam ravno u zločinca, seksualnog zločinca kakav jest", kaže.

"Ali imam njegov DNK i glavni razlog zašto sam tako posvećena borbi za nevidljive žrtve je također način da se stvarno udaljim od tog čovjeka", kaže. "Ja sam potpuno drugačija od Dominiquea."

Darian dodaje da ne zna je li njezin otac bio "čudovište", kako ga neki nazivaju. "Savršeno je znao što radi i nije bolestan", kaže. "On je opasan čovjek. Nema šanse da izađe. Nema šanse."

Proći će godine prije nego što Dominique Pelicot (72) bude imao pravo na uvjetni otpust, pa je moguće da više nikada neće vidjeti svoju obitelj.

U međuvremenu, Pelicotovi se oporavljaju. Gisèle, kaže Darian, iscrpljena je suđenjem, ali također "oporavlja se... dobro joj ide." Što se tiče Darian, jedino što je sada zanima jest podizanje svijesti o kemijskom podčinjavanju – i bolje obrazovanje djece o seksualnom zlostavljanju.

Snagu crpi iz supruga, braće i 10-godišnjeg sina – svog "divnog sina", kaže s osmijehom, glasom punim ljubavi. Događaji koji su se pokrenuli tog studenog dana učinili su je onim što je danas, kaže Darian. Sada, žena čiji je život uništio tsunami jedne studene noći pokušava gledati samo naprijed.