KLJUČNA poruka jučerašnjeg poziva na kolektivno urlanje Moje domovine s prozora i balkona, koje je ponegdje doživjelo dojmljiv fijasko, bila je da građani, u ovoj kriznoj situaciji po javno zdravlje, moraju imati čiste ruke i ispran mozak. Samo građanin bez nečistih misli prema motivima političkih vlasti i stručnjaka svih pasmina može relativno mirno živjeti u neproglašenom izvanrednom stanju, prihvaćati suspenziju svojih prava, čekati liječenje u starim bolnicama ili nešto novijim sportskim dvoranama.

I pritom pjevati.

Dakako domovini.

Samo kojoj?

Nitko se nije odvažio

Da se netko, recimo, sinoć odvažio zapjevati bivšoj državi, danas potpuno proskribiranoj, koja je iza sebe ostavila bolnice, hitne pomoći, domove zdravlja i relativno očuvan sustav javnog zdravstva trenutno okupiran pokušajem suzbijanja koronavirusa, u najblažem bi slučaju bio prokazan kao jugonostalgičar, a vjerojatno i obogaćen nizom kontuzija. Takva se diverzija, koliko je poznato, nije dogodila. Hrvati su pjevali Hrvatskoj.

Građanima srednje i starije dobi, kod kojih nije metastaziralo hrvatstvo, Moja domovina podsjetnik je na gadno vrijeme. Počinjao je rat, s jedne su strane fizički ugroženi, mobilizirani, avanturisti i idealisti grabili puške i jurišali, a s druge su se gradili agrokori, kutleraji i opremale hrvatske gospodarske komore. S jedne se strane mahalo zastavama i urlalo, a s druge varalo, kralo, pljačkalo, ubijalo i deložiralo. Sve je to opisano nekoliko milijuna puta u novinskim tekstovima, knjigama i publikacijama, pa ovdje nećemo daviti detaljima.

Poziv na urlanje

I onda, na početku kataklizmičnog proljeća 2020., dok pokušavamo dokučiti što je točno ovo, koliko će trajati, hoće li nas dohvatiti više nego dosad, dok se borimo s elementarnim ljudskim strahovima, nacionalna radio-televizija poziva na urlanje Moje domovine.

Jer, kako nas uči ne tako daleka povijest, primjereno kroatizirani građanin - a pjevanje domoljubnih napjeva spada u pouzdane simptome takvog stanja - oslobođen je suvišnih sumnji.

Nema mjesta za pitanja

Na ustima ispunjenima hrvatstvom nema mjesta za praktična pitanja. Na primjer, zašto je domovina koja traži naša grla, umjesto u obnavljanje postojećih ili gradnju novih bolnica i domova zdravlja, trošila hrpu javnog novca – vašeg novca, novca svojih građana – u velike sportske dvorane? Zašto liječnicima i medicinskim sestrama nije osigurala primjerenije radne uvjete? Zašto nije gradila i obnavljala škole, te divne zgrade za naša najveća blaga u koje je nedavno stigao čak i sapun? Zašto nema normalno pravosuđe?

Zašto je Hrvatska radiotelevizija, koja je jučer nadobudno apelirala da u osam navečer iz pluća glasno izbacujete preostale rezerve privrženosti naciji, samo jednom odlukom iz rujna 2016. godine dala 9,6 milijuna kuna (devet zarez šest milijuna kuna) za seriju General, vjerojatno najgore ostvarenje nastalo u režiji dvonožnog višestaničnog organizma. Zamislite sada, dok se tresete hoće li i vaše tijelo početi emitirati simptome korone, na što bi sličila najbliža bolnica da je u njoj, namjenski i kontrolirano, potrošeno 9,6 milijuna kuna.

Ne, bolje je ne razmišljajte. Pjevajte Moju domovinu.

Pjevajte da se ne pitate

Pjevajte i da se ne pitate koga su ugrožavale dvije žene u šetnji gradom kada su se na njih, jučer prije podne, obrušili rabijatni epidemiolozi iz splitske druge policijske postaje? Čije je zdravlje ugrozio muškarac koji se sam sunčao na Bačvicama pa ga je nadležni službenik civilne zaštite, ili neke druge organizacije s parapolicijskim ovlastima, lijepo zamolio da odjebe u skokovima? Zašto živimo u faktičnom, a neproglašenom izvanrednom stanju? Zašto Zdravko Marić nosi skupu masku kakvih nedostaje medicinarima?

Ma briga vas, pjevajte.

Tko pjeva, ne misli.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala