IAKO je nedvojbeno gnjusno pozvati osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića da studentima govori o vjeri u Boga, ne može se reći da je potez Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata zaista iznenađujući. Dario Kordić je od izlaska iz zatvora, nakon odsluženja dvije trećine kazne od 25 godina zatvora, postao neupitna zvijezda na desno-klerikalnoj sceni Hrvatske. Biskup Vlado Košić mu u javnosti ljubi ruke i naziva ga moralnom vertikalom, europarlamentarka Marijana Petir se nasmiješena s njime fotografira, šatoraški pop Ike Mandurić s njime javno moli za još jednom omiljenog ratnog zločinca Slobodana Praljka, Kordića se poziva da po katoličkim crkvama drži predavanja, on je i zvijezda manifestacije Hod za život, koja okuplja javne ličnosti poput Željke Markić i Davora Ive Stiera, s Kordićem se fotografiraju HDZ-ovi župani i predsjednik HDZ BiH Dragan Čović itd.

Ekipa iz Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata je samo vidjela da je ratni zločinac Kordić omiljeno društvo njihovih vjerskih i političkih idola, te se odlučila pridružiti višegodišnjem slavljenju Kordića, kao i studentski kapelan don Damir Stojić, također zadrti promotor klerikalizma i nacionalizma u Hrvata. 

Rođen u Sarajevu 1960. godine

U tom svijetu Kordić je mučenik za hrvatsku stvar, nepravedno osuđen na zlom Haškom sudu, a njegove žrtve, koje uključuju i jednu tromjesečnu bebu, su posve nevažne jer nisu Hrvati. Riječ je o istoj nacionalističkoj matrici po kojoj srpski nacionalisti slave ratnog zločinca Radovana Karadžića, izrazu dubinske neljudskosti i moralnog idiotizma kakve svaka nacionalistička ideologija neizbježno proizvodi.

Činjenice pak drugačije govore o liku i djelu Darija Kordića, rođenog u Sarajevu 1960. godine u vrlo katolički nastrojenoj obitelji. Kordić je odrastao u srednjoj Bosni, konkretno u gradiću Busovača, no u Sarajevo se vratio na studij novinarstva, koji je uspješno završio. Njegovi kolege s Fakulteta političkih nauka su kasnije medijima ispričali da se nikada nije uspio uklopiti u sarajevsku raju, te da je patio od provincijskih kompleksa. Kordić se nakon fakulteta vratio u Busovaču, u kojoj se zaposlio u lokalnoj firmi Vatrostalna.

Uspon u HDZ BiH i sastančenje s Tuđmanom

Kao i mnogi, Kordić je svoju šansu da postane važan vidio početkom 1990-ih i s padom komunizma, te se učlanio u HDZ BiH i ubrzo postao tajnik, pa i predsjednik ogranka stranke u Busovači. Nakon početka rata u BiH, Kordić nastavlja svoj politički uspon te 1993. postaje predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, kasnije presuđene kao udruženi zločinački pothvat, a 1994. i predsjednik HDZ BiH. Kordić je još od 1991. sanjao o razbijanju Bosne i Hercegovine te priključenju njenih dijelova Hrvatskoj, čime je savršeno bio na liniji politike hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Tako je na sastanku s Tuđmanom u Zagrebu u prosincu 1991. izjavio da je “hrvatski narod iz travničke regije spreman da se pripoji hrvatskoj državi po svaku cijenu” i da bi se “bilo koja druga opcija smatrala izdajom, osim jasne demarkacije hrvatskog tla na teritoriji Herceg-Bosne“. Na nacionalističkom mitingu u Busovači u siječnju 1992. je pak u govoru pred raspaljenom masom rekao da je “hrvatski narod Busovače dio ujedinjenog hrvatskog naroda” i da je Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, koja je kasnije prerasla u udruženi zločinački pothvat, “hrvatsko tlo i da će to tako i biti.“

Kordićeve izjave o “hrvatskom tlu” nisu ništa drugo doli izraz nacističke ideologije krvi i tla, samo prebačene u kontekst hrvatskog nacionalizma.

Odgovoran za pokolj u Ahmićima

Kada je početkom 1993. započeo rat HVO-a i Armije BiH, Kordić je kao ključni političar bh. Hrvata srednje Bosne sudjelovao u nizu odluka koje su rezultirale svirepim ratnim zločinima nad Bošnjacima, od čega je najpoznatiji pokolj civila u selu Ahmiću, u kojemu je specijalna jedinica HVO-a poubijala 116 ljudi, među njima i tromjesečnu bebu.

Vojne snage kojima je Kordić bio politički lider su u Lašvanskoj dolini počinile niz ratnih zločina te je 1995. u Haagu optužen zbog teškog kršenja međunarodnog prava, odnosno zločina počinjenih bošnjačkim stanovništvom u gradovima, selima i zaseocima Lašvanske doline. 

Tuđman ga 1997. izručio Haagu

Tuđman isprva nije htio izručiti Kordića Haagu, što je samo jedan u nizu primjera politike zaštite optuženih za ratne zločine koju su provodili Tuđman i njegov ministar obrane Gojko Šušak, ali je u listopadu 1997. ipak popustio međunarodnim pritiscima te Kordića i još devet bosanskohercegovačkih Hrvata poslao u Haag. Kordić se prije polijetanja aviona iz Splita okupljenim novinarima obratio pun pravedničke patnje i nacionalnog ponosa: “Skupina Hrvata iz središnje Bosne jutros dragovoljno odlazi u Haag. Čiste savjesti pred Bogom i hrvatskim narodom, dokazati svoju nedužnost u interesu cjelokupnog hrvatskog naroda i države, koja je izložena pritiscima međunarodne zajednice. Mi smo kao građani Federacije Bosne i Hercegovine i hrvatski državljani došli u Republiku Hrvatsku i dragovoljno se predali hrvatskim vlastima, imajući povjerenja da će predsjednik Tuđman i hrvatska vlada biti jamstvo pravednoga i brzog postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom u Haagu. Izdržat ćemo sve ovo, kao što smo sve do sada i vratiti se uzdignute glave!”

Kordić je na kraju suđenja proglašen krivim za kršenje zakona ratovanja, teška kršenja Ženevske konvencije i zločine protiv čovječnosti, te osuđen na 25 godina zatvora, a presuda je većim dijelom potvrđena i nakon njegove žalbe. Nikad nije priznao krivicu ili izrazio kajanje zbog smrti koju je svojim političkim djelovanjem posijao. 

Fanatični hrvatski nacionalist

U drugostupanjskoj presudi se, između ostaloga, navodi kako Žalbeno vijeće smatra da se na osnovu dokaza o Kordićevim "političkim aktivnostima i sklonostima, njegovim snažnim nacionalističkim i etničkim stavom i njegovom željom da se uspostavi suverena hrvatska država unutar teritorije Bosne i Hercegovine, pod svaku cijenu" vidi da je on "posjedovao konkretnu diskriminacijsku namjeru koja je potrebna za krivično djelo progona." U prijevodu, Kordić je bio tolika Hrvatina da mu nije bio problem poubijati i etnički očistiti svoje dojučerašnje susjede nehrvatske nacionalnosti kako bi ostvario svoje zločinačke političke ideje.

Hrvatska je do dolaska vlade Ivice Račana na vlast plaćala Kordiću obranu i financijski uzdržavala njegovu obitelj, no to je početkom 2000-ih konačno ukinuto. Kordićeva obitelj se onda u medijima žalila da ih je Hrvatska izdala.

Evo kako je izgledao masakr u Ahmićima koji su proveli Kordićevi bojovnici

Masakr u Ahmićima jedan je od najstrašnijih zločina počinjenih u BiH, te predstavlja ključnu ostavštinu Kordića kao političara. Jedan od preživjelih, Abdulah Ahmić, ovako je opisao što se njegovoj obitelji dogodilo u tom srednjobosanskom selu 16. travnja 1993. godine: “Počele su strahovite detonacije. Izvršili su snažan artiljerijski napad. A onda su krenuli prema selu iz tri pravca. Jedini pravac kuda smo računali da se možemo povući, također nam je bio spriječen, jer su tamo već kuće gorjele. Nastala je konfuzija i u našoj kući, nismo znali šta ćemo. Potrajalo je tako 3-4 minuta. Možda smo za to vrijeme mogli pobjeći. Ali, opet, ko zna, bila ih je puna šuma i vjerovatno bi nas i prilikom bijega pobili. Zbog mog brata Murisa, naša kuća je bila na posebnom osmatranju. Dozivam brata, koji je bio u podrumu, i pitam ga šta da radimo. Kaže mi da sačekam dok izađe i razgleda. Onda je zaključio da ne možemo nigdje, da je kuća opkoljena. Vidim, kuća Fahrudina Ahmića gori. Čujem glas, pretpostavljam komšije: ‘Brže, brže, ostavite tu kuću, nema tu ništa, hajde na ovu kuću da je odradimo!’ Znao sam šta nam se sprema. Bojao sam se najviše da nas žive ne zapale u kući. Rekao sam svojima da iskačemo kroz prozor, da je bolje da nas mecima sasijeku, nego da nas žive pale. Nisu smjeli. I otac i mati su mi bili stariji ljudi. U tom iščekivanju prošlo je 5-6 minuta. Čuo sam detonaciju, vjerovatno bombu ispod kuće, gdje mi je brat bio, zatim ispaljenje nekoliko metaka. Pretpostavio sam da su mi brata ubili.”

Ostatak obitelji su onda dva Kordićeva bojovnika izveli pred njihovu kuću. “Nakon što je pretražio kuću, izašao je i naredio ovom sitnijem što nas je čuvao da postupi po naređenju. On mu odgovara da neće. Još jednom mu je rekao da neće. Kad mu je i treći put odgovorio da on to ne može učiniti, ovaj krupni je viknuo: ‘Dobro, ja ću naređenje izvršiti, ali upamtićeš za ovo!’ Naredio je ocu i meni da krenemo iza kuće. S donje strane kuće moj brat Muris ležao je mrtav, okrenut licem prema zemlji. Bio je u patikama i plavoj jakni, spremljen za posao. Radio je kao inžinjer u ‘Vitezu’. Završio je Rudarski fakultet u Tuzli sa čistom desetkom. Kada ga je otac vidio ubijenog, zaplakao je, izgubio se. Ja sam bio izuzetno priseban. Od momenta kada je počelo granatiranje, pošto sam vjernik, na brzinu sam abdestio, klanjao dva rekjata i rekao svojima da to isto urade. Sve vrijeme od tada učio sam šta sam znao. Najprije je vojnik“, sjeća se Ahmić, „mom ocu rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Otac već više nije vladao sobom i nije mogao iskoračiti. Primakao mu je pušku na metar i ispalio metak u sljepoočnicu. Vidio sam kako je krvav metak izletio iz glave. Trenutno je bio mrtav. Onda je meni rekao: ‘Iskorači jedan korak!’ Gledao sam ga pravo u oči. Upravo sam učio suru iz Kur’ana. Nevjerovatno sam bio priseban, imao neku snagu. Iskoračio sam korak i u momentu kada je ispalio metak, s udaljenosti od jednog metra, zabacio sam glavu. Metak me nije pogodio u sljepoočnicu, nego nešto niže, i proletio kroz glavu. Osjetio sam toplotu i vidio da krv pošprica zemlju. Ostao sam na nogama, ne osjećajući nikakvu tegobu. Vidim – lakše sam ranjen. Po ispaljenju metka, vojnik se okrenuo i otišao uz dvorište, iza kuće. Shvatio sam da moram odglumiti pad, što je dobro bilo, jer se ovaj vojnik brzo vratio nešto sumnjajući, ali kad je vidio da ležim, opet je otišao”, ispričao je kasnije medijima Abdulah Ahmić, koji je pukom srećom preživio taj pokolj.

Kordićevi fanovi iz Zavičajnog kluba hercegovačkih studenata žele tući neistomišljenike

Ništa od toga, a u ovom tekstu je naveden tek manji dio Kordićevih zlodjela, nije zaustavilo studentskog kapelana Stojića i Zavičajni klub hercegovačkih studenata da osuđenog ratnog zločinca pozovu da im palamudi na temu “Bog iza rešetaka”. 

Dapače, iznimno su agresivno reagirali kada je skupina aktivista tijekom Kordićeva predavanja počela vikati da je on ratni zločinac, te su ih krenuli tući. No ni to zapravo nije iznenađujuće - tko se napaja pričama ratnih zločinaca spreman je i premlaćivati druge ljude koji se usude ratnom zločincu reći da je ratni zločinac.