LIJEČNICA iz vukovarske bolnice Mirjana Semenić Rutko gostovala je u N1 Studiju uživo te je govorila o vremenu prije 30 godina, kada je u bolnici brinula o ranjenicima.

Semenić Rutko u vukovarskoj bolnici bila je od kraja kolovoza 1991. sve do evakuacije bolnice. Skrbila je o ranjenicima.

"Naravno, sve ono što nam se događalo tih dana je bilo nešto što smo najmanje očekivali jer život u Vukovaru prije '91. je bio život jednog idealnog manjeg grada. Bilo je puno zaposlenih i mladih i živjeli smo jedan idealan život i nama je želja da barem jedan dio tog idealnog života vratimo i sada. Naša sjećanja i sve ono što moramo čuvati stoji uz nas. Ta '91. godina nam je donijela puno tužnih i puno lijepih uspomena i ne znam kako bih se osvrnula na sve njih. Baš sam imala rad za Institut Ivo Pilar gdje sam opisivala taj dio koji je bio naš rad u bolnici", kaže liječnica.

"To mi je bilo prvo radno mjesto"

"Ja sam tada radila u bolnici kao jako mlada liječnica, diplomirala sam 19. srpnja 1991. i to mi je bilo prvo radno mjesto. Počela sam raditi na internom odjelu, pa na kirurgiji, previjala sam ranjenike. Nama je tada bilo važno što smo svi zajedno, osjećali smo se nekako zaštićeno, skrbili jedni o drugima i živjeli kao jedno. Sreća je naša, naš mozak makne ono negativno i ružno iz naše glave i ostanu lijepe uspomene", sjeća se.

"Naravno, kada ova vremena dođu, sjetimo se i onih koji više nisu s nama, isto tako i onih koje sam vidjela na suprotnoj strani, a zajedno smo išli u školu i ne možemo izbjeći te dane i sjećanja. Trebali bismo možda malo bolje dokumentirati ta sjećanja, ne zbog toga da bi to ružno rekli, nego zbog toga da bi svi znali našu povijest i kako se gradila naša Hrvatska, jer imam osjećaj da ponekad puno njih zaboravi da je Hrvatska nastala našom borbom. Mi smo se borili za nas, za naše bližnje, za našu djecu i to je nešto što je posebno i što je ostalo u našem sjećanju", opisala je.

"Mislila sam da će se moj zaručnik Miroslav vratiti"

Ona osobno u to vrijeme doživjela je tragediju. Njezin tadašnji zaručnik Miroslav odveden je i pogubljen. Krivce je pronašla sama.

"Ja sam se zapravo nadala, kao i svi koji su znali da su im bližnji zarobljeni i odvedeni u logor, da je u nekom logoru, pisala sam mnoga pisma i slala preko Crvenog križa, ali sva su mi se vratila. Zadnjom onom razmjenom koja je bila u Nemetinu sam shvatila da ga nema i da je tu neka sasvim druga priča. Vrlo malo informacija možete dobiti, ja sam po dolasku u Zagreb srela jednog ranjenika koji me pozvao k sebi i rekao da je u Borovu vidio mog zaručnika i da je vidio da su ga odveli", sjeća se.

"Nije bio previše rječit, ja nisam puno niti pitala jer sam smatrala da će se Miroslav vratiti. No nakon Nemetina sam shvatila da neće, nakon toga sam počela više ispitivati, on je i dalje šutio, ja sam ispitivala sve koji su prošli taj put, puno njih je reklo kako su ranjenike tukli, ali nitko nije rekao detaljnije podatke, bilo je teško doći do detaljnijih rezultata. Ipak, na kraju sam uspjela doći do tog ranjenika", rekla je.

O Pupovčevoj izjavi

Komentirala je i današnju izjavu Milorada Pupovca koji je rekao da je pitanje nestalih zajednička tema:

"To se govori unatrag više od 20 godina, mi čujemo stalna obećanja svih koji dolaze na vlast da će se pobrinuti za to, no dosad nije bilo rezultata. Uhiti se nekoliko ljudi koji budu pušteni nakon nekoliko dana. Mi ovdje živimo jedan život koji želimo, ne želimo hodati gradom s oružjem, mi samo želimo da se nađu krivci i da se nađu nestali i da roditelji, koji su već jako stari, mogu biti mirni i zapaliti svijeću na grobu", kaže.

"Moramo biti svjesni da onog trenutka kada ne kaznimo krivce, to znači da je to njima odobreno i moramo se zapitati kakva je budućnost naših budućih generacija. Činjenica je da na ovom području svakih 40-50 godina bude rat. Ako kaznimo krivce, imamo neku sigurnost da se to neće ponoviti", rekla je.

"Gura nas se u prošlost"

Govorila je i o vlastitom djetetu:

"Zasad je još u Vukovaru, a hoće li ostati, ne znam, jer ne znam gdje će ga odvesti školovanje. Mislim da je naš zadatak, nakon što smo prošli rat, da se pobrinemo da naše buduće generacije dobiju priliku izabrati hoće li ostati u Njemačkoj, Švedskoj ili Americi ili je jednako privlačno vratiti se u Vukovar, Petrinju, Sisak… Vukovar je grad na jednoj europskoj cesti, Dunavu, između četiri glavna grada, povezani smo s cijelim svijetom, samo je na nama da odlučimo želimo li živjeti taj život povezan s cijelim svijetom ili ćemo se stalno vraćati u prošlost", kaže.

"Činjenica je da živimo u prošlosti u koju nas se gura jer svakome kome je potrebno će ovdje naći političke bodove. Kada smo se borili '91., nismo gledati tko je pripadnik koje stranke. Bilo nam je važno obraniti Vukovar i bližnje, svi koji dolaze u Vukovar obilježiti ove dane, neka ih obilježe s pijetetom, to i želimo, neovisno kojoj stranci pripadaju jer mi smo se ovdje borili za Hrvatsku i Vukovar", zaključuje.