Mrtvi u napadu na sufijsku džamiju al Ravdah, u kojoj su pripadnici snaga sigurnosti bili na tradicionalnoj molitvi petkom, još se uvijek zbrajaju, ali broj je već prešao 230. To znači da je ovaj napad ubojitiji i od onog u listopadu 2015. u kojem je bombom srušen ruski civilni avion na letu iz Šarm el-Šeika, kada su poginula sva 224 putnika i člana posade, uglavnom ruski građani. Današnji napad je također bio pažljivo osmišljen i koordiniran, kombinirajući bombaški napad u džamiji i otvaranje vatre iz vatrenog oružja na vjernike koji su iz džamije bježali.

 

 

Teroristički napadi u Egiptu dio su oružane pobune džihadista sa Sinajskog poluotoka koja traje već šest godina i u kojoj je dosad ubijeno najmanje tisuću pripadnika sigurnosnih snaga. Pobuna je eskalirala vojnim udarom u kojem je srušena demokratski izabrana, ali autoritarna vlada Muslimanskog bratstva, na čelu s Muhamedom Morsijem. Tako je, u samo dvije godine, Egipat dobio trećeg vladara zaredom - nakon ozloglašenog diktatora Hosnija Mubaraka i Morsija, na vlast je došao general Abdel Fatah El-Sisi, koji se predstavljao kao zaštitnik tekovina revolucije iz 2011. od islamskog ekstremizma, ali vrlo brzo uspostavio represivan i brutalan režim po uzoru na Mubarakov. 

 

Stotine članova i pristaša Muslimanskog bratstva ubijene su u krvavom gušenju prosvjeda, a još deseci tisuća su strpani u zatvore, mučeni i osuđivani u politički montiranim procesima. Sam Morsi je zatvoren i prvo osuđen na smrtnu kaznu, na suđenju koje je Amnesty International kritizirao kao ''farsu temeljenu na ništavnoj proceduri'', a presuda se nakon žalbe ipak ukinula. Trenutačno čeka novo suđenje. 

 

 

No od represije nisu ostali pošteđeni ni sekularni, liberalni i ljevičarski disidenti, sindikalisti, novinari, LGBT aktivisti i ostali - ukratko, praktički svi elementi egipatske oporbe i neovisnog civilnog društva. Prosvjedi su zabranjeni, a oporbene stranke stavljene izvan zakona. Znakovito je da je Egipat treća zemlja na svijetu po broju zatvorenih novinara, iza Kine i Turske. Političku represiju prati i ozbiljna gospodarska kriza, na koju je Sisijev režim odgovorio povećanjem poreza, cijena goriva i inflacijom egipatske funte.

 

Ipak, ništa od toga nije spriječilo američkog predsjednika Donalda Trumpa, poznatog po simpatijama prema diktatorima (s iznimkom sjevernokorejskog predsjednika Kim Jong-una i iranskog ajatolaha Hameneija), koji je Sisija pri posjetu Bijeloj kući u travnju nazvao ''velikim prijateljem i saveznikom SAD-a'' i pohvalio ''način na koji je preuzeo kontrolu u zemlji''. 

 

Sve je ovo na neki način u skladu s novom američkom doktrinom prema kojoj, kako je naznačio državni tajnik Rex Tillerson, vrijednosti poput demokracije i ljudskih prava više nisu prioritet u vanjskoj politici, nego se naglasak stavlja na nacionalnu sigurnost i gospodarske interese. Ipak, SAD nije jedina zapadna sila koja se dodvorava egipatskom diktatoru zbog realpolitičkih interesa - Velika Britanija drži koncesije na značajna egipatska podvodna nalazišta plina, a od puča 2013. do danas izvezla je toj zemlji i oružje u vrijednosti od najmanje 120 milijuna funti. 

 

 

Teško je govoriti o uzrocima i posljedicama u ovoliko kompleksnim društvenim pitanjima, ali čini se da Sisijeva diktatura ne samo da nije suzbila nego je dodatno raspirila džihadističku pobunu. Teroristički i gerilski napadi postali su redovita vijest iz Egipta - samo ove godine izvršeno ih je najmanje osam. Eskalaciji u posljednjih nekoliko godina je, dakako, pridonio i nastanak Islamske države kojoj je, kako javlja Washington Post, dio militanata prisegao vjernost i proglasio sinajsku provinciju ISIS-a nazvanu Vilajet Sinai. 

 

 

Prema svemu sudeći, radi se o istoj terorističkoj skupini koja je prije dvije godine otela i brutalno smaknula našeg sugrađanina Tomislava Salopeka, civila koji je u Egiptu radio kao geodetski tehničar. Egipatske vlasti objavile su u studenom iste godine kako je ubijen Salopekov krvnik i vodeći islamistički militant u Egiptu, Ahraf Ali al-Gharabali. 

 

No unatoč toj i brojnim drugim akcijama egipatskih snaga, Sinaj ostaje glavno sjedište pobune koju i dalje ne uspijevaju ugušiti. A teroristi su proširili područje djelovanja sve do Aleksandrije i Kaira, prijeteći samom središtu države. Meta ovih napada najčešće je koptska kršćanska manjina, koja u Egiptu broji nekih 10 % stanovništva. Tako je u travnju ove godine ubijeno najmanje 44 ljudi u bombaškim napadima na koptsku katedralu u Aleksandriji i crkvu u Tantu pored Kaira, mjesec dana prije posjeta pape Franje. Još 29 Kopta ubijeno je u napadu na njihov autobus južno od Kaira u svibnju ove godine. U srpnju 2015. napadnut je i talijanski konzulat u Kairu, u kojem je ubijena jedna osoba.

 

 

Prilikom susreta s Trumpom, Sisi mu je uzvratio toplim riječima divljenja i potpore, obećavajući da će američki predsjednik ''uvijek imati Egipat i mene iza sebe u ovome, u iznalaženju učinkovite antiterorističke strategije''. Međutim, kako posljednji tragični događaji potvrđuju, Sisi nije pronašao način da suzbije terorizam ni u svojoj zemlji, kamoli u široj regiji. 

 

Čini se da je njegov gubitak kontrole, nasuprot uvriježenim predrasudama da na Bliskom istoku funkcionira samo vladavina željeznom šakom, barem djelomično rezultat iste. Sisi sada obećava "brutalni odgovor" na ovaj nezapamćeni napad, ali upravo je njegova brutalna i autoritarna politika, kako je bilo i u mnogim drugim zemljama Bliskog istoka, stvorila masovno nezadovoljstvo u narodu i otvorila prostor za mobilizaciju islamističkih militanata. Drugim riječima, kada mirni prosvjed, aktivizam i realiziranje političkih ciljeva legitimnim putem postaju nemogući, oružana pobuna i ekstremizam postaju znatno privlačniji. Nakon što je ISIS napokon slomljen u Siriji i Iraku, sve je izgledniji scenarij u kojem se centar ove terorističke organizacije premješta u Egipat.