KONAČNI semafor, onaj na kojem nema lažiranja i koji nas ne dijeli na moćne i uboge, dobre i zle, velike i male, bogate i siromašne kaže da je Mirjana Marković živjela 13 godina, jedan mjesec i tri dana nakon supruga Slobodana Miloševića, ali je, poput njega, umrla daleko od rodnog kraja, trajno unesrećenog njihovim politikama.

Milošević je ono malo duše ispustio u ćeliji haškog zatvora, a naklapanjima o uzrocima njegove smrti srpski teoretičari zavjera odavno hrane nezajažljivost tamošnjih tabloida sugerirajući da je zapravo otrovan, dok je Marković izdahnula danas u nekoj ruskoj bolnici. U Rusiju se preselila u veljači 2003. godine, tri godine nakon sina Marka koji tamo, kako su informirali mediji, "drži više ekskluzivnih restorana i noćnih klubova". Jesu li majka i sin uživali i određen stupanj političke zaštite, vjerojatno nećemo pouzdano doznati. Kod Vladimira Putina ništa nije isključeno, možda su se Mira i sin iz dobrog razloga sklonili baš u Rusiju od gnjeva postmiloševićevske Srbije, a možda su je odabrali i slučajno.

Dugo vremena njegovala veze s Rusijom

Prva nam se solucija čini uvjerljivijom. Markovićka je, kako se čini, dugo vremena njegovala veze s Rusijom, još se devedesetih u biografiji dičila redovnim članstvom u Ruskoj akademiji društvenih znanosti, statusom počasne profesorice po pozivu Moskovskog državnog sveučilišta Lomonosov, tvrdila da je direktorica Međunarodnog centra za sociopolitička istraživanja slavenskih zemalja Ruske akademije, urednica triju rusko-jugoslavenskih časopisa i, konačno, počasna članica Saveza pisaca Rusije.

Nejasno je, međutim, zašto Mirjanina i Slobodanova kći, a Markova sestra Marija, nije slijedila ostatak familije, nego se skrasila u Crnoj Gori, odakle se oglasila u medijima baš prije mjesec dana, žaleći se da odavno nije vidjela majku i brata. Posebno je bila ogorčena na Srbiju: "Meni je, u stvari, strašno žao što sam se tamo uopće, rodila u Beogradu 1965. godine, i tamo provela svojih prvih 36 godina", rekla je Marija.

Do kraja branila politiku Miloševića

Mirjana je pak u intervjuima i knjigama, sve dok je mogla, pokušavala obraniti neobranjivo: politiku svoga supruga. Pišući o Markovićkinim memoarima "Bilo je to ovako", objavljenima prije tri i pol godine u Srbiji, beogradsko je Vreme zapazilo kako nikoga tko poznaje autoričin stil ne čudi njena "apsolutno iskrivljena slika realnosti i događaja koji su doveli do pada režima njenog muža Slobodana Miloševića. Ono što, međutim, beskonačno vrijeđa jeste to što Mirjana Marković, koja se od 2003. nalazi u bjekstvu, nikako da 'začepi' i ostavi na miru sve pobijene, osakaćene, prognane, opljačkane, osiromašene i sluđene od života pod režimom njenim i njenog muža".

Bizarna pojava na političkoj sceni

Za vrijeme slobizma, kako su dotični režim nazivali opozicijski orijentirani Srbi, Mirjana Marković bila je jedna od bizarnijih pojava na političkoj sceni punoj svakojakih čudaka i mračnih spodoba. Doktorica sociologije, "autorica više knjiga i udžbenika iz područja opće i političke sociologije te oko 100 radova iz teorijske sociologije, prevedenih na mnoge jezike", kako joj je stajalo u službenoj biografiji, formalno nije bila u suprugovoj Socijalističkoj partiji Srbije, nego je vodila Jugoslavensku udruženu ljevicu (JUL), opskurnu mješavinu rigidnog komunizma i čvrstog nacionalizma.

Dok je suprugov krvavi režim, uz podršku jataka poput Franje Tuđmana, ratovao, dok je Srbija u svakom smislu propadala, dok su se mafijaške sačekuše i ubojstva političkih protivnika redali zastrašujućom dinamikom, Markovićka je zabavljala javnost izjavama poput "srce je na lijevoj strani unatoč medicini", putovala u Indiju na druženja s duhovnjacima, pisala kolumne, dnevnike, kojekakve prozne pokušaje.

"Bilo je veselo čitati te političke eseje nabijene blesavim usporedbama i natopljene kičem", zapisao je svojedobno književnik Mirko Kovač.

"Balkanski Romeo i Julija"

Mira Marković i Slobodan Milošević predstavljani su kao “balkanski Romeo i Julija“. Ljubav začeta u srednjoškolskim klupama razvijala se u vrijeme dok je on maštao o bankarskoj, a ona o profesorskoj karijeri. Na kraju će se Slobodan okrenuti politici i to će ih stajati normalnoga života. Nažalost, ne samo njih nego i nebrojene nesretnike koji su zbog suludih ideja stvaranih, razvijanih i podržavanih u domu Marković-Milošević ostajali bez ičega. Razišli su se lipanjske večeri 2001. godine, kada je izručen haškom sudu. Legenda kaže da joj je prije predaje policiji u kući prao kosu.

"Sve se raspalo, sve je oko obitelji mrtvo, uključujući i nju samu. Žena-zločinka je tražena bjegunica; glava obitelji će do kraja života trunuti u nekoj tamnici; mlađahni sin, tek stasali gangster, živi negdje u ilegali; kćerka koja je pripucala na paradi očeva hapšenja, našla je utočište u Crnoj Gori", napisao je Kovač prije 16 godina.