ACO MOMČILOVIĆ s Total Croatia Newsa, web stranice koja vijesti iz Hrvatske objavljuje na engleskom jeziku, razgovarao je s doktorom znanosti Mirkom Sardelićem, znanstvenim suradnikom na Odjelu za povijesne studije Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, počasnim znanstvenim suradnikom ARC Centra za izvrsnost za povijest emocija (Europa 1100.-1800.) na Sveučilištu Zapadne Australije, nekadašnjim gostujućim predavačem na sveučilištima Cambridge, Sorbonne u Parizu, Columbia i Harvard.

Razgovarali su o tome što se iz uvida u povijest pandemija može naučiti i primijeniti na pandemiju koronavirusa. Svijet se suočava s jednom od najvećih globalnih kriza našeg doba. Mnogi pojedinci osjećaju da je ovo događaj bez presedana koji će imati veliki utjecaj na njihove živote i društvo. I definitivno smo na pragu nove ere, budućnost će biti vrlo izazovna. Zato je pravo vrijeme, piše Momčilović, za promišljanje i sagledavanje trenutačne situacije u povijesnom kontekstu. Koliko znamo o sličnim situacijama i postoji li nešto što možemo naučiti i primijeniti na ovu pandemiju?

Imamo li u pisanoj povijesti zapisa o sličnim pandemijama? I koliko ih je bilo na razini usporedivoj s koronavirusom?

Ljudska povijest prilično je bogata kad su u pitanju pandemije. Ona koju danas proživljavamo, na temelju onoga što danas znamo, a trebamo biti svjesni da je pandemija tek počela, može se smatrati mnogo blažom verzijom onoga što se događalo tijekom srednjovjekovnih i ranih modernih epidemija kuge. Justinijanska kuga ubila je 541. i 542. godine milijune ljudi u mediteranskoj zoni i šire. Kuga iz 1340-ih i 1350-ih godina, poznata kao Crna smrt, ubila je širom svijeta više od 100 milijuna ljudi, smanjivši svjetsku populaciju za jednu četvrtinu te prepolovivši europsku populaciju. U sljedećih nekoliko stotina godina epidemije su harale bespomoćnim čovječanstvom u svakom desetljeću. Kuga je posljednji put u Europi zabilježena 1815. Ubrzo, već 1817. godine zabilježena je prva pandemija kolere, koja je do 1823. ubila milijune od Indije do jugoistočne Azije, pa prema Turskoj i južnim ruskim zemljama. Samo u 19. stoljeću bilo je pet velikih pandemija kolere. Ukratko, svaka generacija prolazila je ili barem čula za strašne smrti zbog mikrobiote. Bez obzira na to, činjenica da je bilo toliko zastrašujućih epidemija ne znači da trebamo podcijeniti ovu današnju, jer izgleda prilično ozbiljno.

Prvi znanstveni podaci govore da je covid-19 smrtonosniji od obične gripe, a procjene stope smrtnosti kreću se obično od 1 do 3,5 posto. Iako se broj zaraženih broji u stotinama tisuća, a broj umrlih u desecima tisuća, jasno je da će brojke biti visoke. Ipak, čini se da neće biti ni blizu strašnim epidemijama koje su harale prije. Koje su bile najsmrtonosnije bolesti u prošlosti?

Ono što svijet poznaje pod imenom Španjolska gripa, a ima vrlo malo veze sa Španjolskom, zarazilo je oko 500 milijuna ljudi, što znači da je gotovo svaki treći stanovnik Zemlje bio zaražen, te je odnijelo oko 50 milijuna života. Može se procijeniti da je stopa smrtnosti bila oko 10 posto, iako brojke variraju, pa su tako neke zajednice američkih domorodaca gotovo potpuno izbrisane, vjerojatno zato što nikad nisu bile izložene sličnim virusima, na koje je euroazijska populacija stekla određenu otpornost. Stopa smrtnosti bubonske kuge bila je otprilike 50 posto i mnogi suvremeni izvori tvrde da je bila posebno nemilosrdna prema mlađim ljudima. Treba imati na umu, međutim, da su prehrana, higijena i općeniti standard ljudi u 14. stoljeću bili prilično skromni i neadekvatni. Stopa smrtnosti posljednjih epidemija ebole kreće se od 20 do 70 posto, ali nikad nije prerasla u pandemiju, zbog prirode virusa koji izvan tjelesnih tekućina može preživjeti vrlo kratko. Čini se da često postoji neka ravnoteža između zaraznog i smrtonosnog aspekta virusa, ali to bi trebali objasniti epidemiolozi.

Moderna znanost i kontekst svijeta u 21. stoljeću ograničit će, srećom, štetu bilo koje bolesti. Čini se da nam je vrlo teško zamisliti kontekst u kojem su ljudi živjeli prije, bez moderne medicine, znanstvenika i ostalih alata koje imamo danas. Možete li nam to opisati?

Za vrijeme Crne smrti, u listopadu 1348. godine, francuski kralj Filip VI. zatražio je od Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Parizu da pruži objašnjenje kuge i njena podrijetla. Njihov je odgovor u Paris Consiliumu bio da je kugu 'uzrokovao položaj planeta Saturna, Jupitera i Marsa točno u 13:00 sati 20. ožujka 1345. godine'. Belgijski astronom Simon de Couvin, koji je prvi upotrijebio izraz Crna smrt, napisao je sljedeće: 'Saturn je vrlo hladan i suh i zbog toga je kvaran po ljudski život.' Kad je jednom utvrđen 'nebeski' uzrok, uslijedio je drugi korak, uklanjanje lošeg zraka. Antički učenjaci Galen i Hipokrat upozoravali su na opasnost od lošeg zraka. On može biti produkt močvare, gomile leševa, raspadajućih životinja i vegetacije, ljudskog i životinjskog izmeta i ustajalog zraka. Srednjovjekovni gradovi imali su zakone protiv bilo čega što zaudara, vjerujući da smrad ubija. Liječnici su dobro primijetili da postoji užasna bolest koja se širi 'zaraznim razgovorom s drugim ljudima koji su zaraženi'. I predmeti koje su bolesni ljudi 'zarazili' također su se smatrali opasnima.

Zamislite ovo, Crna smrt ulazi u grad, uzimajući oko 50 posto populacije. Jedina dostupna prevencija je izbjegavanje lošeg zraka, striktna izolacija i molitve. Nema učinkovitih lijekova, štoviše, nema nade za neki ovozemaljski lijek. Postoji određena nada da će sve to ipak jednom nestati, ali nema razumnih očekivanja da će znanstvene institucije pronaći cjepivo ili lijekove nove generacije. Nema vijesti s epidemiološkim savjetima u realnom vremenu, nema struje, nema tekuće vode, nema obučenog medicinskog osoblja u modernom smislu, nema respiratora. Naprotiv, vlada oskudica hrane, svjetla, grijanja. Smrt je sveprisutna, često i nasilna, čak i bez pandemije. Ljude sijeku sablje okupatora i gusara, a društvene i vjerske frakcije vrše brutalna pogubljenja svojih protivnika. U 16. stoljeću, njemački student medicine Felix Platter izvještava da je prolazio mjestima na kojima 'komadi ljudskog mesa vise sa stabala maslina'. Povrh toga, kuga je imala odvratne simptome, bubonska varijanta imala je strašno otečene limfne čvorove na vratu i pazuhu, dok je septikemična varijanta značila da pacijenti povraćaju, krvare iz usta, nosa i rektuma, a ekstremiteti postaju crni. Sve to stvaralo je još više propadanja i još više lošeg zraka – užas za sva osjetila!

Liječnici, kirurzi, apotekari, ali i samozvani iscjelitelji, smišljali su savjete i desetke lijekova sa stotinama sastojaka. U velikim gradovima, nekoć je na stropovima najboljih europskih apotekara visio preparirani krokodil, simbol da oni rade nešto izvanredno i da imaju najbolje uvozne sastojke. S druge strane, u provinciji, ruralno stanovništvo moralo je vjerovati svojim 'iscjeliteljima', 'travarima' i 'vračarama'. Većina njih imala je elementarno znanje o prirodnim procesima i bogato iskustvo, što je značilo da su mogli mnogo pomoći u određenim stvarima. Vlasti su pokušavale zabraniti praksu narodnih iscjelitelja, no neki kažu kako je bilo teško razlikovati iscjelitelja od vještice. Unatoč tome, većina tih žena imala je važnu ulogu primalje, posebice u vrijeme kuge.

Iznenađujuće je da i danas imamo antivakserske pokrete i ostale skupine koje vjeruju u „čudne“ lijekove protiv bolesti, poput vitamina C ili češnjaka. Možemo li pretpostaviti da je ovaj način razmišljanja bio prevladavajući u prošlim stoljećima? Zašto su ljudi vjerovali da će ih to izliječiti?

Treba poštovati narodne lijekove i profilaktiku, poput češnjaka, limuna, meda, rakije, đumbira i ostalih, jer iskustva pokazuju da su korisni u određenoj mjeri. Moja je baka uvijek govorila o pilećoj juhi kao univerzalnom ljekovitom pripravku. Preci su je tome naučili, mnoge su generacije kuhale juhu od kostiju. Nutricionističke analize pokazuju da su te juhe, bogate kalcijem, magnezijem, kolagenom i želatinom, zaista korisne za neke procese u našim organizmima. Tradicija je sačuvala ono što kolektivno iskustvo smatra dobrim, i to treba poštovati. Ipak, ono što bi također trebalo jako poštovati je postojanje pojedinaca i skupina znanstvenika koji su posvetili mnogo svoga vremena istraživanju uzroka ljudskih bolesti, njihova liječenja i poboljšanja standarda ljudskog života. Isto je s tehnologijom, ne samo da možemo prepoznati nazočnost određenog virusa ili bakterije nego i njenu veličinu, strukturu i slabosti.

Spomenuli ste antivakserski pokret. Kao psiholog, dobro znate da strah od nepoznatog može potaknuti ljude. Emocije su često čudesno korisne. One usmjeravaju pažnju na ključne značajke okoliša, optimiziraju osjetilni unos, podešavaju donošenje odluka, pripremaju bihevioralne reakcije, olakšavaju socijalne interakcije i poboljšavaju epizodno pamćenje. Međutim, emocije mogu biti i prilično kontraproduktivne, posebice ako su neprilagodljive za određenu situaciju u intenzitetu ili trajanju. Zbog njihove prirode, cjepiva kao tekućine s nevidljivom količinom 'mikroba' kojima se izlažemo u kontroliranim uvjetima, mogu kod nekih izazivati strah. Međutim, također smo svjesni da nam mnoge stvari koje su naizgled invazivne, pomažu i svakodnevno spašavaju ljudske živote. Kirurško uklanjanje zloćudnog tkiva ili umetanje koronarnih stentova su samo neki primjeri. Strah od smrti je još jedan strašno moćan poriv, on paralizira rasuđivanje i tjera ljude na inače nezamislive radnje.

Strah je mehanizam upozoravanja samog sebe da postoji opasnost i da treba poduzeti mjere zaštite. Strah se pojavljuje u svim oblicima, intenzitetima i trajanjima. Kuga je s pravom izazivala strah od smrti, užasan i trajan strah. Što su sve srednjovjekovni ljudi bili spremni učiniti kako bi izliječiti kugu? Kao što možemo pretpostaviti, doslovce sve. Jedan od najčešće propisivanih lijekova za sprječavanje i liječenje kuge zvao se terijak, a monopol su držali venecijanski apotekari. Poznate su mnoge varijante, ali obično je bilo potrebno 60 sastojaka i 40 dana za njegovu proizvodnju. Glavni sastojak bilo je pečeno meso zmije otrovnice. Obični sastojci uključivali su med, meso divljih zvijeri i sušene škorpione. Bilo je tu i posebnih sastojaka poput mljevenih mumija. Baš kao i dobar viski ili rum, najbolji je terijak bio star 12 godina.

Liječnici su također puštali krv pacijentima, bilo zasijecanjem vena ili korištenjem pijavica koje su bile neugodne, ali bezbolne. Pacijenti su samostalno isprobavali aromaterapiju, jeli su samljeveno drago kamenje ili su međusobno dijelili brojne kreme, balzame od kojih su neki sadržavali čak i izmet, ocat, luk i dijelove životinja. Jedan je lijek protiv bubonske kuge bio vrlo popularan, barem u vrijeme legendarnog islamskog liječnika i filozofa Ibna Sine, u Europi poznatog kao Avicenna, u ranom 11. stoljeću. Žive kokoši, uz ponešto očerupanih pera, držane su na otečenim limfnim čvorovima. Vjerovalo se da će tako kokoš izvući otrov na sebe. Ako bi tijekom ovog procesa kokoš uginula, trebalo ju je zamijeniti drugom i to ponavljati sve dok jedna kokoš ne preživi ovaj postupak. Ovo liječenje 'živom piletinom' bilo je praksa tijekom nekoliko stotina godina, sve do 17. stoljeća.

U srednjovjekovnoj i ranoj modernoj Europi, liječnici su znali da ne postoji definitivni lijek za kugu, pa stoga mnogi od njih nisu htjeli ni prilaziti zaraženima. Bilo je i svećenika koji nisu htjeli udijeliti oprost umirućima od kuge. To je dovelo do pojave liječnika za kugu, koje su unajmljivali gradovi, pokrivenih maskama s dugim kljunovima, poput gavranovih. Te maske 'štitile' su ne samo od lošeg zraka, koji je bio u središtu bolesti, nego i od smrtonosnog pogleda umirućih, od kojeg se također strahovalo. Zbog toga su u kljunu bile trave, začini i ocat. Ti su liječnici brinuli o bolesnima, koordinirali uklanjanje leševa i registrirali smrtne slučajeve. Jedan od najpoznatijih bio je Michel de Nostredame, kasnije poznat po latinskoj verziji svoga imena Nostradamus, koji je zbog kuge 1534. godine izgubio prvu ženu i oba djeteta. Osim njih koji nisu mogli učiniti mnogo, čuda su se očekivala od Svetog Roka i Svetog Sebastijana, zaštitnika od kuge.

Nakon svakog ovakvog velikog događaja, u društvima se događaju manji ili veći pomaci. Obično se na neki način događaju poboljšanja. Koje su bile promjene nakon najvećih povijesnih epidemija? Koje su bile ekonomske i političke posljedice?

Društva uče, odnosno, bolje rečeno, sama stječu iskustva. Svatko uči bolje iz vlastitog iskustva. Tijekom ove pandemije, podsjetit ćemo se što znači poduzimati profilaktičke, preventivne mjere, koliko su učinkovite karantene i kako (ne)disciplinirani ljudi mogu biti u vremenima kad su potrebne ekstremne mjere. Ljudi su često nepromišljeni, što može biti skupo. Osim toga, suočavanje sa strahom od nepoznatog može dovesti do paralizirajućih učinaka ili, s druge strane, ignoriranja prijetnje. To je trenutak u kojem stručnjaci trebaju voditi i stvarati ravnotežu.

Kasne srednjovjekovne kuge dovele su do poboljšanja u načinu na koji se medicina prakticira i percipira. 'Lijekovi' koje su smišljali alkemičari pokazali su se neučinkovitima, čak i opasnima i smrtonosnima. Mediteranski primorski gradovi počeli su koristiti lazarete, specijalizirane komplekse zgrada u kojima se provodila karantena. Riječ karantena dolazi iz venecijanske riječi za broj četrdeset, jer to je bio broj dana nakon kojeg se smatralo sigurnim propustiti u grad robu ili ljude. Prvu karantenu uspostavila je Dubrovačka Republika 1377. godine, kao rezultat potrebe za sigurnijim nastavkom trgovine.

Epidemije 19. stoljeća donijele su velike skokove u medicinskoj znanosti. Jedan od očeva epidemiologije, engleski liječnik John Snow, pronašao je izvor epidemije kolere u Londonu 1854. godine. Slučajevi ptičje kolere i antraksa naveli su francuskog biologa Louisa Pasteura da promiče nekoliko spasonosnih praksi u prevenciji bolesti. Stvorio je prva cjepiva protiv bjesnoće i antraksa, a zaslužan je i za mnoga kasnija važna otkrića. Ono što je poznato kao treća pandemija kuge, koja je započela u Yunnanu u Kini 1855. godine i potrajala do kraja Drugog svjetskog rata, te koja je samo u Kini i Indiji ubila milijune ljudi, privuklo je bakteriologe koji su tražili uzroke bolesti. Francuz Alexandre Yersin i Japanac Shibasaburo Kitasato izolirali su 1894. godine bakteriju koja je kasnije nazvana Yersinia pestis. Tamo je napokon otkriven uzročnik kuge.

Stoga bih rekao da su medicinska i tehnološka otkrića napravila ogromnu razliku. Čovječanstvu su trebale tisuće godina da nauči kako spriječiti i liječiti kugu, potom je od 19. stoljeća prvo trebalo stoljeće, a potom desetljeća da se naprave određeni pomaci. Virus HIV odnio je milijune života, ali trebala su samo desetljeća da se stavi pod kontrolu. U 21. stoljeću, može se računati da će cjepiva i uspješna liječenja novih bolesti biti dostupna u roku od nekoliko godina, možda i manje, što je ogromno poboljšanje. Napredak se može pratiti u realnom vremenu!

Što se tiče ekonomskih posljedica, siguran sam da će ljudi poput Josepha Stiglitza imati problema kad su u pitanju globalne prognoze. S gledišta povjesničara, dugoročno se čovječanstvo oporavlja u svim svojim aktivnostima, u to nema nikakve sumnje. Što se tiče Hrvatske, kratkoročno, stvari bi mogle biti zabrinjavajuće. Mnogo toga danas izgleda tmurno, poduzeća su već u problemima, a nismo još ni na vrhuncu pandemije, 20 posto BDP-a proizlazi iz turizma, na koljenima je jedan od naših ključnih trgovinskih partnera, Italija i tako dalje. Ovim izazovima u sljedećim mjesecima i godinama morat će se pozabaviti ekonomisti i političari. Bit će potrebne kratkoročne i dugoročne strategije.

Kakav će biti odgovor ljudi, vladara i vlada tijekom pandemije? Što mislite da bismo mogli iskoristiti iz prijašnjih iskustava i implementirati u današnji način razmišljanja?

Važno je izbjeći negativne stvari, odnosno zloporabe u usmjeravanju straha. Na primjer, tijekom Crne smrti u nekim zemljama sjeverne Europe ljudi su primijetili da židovske zajednice, zbog njihovih dobrih higijenskih navika, imaju manje smrtnih slučajeva nego drugi. To je dovelo do antisemitskih pokreta u nekim zemljama, mnogi su progonjeni, čak i masakrirani, unatoč naporima pape Klementa VI. koji je Židove pokušao zaštititi od optužbi da su imali svoje prste u epidemiji kuge. U naše vrijeme, mnogi su Kinezi sigurno imali neugodnosti. Što se tiče vladara i vlada, povijest bilježi zaštitne mjere koje se tiču gospodarstva, javnog zdravlja i sigurnosti. S druge strane, bilo je i manje ili više uspješnih pokušaja vladara da prigrabe više moći, jer ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere. Trebali bismo biti svjesni onoga što se događa s građanskim slobodama za vrijeme, a posebice nakon pandemije. Što je još važnije, moramo dati sve od sebe kako bismo kontrolirali strah. Povijest je pokazala da nesputani strah ponekad može biti opasan kao i sama izvorna opasnost.

Mislim da je jedno sigurno, nema ograničenja. Dimenzija virusa mjeri se u nanometrima (10-9), dok se udaljenost od Zemlje do Sunca, na primjer, mjeri u gigametrima (109). Postoji toliko mnogo svjetova između tih 18 sila razmjera, a to nije ni polovica spektra. Isto vrijedi i za povijest, ona je svjedočila gotovo svemu, milijunima godina, evoluciji životinja i društava, projektima koji su postali žrtve pohlepe, straha ili egoizma, dostignućima koja su izgrađena na nadi, hrabrosti, entuzijazmu i zajedničkim naporima. Povijest nas može mnogo naučiti, ali često iz različitih razloga ne daje potpuni učinak svojih lekcija. Možda je to zato što je povijest golema i inertna, a naši mozgovi preferiraju brze podražaje, brza rješenja i opipljive rezultate. Unatoč tome, važna je lekcija da ništa nije nemoguće i da stvari mogu krenuti u raznim smjerovima. To nas je dovelo do ovog scenarija, od milijun mogućih, među ostalim zahvaljujući ljudima koji su svoje vrijeme, resurse i živote posvetili pretvaranju naše egzistencije u ugodniju, zanimljiviju i sigurniju nego što je ikad bila.

Običan čovjek proživljava svakodnevnu borbu u donošenju odluka, a kako je tek s društvima. Općenito, većina želi biti zdrava, uživati osobne slobode i iskusiti ekonomski prosperitet. Vidjeli smo da ljudi mogu postići gotovo sve što žele. Postoje samo dva pitanja. Kojim tempom? I uz koju cijenu? Postoje neke zakulisne etičke dileme. Treba li 'žrtvovati' živote starijih i imunokompromitiranih, koji su najizglednije žrtve ove pandemije, kako bi se gospodarstvo brže oporavilo? S jedne strane, pogođeno gospodarstvo dovest će do nestanka mnogih radnih mjesta, što će rezultirati siromaštvom, depresijom i polaganim umiranjem. S druge strane, može li išta biti humanije od brige za najugroženije pripadnike našeg društva, mlade, starije, bolesne i ranjive? Ovo su vremena kad se javljaju solidarnost, nesebičnost i briga.

Konačno, što možemo učiniti poštujući ravnotežu našeg ekosustava? Ne zaboravimo da su i ljudi jedinstveni ekosustavi, sa svojim virusima, bakterijama i gljivicama koje žive u našim stanicama, našim crijevima i našoj koži. Njihov se broj mjeri milijardama. Mogli bismo značajno utjecati na njih, ali i dalje je teško reći koji su dugoročno rezultati narušavanja onoga što je prošlo kroz milijune prilagodbi i milijune mutacija. Izlaganje nekim virusima rezultiralo je najfascinantnijim životinjskim i ljudskim mutacijama i evolucijama. Priča o virusima i ljudima se nastavlja, prošli smo zajedno kroz mnogo toga, zaključio je Mirko Sardelić za Total Croatia News.