NA DANAŠNJI dan 1918. godine smrtno je stradalo petnaest osoba na Trgu bana Josipa Jelačića. Njih je ubila vladina vojska pucajući iz obližnjih kuća, a demonstranti su se nakon toga brzo razišli. Događaj pamtimo kao prvi prosvjed protiv stvaranja nove jugoslavenske države.

Neizvjesna budućnost Hrvatske

1918. godina bila je jedna od politički najosjetljivijih u modernoj hrvatskoj povijesti. Hrvatska je napokon napustila državnu zajednicu s Austrijancima i Mađarima, no kao mala nepriznata državica na jugu Europe suočavala se s vrlo teškim pitanjima.

Naime, hrvatska područja obećana su Italiji još 1915. godine. Zato su hrvatski političari još tijekom rata dogovarali uniju s Kraljevinom Srbijom kako Hrvatska ne bi ponovo bila raskomadana.

Njihovi pregovori rezultirali su spajanjem Države SHS i Kraljevine Srbije 1. prosinca 1918. godine. Formiranje nove države dogodilo se i prije nego što su se Hrvati i Srbi uspjeli dogovoriti kako će nova država izgledati. Ipak, nije bilo vremena za duge pregovore jer je talijanska vojska već počela okupirati hrvatsko primorje pa su ta pitanja odložena za kasnije.

Međutim, neke političke struje smatrale su uniju sa Srbijom najgorom opcijom i protivile su se takvom rješenju. Među takvima bili su i pripadnici domaće vojske koji su se pridružili prosvjedu.

Povorka koja je završila katastrofom

Kako bi pokazale podršku nastanku nove države, u Zagrebu su lokalne vlasti održale posebnu povorku u čast odlukama od 1. prosinca. Vojska je marširala, građani su se okupljali, govore su održali najvažniji političari tog vremena. Nakon nekog vremena stigli su i prosvjednici. Puno njih nije se više vratilo svojim domovima.

Lokalna policija zapucala je po prosvjednicima brzo nakon što su stigli na Jelačićev trg, a osim 15 poginulih, bilo je i više desetaka ranjenih koji su potom odvezeni u bolnice. Već sljedećeg dana uvedene su izvanredne mjere: ugostiteljski objekti imali su ograničeno radno vrijeme, a javna okupljanja bila su na neko vrijeme zabranjena.

Prosvjednici su izvikivali parole o samostalnosti, ali zazivali i boljševičku revoluciju

Zanimljivo je da su demonstratori uzvikivali parole o hrvatskoj neovisnoj državi, ali isto tako pozivali na boljševičku revoluciju. Prosvjed petoprosinačkih žrtvi jedan je od rijetkih koje možemo okarakterizirati kao nacionalne i socijalističke.

Treba napomenuti da su pobune vojnika i građana 1918. godine bile vrlo uobičajena pojava u cijeloj srednjoj Europi, od Njemačke do Mađarske i Hrvatske. Bilo je to vrlo važno vrijeme za gotovo sve europske nacije, stoga nije ni čudo da je popraćeno raznim akcijama i pokretima.

5. prosinca 1918. obilježio je neugodan događaj koji pamte mnogi u Zagrebu i Hrvatskoj. U idućih 20 godina Hrvati i Srbi svoj su odnos tipično balkanski zakomplicirali i odveli izvan granica normalnog. 

Srbi su u politici zanemarivali hrvatske želje, a kad im je bilo dosta njihovih političara, po njima su i pucali u parlamentu, dok su Hrvati organizirali terorističke akcije kako bi destabilizirali zemlju, a nisu se libili ni ubiti članove kraljevske dinastije Karađorđević kako bi se osvetili.