KRAJ dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u Kraljevini SHS bio je u znaku hrvatskog nacionalnog pitanja. Još od osnutka Kraljevine SHS, prvog dana prosinca 1918. godine, Hrvati su bili nezadovoljni tretmanom u državi. Vlast je bila centralizirana u Beogradu, a najvažnije funkcije ispunjavao je prosrpski kadar ili kadar vjeran dinastiji Karađorđević.

No gotovo cijelo desetljeće hrvatsko se pitanje pokušavalo riješiti kroz parlament. Stjepan Radić bio je osoba oko koje se okupljala većina Hrvata, HSS je više bio pokret nego što je bio stranka. Sredinom dvadesetih godina Radić je dobio neočekivanog saveznika.

Nekadašnji glavni agitator ujedinjenja Svetozar Pribičević shvatio je da je beogradski centralizam loš za Hrvate, ali i jednako loš za Srbe. Žestoke rasprave koje su se vodile na relaciji Zagreb - Beograd rezultirale su lipanjskim atentatom 1928. godine. Nekoliko tjedana kasnije od posljedica ranjavanja umire Stjepan Radić. Bio je to vrhunac krize u međuratnoj Jugoslaviji.

Proglašenje diktature

Kralj Aleksandar Karađorđević atentat je iskoristio da stvar uzme u svoje ruke. Šestog dana siječnja 1929. godine, baš na današnji dan, proglašena je šestosiječanjska diktatura (ili šestojanuarska, kako se zvala u ranijoj historiografiji).

Njome je ukinut Vidovdanski ustav, a sve političke stranke stavljene su van snage. Komunisti su stavljeni van zakona još 1920. godine, kad je donesena takozvana Obznana.

No sada će izvan zakona biti stavljene sve stranke i organizacije koje su imale nacionalni i vjerski predznak. Ukinuta je i Narodna skupština, parlament Kraljevine SHS jer je kralj tvrdio da između njega i naroda "ne može i ne smije biti posrednika".

Zanimljivo, iako je kralju bila odana, ukinuta je i ORJUNA - Organizacija jugoslavenskih nacionalista. Oni su bili na strani kralja, ali su bili iznimno omraženi u narodu.

Sama država kasnije te godine mijenja ime u Kraljevina Jugoslavija, a službeno se počinje proklamirati ideja integralnog jugoslavenstva. Uskoro će biti osnovana i režimska stranka, Jugoslavenska radikalna zajednica, koja će jedina istupati na besmislenim izborima u kojima se zapravo nije imalo koga birati.

Teror nad političkim protivnicima

Režim u Beogradu je naivno vjerovao da će nasilnim nametanjem jugoslavenstva uspjeti riješiti nacionalno pitanje. No diktatura ga je još više produbila. Neuspjehu diktature pridonijela je i sveopća svjetska ekonomska kriza koja je počela baš 1929. godine.

Iako je kralj uz pomoć terora na neko vrijeme uspio zatomiti nacionalno pitanje, samo je bilo pitanje vremena kad će ono opet izbiti na površinu. Štoviše, nacionalno pitanje još se više produbilo s obzirom na to da više nije bilo načina da se na koliko toliko demokratski način, kroz parlament, proba riješiti hrvatsko pitanje.

Komunisti su djelovali u ilegali i zalagali se za rušenje Jugoslavije. Samo između 1929. i 1932. ubijeno je oko 400 pripadnika KPJ-a i SKOJ-a. U emigraciju odlazi i Ante Pavelić, koji tamo osniva ustaški pokret, nacionalističku hrvatsku organizaciju koja je vrlo brzo postala izravno ovisna o talijanskim fašistima, koji su u Paveliću vidjeli priliku da se dočepaju još većeg dijela jadranske obale.

1932. godine slabo organiziranim Velebitskim ustankom ustaše su pokušale srušiti Jugoslaviju. Malo je poznato da su taj njihov pothvat tada u svojem ilegalnom glasilu hvalili komunisti (ali odvajajući pristaše pokreta od Ante Pavelića).

U progonstvu uskoro umire i Svetozar Pribičević, jedna od najzanimljivijih političkih figura Hrvatske u 20. stoljeću. Od posljedica terora režima koji je provodila žandarmerija stradale su brojne javne ličnosti hrvatskog političkog i društvenog života.

Posljedice diktature osjete se i danas

Šestosiječanjska diktatura imala je dalekosežne posljedice u budućnosti. Prvi ih je osjetio sam kralj Aleksandar - on je 1934. godine bio ubijen u Francuskoj u atentatu koji su organizirali pripadnici ustaškog pokreta s makedonskim VMRO-om.

Isti su ti ustaše postali poslušnici Mussolinija, a time i Hitlera, i za vrijeme Drugog svjetskog rata osnovali su kvislinški NDH, koji je rezultirao brojnim zločinima nad hrvatskim Srbima.

Nacionalno pitanje diktatura je još više produbila, a ono je ostalo glavnim problemom takozvane "druge Jugoslavije". 1945. godine bile su prekinute sve veze s obitelji Karađorđević, koja je živjela u ilegali, ali problemi koji su nastali dvadesetih i tridesetih godina su ostali, a njihove posljedice i dan-danas su prisutne u svakodnevnom životu.