SINDIKATI su zatražili da se za radnike u javnom sektoru uvede 13. plaća te implicirali da bi trebalo odrediti zakonsku obvezu isplate 13. plaće i u privatnom sektoru. Postoje li presedani za takvo nešto u ostatku EU i kako to funkcionira u praksi?

Različite prakse unutar EU

13. plaća nije rijetkost u EU, većinom je dijelom poslovne tradicije i dobre prakse. Zakonska obveza postoji u samo četiri države; Grčkoj, Italiji, Španjolskoj i Portugalu. Jednako je i po pitanju zakonski određene minimalne plaće i po pitanju intervala isplate godišnje plaće.

Zanimljivo je vidjeti kako pitanja plaće funkcioniraju u različitim članicama. Svaka država ima svoje zakone o radu, iako postoje određene stvari koja EU zahtijeva kao dio pravne stečevine cjelokupne Unije.

Od Švedske i Danske koje nemaju ni minimalac do Grčke i Španjolske koje imaju zakonsku 13. i 14. plaću zanimljivi su sljedeći primjeri.

Švedska i Danska

Osim što Švedska i Danska nemaju minimalnu plaću na državnoj razini, upravo su švedski i danski sindikati te socijalističke stranke bili najglasniji protivnici ideje da EU odredi kako svaka država mora propisati nacionalnu minimalnu plaću, ovisno o prosječnoj plaći u svakoj državi posebno. Oni su to shvatili kao prijetnju svom modelu socijalne zaštite radnika. Umjesto nacionalno određene minimalne plaće, u Švedskoj i Danskoj udruge poslodavaca svake određene industrije pregovaraju sa sindikatima radnika u određenoj industriji i određuju gransku minimalnu plaću specifičnu za tu industriju. Sve je stvar dogovora poslodavaca i radnika, a državna prisila nije potrebna, čak je i nepoželjna. Ne postoji ni zakonska obaveza isplate 13. plaće iako se to može ispregovarati kolektivnim ugovorima na razini industrije. Ali to nije dio poslovne kulture.

Austrija

Poslovna norma - 13. pa čak i 14. plaća su uobičajeni dio poslovne prakse. Ne postoji zakonska obaveza da ih poslodavac mora isplatiti, ali postoje kolektivni ugovori na razini industrije. Isto tako, u Austriji ne postoji minimalna zakonska plaća, ali se većinom kolektivnim ugovorima između udruga poslodavaca i udruga radnika u određenoj industriji pregovara o minimalnim plaćama. Kako kolektivni ugovor obuhvaća veliku većinu radnika u Austriji, to znači da iako ne postoji zakonska obaveza, ipak su 13. i 14. plaća norma kao i određena minimalna plaća. Država ostavlja radnicima i poslodavcima da se međusobno dogovore.

Belgija

Slično kao u Austriji, ne postoji minimalna plaća na nacionalnoj razini, ali postoji minimalna plaća po industriji. Belgija je otišla korak naprijed pa postoje i minimalne plaće po hijerarhiji tj. postoji posebna minimalna plaća za glavni menadžment, za srednji menadžment, za uredske radnike i tako sve do fizičkih radnika. Također, ne postoji zakonska odredba da se mora isplatiti 13. plaća, ali puno kolektivnih ugovora na razini pojedine industrije to određuje. 13., a nekad i 14. plaća su poslovna, ali ne i zakonska norma te se u ugovoru o radu izričito navodi 13. plaća kao dio godišnje plaće, a ne bonusa i stimulacija.

Njemačka

Ne postoji zakonska odredba o 13. plaći, ali je ona poslovna praksa. Neki kolektivni ugovori na razini industrije određuju obavezu poslodavaca na isplatu 13. plaće i ona je navedena u ugovoru kao normalni dio godišnje plaće. Minimalna plaća određena zakonom na državnoj razini je relativno nova stvar u Njemačkoj, uvedena 2015. na zahtjev SPD-a kao uvjet za ulazak u tzv "veliku koaliciju" s CDU-om Angele Merkel.

Poljska, Češka i Slovačka

Sve tri države imaju minimalnu plaću na nacionalnoj razini. U Češkoj iznosi 579 eura bruto, manje od Hrvatske. Poljska i Slovačka imaju otprilike istu minimalnu plaću kao Hrvatska. NI u jednoj ne postoji zakonska obveza isplate 13. plaće, ali je puno češća u Češkoj i Slovačkoj nego u Poljskoj.

Italija

Također ne postoji minimalna plaća određena na državnoj razini, nego udruge poslodavaca i radnika pregovaraju na razini svake industrije posebno, pa minimalne plaće postoje na razini industrija kao rezultat dogovora udruga poslodavaca i udruga radnika unutar svake industrije te nisu određene državnim zakonom. Po zakonu se godišnja plaća isplaćuje u 13 dijelova. Ovisno o tome što smatrate 13. plaćom; dodatnu plaću uz već ugovorenu godišnju plaću ili ugovaranje godišnje plaće podijeljene na 13 umjesto 12 dijelova. Često je slučaj, posebno kod radnika s dužim stažem, da se isplaćuje i 14. plaća, uglavnom u lipnju.

Portugal

Postoji zakonska obaveza isplate 13. i 14. plaće; jedne tijekom ljetnih praznika, a druge pred Božić. Minimalna plaća je određena zakonom na državnoj razini u iznosu od 665 eura po isplati podijeljenih na 14 isplata godišnje.

Španjolska

13. i 14. plaća su zakonska obaveza poslodavca, a u ugovoru o radu godišnja plaća se dijeli na 14 dijelova. Minimalna plaća je 965 eura, ali neki sektori gospodarstva kolektivnim pregovaranjem između predstavnika radnika i predstavnika poslodavaca ugovaraju i više minimalne plaće. Radnik ima pravo na 60% plaće ako je na bolovanju do 20 dana, a 75% ako je više.

Grčka

Svi zaposleni u Grčkoj po zakonu moraju dobiti 13. i 14. plaću. Od 1. siječnja 2022. minimalna plaća se povećava za 2%, na 773.50 eura mjesečno. 13. plaća se isplaćuje pred Božić, a 14. se dijeli na dva dijela; pola se isplati za Uskrs, a pola u srpnju. Minimalna plaća u Grčkoj je uvedena 1998. na iznos od 550.40 eura, a do 2012. je narasla na 884.40 eura. 2012. se minimalac smanjuje na 612 eura zbog velike gospodarske krize koja je bila zahvatila Grčku. Jedno od glavnih izbornih obećanja radikalno lijeve političke stranke Syrize i Alexisa Tsiprasa je bilo da će vratiti minimalnu plaću na prijašnju razinu, ali to obećanje nikada nije ispunjeno. Nakon što je izgubio izbore, Tsipras je opet počeo obećavati radikalan rast minimalca.

Trinaesta plaća ne stvara blagostanje

Jasno je da ne postoji nikakva povezanost između zakonske obaveze isplate 13. i 14. plaće i blagostanja u nekoj državi te radničkih prava. Grčka, Španjolska i Portugal nisu baš perjanice gospodarstva EU ni zemlje u kojima su radnička prava na najvećoj razini. S druge strane, Švedska i Danska, koje nemaju ni zakonski minimalac ni dodatne godišnje plače, često se navode kao primjer optimalne ravnoteže između rada i obiteljskog života.

Ipak, 13. i 14. plaća su česta praksa u bogatijim državama EU, pa čak i u onima bez kolektivnih ugovaranja na razini industrije. Zemlje sa snažnim gospodarstvom su ujedno zemlje s niskom nezaposlenosti i pravilo je da se privatne kompanije bore oko privlačenja radnika, a ne da se radnici grozničavo bore oko svakog radnog mjesta. Kako radnici imaju jaču pregovaračku poziciju od poslodavaca, onda se tvrtke trude privući i zadržati najbolje radnike, ne samo visinom nego i ostalim pravima kao što su 13. i 14. plaća.

Kako omogućiti najbolje plaće

U zemljama gdje postoji zakonska obaveza 13. i 14. plaće poslodavci jednostavno godišnje troškove radnika podijele na toliki broj isplata umjesto na 12, tj. godišnja plaća radnika se samo podijeli na više dijelova. To umanjuje mjesečnu plaću, a godišnju ostavlja na istoj razini. Neto efekt je nikakav. Čak postoji mogućnost da poslodavci to iskoriste za ukidanje božićnica i uskrsnica, koji su do sada bili dodaci na godišnju plaću, pod argumentom da uvođenjem 13. i 14. plaće više nema potrebe za božićnicom i uskrsnicom. Tako uvođenje te zakonske obaveze može imati i negativan utjecaj na godišnja primanja radnika.

Najbolja zaštita radnika je velika ponuda poslova, tj. velika potražnja za radnikom i borba poslodavaca da ponude što bolje uvjete radnicima. U situaciji visoke nezaposlenosti radnici su prisiljeni prihvatiti bilo kakve uvjete. Jedini način zaštite radnika je otvaranje više radnih mjesta, borba poslodavaca za kvalitetnije radnike kroz nuđenje većih plaća i radnih uvjeta te stvaranje jakog gospodarstva u državi. Svi zakoni koji se odnose na radna prava su u konačnici samo mrtvo slovo na papiru ako nije ispunjen taj preduvjet.

Hrvatske sindikate realno zanima samo da osiguraju svojim članovima u javnome sektoru veća primanja. Učinci na ekonomiju im nisu bitni, a radnike u privatnom sektoru koriste samo kao topovsko meso za guranje vlastitih ciljeva.