POVIJESNO veliki rast cijena u Europi i SAD-u je alarmirao njihove građane te postao jedna od glavnih ekonomskih i političkih tema. Inflacija, koja se mjeri indeksom rasta potrošačkih cijena, smanjuje realnu kupovnu moć plaća i za isti novčani iznos se može kupiti manje proizvoda.

To je samo po sebi dovoljan razlog da se inflacija shvati ozbiljno, a ako se efektu smanjivanja realne kupovne moći plaća doda i obezvrjeđenje štednje, onda je zabrinutost sasvim razumljiva.

Ljudi su zaboravili kolika je opasnost od inflacije i koliko narušava životni standard. Inflacija u Europi i SAD-u jednostavno je desetljećima toliko niska da se o njoj nije raspravljalo, osim u ekonomskim krugovima.

Trenutne povijesno visoke stope inflacije

Ali trenutna inflacija u SAD-u je najviša u 40 godina, Španjolskoj 33 godine, Ujedinjenom Kraljevstvu u posljednjih 30 godina, Njemačkoj 29 godina, Francuskoj 13 godina itd. Ljudi i političari u tim državama su zaboravili koliko je inflacija opasna, kako se brzo može oteti kontroli i kako utječe na svakodnevni život.

To su mizerne stope u odnosu na ono što se dogodi kada umjereno visoka inflacija prijeđe u galopirajuću inflaciju (s dvije i tri nule) a ona u hiperinflaciju, u kojoj novac praktički postaje bezvrijedan. Takvi slučajevi nisu rijetkost kroz povijest.

Nezaustavljivi rast cijena širi se na Hrvatsku. Kako se zaštititi? Ovo su ključni savjeti

Weimarska Republika - Hiperinflacija koja je popločala put Hitleru

Nakon poraza u Prvom svjetskom ratu Njemačkoj su nametnuti teški uvjeti mira. Između ostalog, nova država koja je nastala abdikacijom cara Wilhelma II. trebala je plaćati ratne reparacije pobjedničkoj strani, primarno Francuskoj.

Njemačko carstvo je imalo drugačiju politiku financiranja ratnih troškova od Ujedinjenog Kraljevstva i Francuske. Dok su one ratne troškove financirale podizanjem poreza, Njemačka se zaduživala. Plan je bio da se nakon pobjede u ratu dug vraća ratnim reparacijama koje će Njemačkoj plaćati Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Belgija i druge zemlje na suprotnoj strani sukoba.

Međutim, Njemačka je izgubila rat, a dug je ostao. Taj dug je naslijedila nova Weimarska Republika, nastala nakon ukidanja Carstva.

Prvi svjetski rat - brutalan, krvav, s milijunima žrtava

Gospodarstvo je nakon rata ionako bilo uništeno, a na stari ratni dug su dodani troškovi reparacije. Uz to je trebalo prijeći s ratne ekonomije na mirnodopsku, što je zahtijevalo daljnje troškove.

Zbog toga što Njemačka nije mogla plaćati ratne reparacije Francuska i Belgija su okupirale najvažniju gospodarsku regiju Ruhr, što je dodatno narušilo sposobnost Njemačke da servisira svoje dugove. Čak se strahovalo da će Francuska okupirati Berlin, što se ipak nije dogodilo.

U godinama nakon rata politička situacija je bila sasvim nestabilna, a ubojstva političara uobičajena pojava. No Njemačka je i tijekom rata imala problema s inflacijom, a zbog teške ekonomske situacije su pred kraj rata dezertiranja vojnika bila učestala te je marka na kraju rata vrijedila 12 puta manje nego na njegovom početku. To je bio samo početak onoga što će se na kraju razviti u jednu od najtežih hiperinflacija u povijesti. 

Vlasti su jedini izlaz vidjele u printanju novih novčanica. Ukratko, tečaj marke prema dolaru je prve polovice 1921. iznosio 90 maraka za dolar, a do kraja 1923. 4.251.500.000.000 maraka za dolar.

Za kupiti najobičnije svakodnevne potrepštine je trebala vreća novčanica pa je stanovništvo radije razmjenjivalo robu za robu. Police u trgovinama su bile prazne, plaće bezvrijedne, a štrajkovi svakodnevna pojava. Čak su i radnici koji su radili u tiskarama novca štrajkali.

Na kraju je uvedena nova valuta i stanje se stabiliziralo. Njemačka se ipak nikada nije potpuno oporavila, a nakon uvođenja nove valute su mnoge kompanije bankrotirale i došlo je do masovne nezaposlenosti. Trauma Nijemaca nakon Prvog svjetskog rata i masovna nezaposlenost su popločale put usponu Hitlera.

Zimbabve - Kako je jedan diktator uništio raj

Definitivno najveća inflacija u 21. stoljeću se dogodila u Zimbabveu za vrijeme vladavine Roberta Mugabea, nekadašnjeg revolucionara i deklariranog marksista/lenjinista (a devedesetih samo socijalista).

Nakon pobjede u ratu protiv bjelačke vlasti u Rodeziji, Mugabe je naslijedio solidnu gospodarsku situaciju. Unatoč sankcijama UN-a zbog apartheida u Rodeziji (kasnije preimenovana u Zimbabve), zemlja je imala dobru infrastrukturu, relativno jaku proizvodnju i stabilnu valutu.

Predsjednik (zapravo diktator) Tanzanije Yulius Nyerere je Mugabeu poruči: "Naslijedio si dragulj. Neka tako i ostane." Ali nakon što je Mugabe preuzeo vlast, Zimbabve (bivša Rodezija) se iz dragulja pretvarao u komad ugljena. 

Ekonomske reforme provođene kroz devedesete su uništile većinu industrijske proizvodnje, a infrastruktura je počela propadati.

2000. Mugabe počinje nagovarati crnačko stanovništvo da nasilnim putem otima zemlju bijelim farmerima, što dovodi do nastavka egzodusa bjelačkog stanovništva koji je već počeo prestankom postojanja Rodezije.

Tko je bio Robert Mugabe? Od afričkog heroja do rugla i opasnog diktatora

Iako se Zimbabve nekada smatrao žitnicom južne Afrike, gospodarske politike devedesetih i nasilno otimanje zemlje bijelim farmerima su doveli do nestašica hrane, pa i gladi. Problem je bio u tome što većina crnačkog stanovništva koja je provodila Mugabeovu politiku otimanja zemlje bijelcima nije imala gotovo nikakvog iskustva s poljoprivredom, a kamoli upravljanja farmama i plantažama.

Urušio se i financijski sektor, a farmeri više nisu mogli doći do kredita za investicije. Samo 2005. poljoprivredna proizvodnja je pala za 45% a industrijska proizvodnja za 29%. Nezaposlenost raste na 80%, a očekivano trajanje života pada, što se većinom događa samo u doba rata i velike gladi.

Inflacija je bila dvoznamenkasta kroz devedesete i 2001. prelazi 100% godišnje. Teško je točno procijeniti visinu hiperinflacije, ali do kraja 2008. se u Zimbabveu penje na otprilike 7.960.000.000.000% godišnje. Naravno, cijelo vrijeme se printao novac i dodavale nule na novčanice, a nakon toga su se u procesu zvanom "redenominacija" izbrisale, pa su se opet dodavale zbog daljnjeg rasta inflacije itd.

Zimbabve je na kraju morao sasvim napustiti nacionalnu valutu, a u zemlji su se koristile samo strane valute. 2016. je 16 valuta bilo legalno sredstvo plaćanja. 2019. je pokušano ponovno uvođenje nacionalne valute, ali zbog ponovnog problema hiperinflacije se od nje odustaje u svibnju 2020.

Jugoslavija - Kako su Milošević, rat i sankcije uništili Srbiju

Hiperinflacija u Jugoslaviji se već počela stvarati krajem osamdesetih. Jugoslavija je od svog nastanka imala problem s visokom inflacijom, višom od prosjeka razvijenih zemalja, ali i zemalja u razvoju. No nikada nije prelazila dvocifrene stope godišnje.

Raspadom socijalističke Jugoslavije Miloševićeva Jugoslavija (ali i Hrvatska) je naslijedila problem inflacije. Dok se u Hrvatskoj taj problem donekle držao pod kontrolom do uvođenja kune 1994. (koja se pokazala kao jako stabilna valuta), do 1994. se u Miloševićevoj Jugoslaviji razvila u jednu od tri najveće hiperinflacije u povijesti. Ujedno je ostvarila rekord kao najdulja hiperinflacija u povijesti na europskom kontinentu, 24 mjeseca. U Njemačkoj je nakon Prvog svjetskog rata trajala 16 mjeseci, u Grčkoj 13 mjeseci, a Mađarskoj 12.

Inflacija u Jugoslaviji je bila golema. Čeka li nas to opet?

Dnevna inflacija je znala prelaziti 50%, što znači da bi nešto što se plaćalo 1000 dinara jedan dan drugi plaćalo više od 1500 dinara. Jugoslavija je u to vrijeme znala u nekoliko sati nakupiti inflacije kao razvijene zemlje danas u godinu dana. U siječnji 1994. godišnja inflacija se broji u bilijunima.

Samo u 1993. nestaje trećina BDP-a Jugoslavije i trećina industrijske proizvodnje, a nezaposlenost se penje na 24.1%. Ratni troškovi, rast socijalnih izdataka i pad prihoda zbog međunarodnih sankcija su stvorili velike manjkove državnog proračuna pa se troškovi pokušavaju pokriti printanjem svježeg novca, što dovodi do hiperinflacije.

Situacija se stabilizira, ali od trenutka hiperinflacije počinje velika divergencija u gospodarskom razvoju Srbije i Hrvatske, koje su u socijalističkoj Jugoslaviji bile podjednako gospodarski razvijene.

Mađarska - Printanje novčanica ne stvara bogatstvo

Iako nije bila najdulja u povijesti, hiperinflacija u Mađarskoj nakon Drugog svjetskog rata je bila najveća ikad zabilježena. Tadašnja valuta je bila pengő, s najvećom novčanicom od 1000 pengőa 1944. Do kraja 1945. najveća novčanica iznosi 10.000.000 pengőa, a već do sredine 1946. 100.000.000.000.000.000.000 pengőa.

Nakon rata Mađarska je ostala bez većine industrije pa su komunističke vlasti odlučile stimulirati ekonomiju printanjem novca. Bankama su posuđivane goleme količine novca po niskim kamatama, a one su davale jeftine kredite kompanijama. Programima masovnog zapošljavanja i direktnim novčanim transferima stanovništvu količina novca je dodatno povećana. No iza toga nije stajao dovoljan rast gospodarstva pa se zapravo samo država punila novčanicama bez pokrića. U cirkulaciji je sredinom 1995. bilo 25 milijardi pengőa, a sredinom 1996. na 47 kvadrilijuna (broj s 24 nule) pengőa.

Mađarski sud poslao 92. godišnjeg komunista u zatvor na više od pet godina

Kako je valuta postala bezvrijedna, za plaćanja poreza je uvedena nova valuta, adópengő. Koristile su se dvije nacionalne valute i između njih je uspostavljen posebni tečaj. Na početku im je vrijednost bila ista, ali u roku od pola godine nakon uvođenja nove valute 1. siječnja 1946. važeći tečaj je 1 adópengő (nova valuta, samo za poreze) = dvije trilijarde (broj s 21 nulom) pengőa.

Novi tečajevi su se svakodnevno javljali preko radija. Na vrhuncu inflacije su se cijene udvostručavale svakih 15.6 sati. Teško je opisati razmjere te inflacije, ali nešto što je cijenu od 379 pengőa imalo u rujnu 1945. je do srpnja 1946. koštalo nekoliko milijardi pengőa.

U kolovozu iste godine se uvodi nova valuta, forinta. Prije uvođenja nove valute vrijednost svih novčanica u Mađarskoj je ukupno iznosila jednu tisućinku jednog centa jednog dolara. Uvođenjem nove valute i financijskih reformi inflacija se stabilizirala.

Venezuela - Chavez je smjestio Maduru

Jedna od najvećih hiperinflacija u povijesti se trenutno događa u Venezueli.

Iako je, ako vjerujete središnjoj banci Venezuele, pod kontrolu stavljena 2021. Kako Madurov socijalistički režim kontrolira sve institucije u državi, pa tako i središnju banku, nitko ne vjeruje njenim procjenama. Pogotovo zbog toga što je 2018., usred najveće hiperinflacije, jednostavno prestala objavljivati procjene.

Venezuela je jedna od država koje povijesno imaju problem s visokom inflacijom, ali nije prelazila dvocifrene stope sve do 2015., kada prelazi 100% godišnje, što znači da su isti proizvodi na kraju godine bili više nego dvostruko skuplji nego na početku godine. Te godine se stanovništvo Venezuele danas prisjeća kao doba stabilnosti i prosperiteta.

2018. stopa inflacije se bliži milijun posto godišnje, prelazi milijun posto godišnje ili je oko sto tisuća posto godišnje, zavisi kojem izvoru vjerujete. MMF ju je procijenio na 929.790%, procjene Nacionalne skupštine (koju je tada kontrolirala opozicija) su bile iznad 1.000.000%, a središnja banka Venezuele je te godine prestala objavljivati podatke o inflaciji i tek 2019. objavila je kako je bila 130.060%.

2019. se događa slična stvar. MMF procjenjuje inflaciju na 500.000%, Nacionalna skupština tvrdi da je pala ispod milijun posto, a središnja banka se brani da je "samo" 9586%. Do tada su građani Venezuele nacionalnu valutu počeli nazivati "mrtvi bolivar". Novčanice su bile toliko bezvrijedne da su ljudi od njih radije izrađivali rukotvorine, kao što su torbice. Njih bi prodavali u zamjenu za dolare, koji su do tada de facto postali nacionalna valuta jer je stanovništvo više vjerovalo u vrijednost dolara nego bolivara.

Inflacija u Venezueli usporila na 150.000 posto 

Naredne godine inflacija pada samo na nekoliko tisuća posto, a 2021. ispod tisuću posto, čime Venezuela izlazi iz hiperinflacije.

Prema većini analitičara, Venezuela ulazi u razdoblje hiperinflacije već prvih godina mandata predsjednika Mandura, a glavni uzroci su pretjerano printanje novog novca i visoka državna potrošnja omogućena zaduživanjem.

Preduvjeti za stvaranje hiperinflacije su stvoreni u vrijeme Madurovog prethodnika Huga Chaveza. On je 2003., nakon dvomjesečnog općeg štrajka, uveo valutne i cjenovne kontrole. Od 2003. nestašice hrane i denominacije (brisanja nula s novčanica) postaju redovita pojava.

Za vrijeme Chavezovog mandata su provedeni brojni socijalni programi, financirani prihodima od nafte i zaduživanjem. Svi ti programi su bili obilježeni korupcijom pa su planirani troškovi na kraju povećavani za nekoliko puta lošom provedbom i slabom efikasnosti. Venezuela je ostvarila zavidan društveni napredak, ali ne u skladu s ostalim državama Južne Amerike, koje nisu potrošile tolika sredstva na njih. Iako su sredstva loše iskorištena, novca je bilo dovoljno jer je rast cijene nafte i više nego kompenzirao pad proizvodnje, a Chavez se masovno zaduživao. Prije izbora 2012. je utrostručio vanjski dug države.

Socijalistički eksperiment Huga Chaveza smrtonosniji je nego ikad

No još od 1997. proizvodnja nafte pada, sve do početka Madurovog mandata, a 2014. oštro pada i cijena nafte. Usporedo s tim su pali državni prihodi, nestalo je sredstava za korumpirane socijalne programe i Venezuela polako klizi u inflaciju. Taj put je popraćen dvjema denominacijama, što je u suštini brisanje nula s novčanica.

Trenutno se većina transakcija u Venezueli obavlja dolarima jer građani ne vjeruju nacionalnoj valuti.

Opomene iz povijesti

Još je puno primjera iz povijesti: Kina, Grčka, Argentina, Armenija itd. Inflacija se pojavljivala i u Rimskom Carstvu, carskoj Kini, za vrijeme Francuske revolucije i tijekom svih povijesnih perioda. Ne radi se samo o modernom fenomenu. Sve ih povezuje ideja da se ekonomija i životni standard mogu popraviti pukim stvaranjem novca. 

Ne postoji opasnost da se hiperinflacija danas pojavi u SAD-u ili EU. Hiperinflacija je ekstreman primjer problema koje stvara inflacija, ali je dobro poznavati lekcije iz povijesti (ili sadašnjosti, ako govorimo o Venezueli) da bismo na vrijeme spoznali kako inflacija djeluje na ekonomiju i životni standard.