NA DANAŠNJI dan davne 1095. dogodio se govor koji će obilježiti idućih dvjesto godina. Na otvorenoj livadi ispred grada Clermonta istupio je tada aktualni papa Urban II. i pozvao sve sinove Božje u sveti rat protiv nevjernika muslimana. Bio je to događaj koji je naznačio početak križarskih ratova.

Vijećanje u Clermontu

Papa Urban II. preuzeo je titulu poglavara Crkve sedam godina ranije. Njegovi stavovi uvelike su se preklapali sa stavovima njegovog prethodnika, pape Grgura VII. Obojica su smatrali kako je temeljni problem Crkve simonija, odnosno prodaja crkvenih pozicija kojoj je trebalo stati na kraj. Također su smatrali da bi crkveni poslovi trebali ostati Crkvi, a ne da se razno razni kraljevi i plemići upliću u njih. 

U Clermontu se tada trebalo vijećati baš o tim problemima. Tamo su već par dana boravili neki od najvažnijih pripadnika klera toga vremena, ali i par svjetovnih vladara te lokalni moćnici. Vijeće se nije sastajalo da bi najavljivalo ikakve ratove.

Urban II. je nekoliko mjeseci ranije dobio poruku cara iz Bizanta. U tom pismu bizantsko plemstvo i kler pozvali su Rim da se uključi u borbu protiv muslimana koji su im zadavali probleme u recentnom periodu. Papa je čuo da se mnoge hodočasnike maltretira na putu do Svete Zemlje, što je uključivalo i njegove poznanike, pa je imao dodatan razlog da nešto učini.

Govor održan na zadnji dan konferencije

Ne znamo je li papa odlučio održati svoj slavni govor tih dana u Clermontu ili je to bilo planirano već mjesecima. Prema nekim podacima, u Clermont je stigla i delegacija iz Bizanta koja ga je moljakala da učini nešto u vezi s muslimanima.

U svakom slučaju, na zadnji dan biskupske konferencije papa je izašao pred veliku masu i započeo govor u kojem poziva sve dobre kršćane u sveti rat protiv nevjernika. Obećao je svakome tko se uključi u pohod oprost svih grijeha i sigurnu kartu za raj, što je mobiliziralo seljake i siromašne da se pridruže vojsci.

Prvi križarski rat dogodio se već iduće godine. Križari su u nekoliko godina sukoba sa Seldžucima osvojili Jeruzalem i osnovali tamo kraljevstvo. Iako se akciji priključilo mnogo ljudi, rat je postigao uspjeh tek kada se uključilo plemstvo, koje je moglo financirati vojnu opremu, konje i put do Levanta. 

Križarski ratovi trajali su sve do kraja 13. stoljeća. 1291. godine palo je posljednje utočište križara u Akri. Osim što su donijeli krv, smrt i nesreću, križarski ratovi pojačali su veze zapadne i istočne strane Sredozemlja te donijeli velike profite trgovačkim centrima poput Venecije i Genove, koje u to vrijeme postaju najvažnija središta Europe.

Premda ne možemo sa sigurnošću odrediti točan broj umrlih u tim ratovima, papin govor u Clermontu mogao je biti odgovoran za više od milijun ljudskih života. Treba napomenuti da je većina umrla u lokalnim okršajima, od bolesti ili tijekom puta do Svete Zemlje.