DANA 1. studenoga 1755. razorni potres pogodio je Lisabon, glavni grad Portugala. Potres, praćen snažnim tsunamijem i požarima, uništio je gotovo cijeli grad. Procjenjuje se da je potres imao jačinu između 8.5 i 9 stupnjeva po Richterovoj ljestvici, a smrtno je stradalo između 30.000 i 50.000 ljudi. Razmjeri katastrofe osjetili su se diljem Europe i Sjeverne Afrike te su uništili jedan od centara kulture i umjetnosti onoga vremena.

Oko 9:40 ujutro grad su potresla snažna podrhtavanja tla, koja su trajala nekoliko minuta, rušeći zgrade, crkve i palače. Stanovnici su u panici pokušavali pobjeći iz ruševina, a mnogi su trčali prema obali, ne znajući da će ubrzo uslijediti valovi tsunamija, visoki do 20 metara, koji su zahvatili lisabonsku obalu i uništili sve pred sobom.

Potres je zatim pokrenuo brojne požare koji su danima gorjeli diljem grada, čineći štetu još većom i ostavljajući stanovnike bez osnovnih uvjeta za život. Strahote tog dana šokirale su cijelu Europu, a Lisabon je ostao u ruševinama.

Najveća katastrofa 18. stoljeća

Ovaj potres potaknuo je filozofske rasprave o božjoj prisutnosti i prirodi zla, a Voltaire ga je iskoristio u kritici optimizma u svom djelu Candide. Katastrofa je također potaknula razvoj znanstvenih istraživanja o potresima, označivši Lisabon kao jednu od prvih urbanih zona koje su uvele protupotresne građevinske standarde.

Potres u Portugalu bio je vjerojatno najveća katastrofa u Europi 18. stoljeća. Po broju žrtava odnio je više života od erupcije vulkana Laki na Islandu koji je 1783. godine prouzročio golemo onečišćenje zraka i pad temperatura. Mnogi su uzroke potresa tražili u vjeri, govoreći da je tsunami i potres Božja kazna za sav nemoral na svijetu.

Portugal se našao u stanju političke slabosti, što su susjedne zemlje, poput Španjolske, pokušale iskoristiti kroz povećani diplomatski pritisak. Trgovinske veze su bile oslabljene, a Portugal se suočio s ekonomskim izazovima, dok su europske sile tražile načine da ostvare koristi u trgovini na Atlantiku.

Obnova od 10 godina

Za obnovu je bio zadužen tadašnji glavni ministar Pombal koji je netom prije potresa postao pravi autokrat, kontrolirajući sve poluge vlasti u zemlji. Pombal je iskoristio obnovu kako bi radio na svom imidžu te je ljudima koji su ostali bez domova ponudio kraljevske palače i dvorce kako ne bi bili na ulici. Financirao je obnovu koja je trebala spriječiti naredne potrese da kompletno unište grad. Obnova je trajala punih 10 godina.

Potres u Portugalu bio je jedan od najvažnijih događaja za tu zemlju te je odredio njen položaj u svjetskoj politici u narednom periodu. Dok se bavio obnovom, ostale su pomorske sile preuzele više trgovine. Portugal je sačuvao svoje kolonijalno carstvo sve do perioda Hladnog rata, a tada ga je zadesio sljedeći veliki potres, onaj iz 1969., magnitude 7.9 stupnjeva.