NA DANAŠNJI dan 1699. godine potpisan je mir u Srijemskim Karlovcima. Mir je zaključio rat koji je trajao petnaest godina te označio kraj osmanskih osvajanja u srednjoj Europi. U ratu je pobijedila kombinacija četiri kršćanske sile, a trajao bi i duže da 1697. godine Osmanlije nisu pretrpjeli težak poraz i preko noći izgubili 20.000 vojnika.

Što se tiče Hrvatske, ratom je oslobođena Slavonija te je granica vraćena na Unu i Savu, čineći Hrvatsku tampon-zonom između Habsburgovaca i Osmanlija. Hrvati su u velikoj mjeri sudjelovali u ratu, uglavnom uz habsburške generale poput Eugena Savojskog, koji se posebno istaknuo u ovom ratu.

Najjača zemlja na svijetu

Osmansko Carstvo, još uvijek na glasu kao najveći strah i trepet Europe, u 17. stoljeću prostiralo se ne samo preko cijelog Balkana već je kontroliralo i cijelo područje Ugarske, odakle su se sukobljavali ne samo s Habsburgovcima na zapadu već i s Poljsko-litvanskom unijom na sjeveru. U istočnom Sredozemlju bili su glavni konkurentni Mletačkoj Republici te i s njima ratovali. 

Međutim, početkom 1680-ih Poljska je odbila poslati danak u Carigrad, poništavajući raniji sporazum s muslimanima. U isto vrijeme su počeli pregovarati s Habsburgovcima, nastojeći osigurati jakog saveznika. 

U Ugarskoj je dio plemstva, sada predan sultanu u Carigradu, pozvao na novu ofenzivu protiv Habsburgovaca, a sultan Mehmed IV. vidio je to kao priliku da konačno osvoji Beč, grad koji je bio osmanska meta otkako su prvi put čuli za Habsburgovce. 

Veliki turski rat

1683. godine propala je neslavna posljednja opsada Beča. Osmanlije su preko Ugarske prebacili 100.000 vojnika, a sultan Mehmed IV. znao je da će, ako mu ovo upali, postati povijesna legenda, jednako važna kao Sulejman Veličanstveni ili Mehmed II. Osvajač.

Opsada koja je započela u ljeto 1683. godine dva je mjeseca izgledala neizvjesno. Beč je bio dobro utvrđen, no Osmanlije su bili brojčano jači. Car Leopold isticao je svojim generalima da je bitno samo izdržati. Nikakve kontraofenzive, nikakvi riskantni potezi, samo strpljenje.

Nakon dva mjeseca strpljenje se isplatilo. Poljski kralj Jan III. Sobieski iznenadio je Osmanlije s boka kada im se pojavio sa 70.000 ljudi i natjerao ih na bijeg. Mehmedovi snovi da postane jedan od najpoznatijih osmanskih sultana nestali su samo tako.

Ranonovovjekovni NATO

Nakon što je propala opsada Beča, papa u Rimu iskoristio je svoju diplomaciju da za stol dovede predstavnike Habsburgovaca i Poljsko-litvanske unije, ali i mletačkog dužda, koji je bio itekako zainteresiran da svoju mornaricu uključi u rat protiv muslimana.

Osnovana je Sveta liga, vojni savez protiv Osmanskog Carstva. Snage Lige oslobađale su gradove u Panonskoj nizini, jedan po jedan. Nekad bi kombinirane snage napale osmanske pozicije, a ponekad bi generali djelovali samostalno u manjim akcijama. Idućih 10 godina u Ugarskoj se samo ratovalo.

Sveta liga je 1689. godine dobila još jednog člana. Papa se sastao s diplomatom iz neke posve nepoznate i čudne zemlje koja se zove Rusija. Tamo je upravo zavladao neki Petar za kojeg je papa čuo da ima pretenzije na osmanske teritorije oko Crnog mora. 

Petar Veliki iskoristio je priliku kako bi napokon osigurao toplu morsku luku za Rusiju i u ovom ratu osvojio Azov i okolna područja. Njegov pravi sukob s Osmanlijama dogodit će se tek u Velikom sjevernom ratu, koji je obilježio povijest istočne Europe početkom 18. stoljeća.

Eugen Savojski zadaje konačan udarac

Premda su Osmanlije tijekom cijelog Velikog turskog rata bili u defenzivi, do 1690-ih imali su ogromne gubitke. Ipak, njihov moral nije posustao - inspirirali su se starim pobjedama i međusobno podsjećali kako njihovi prethodnici nikada nisu gubili ratove od kršćana te da oni ni pod koju cijenu neće biti prvi. 1697. godine okupljena je nova vojska od 20.000 ljudi i upućena prema Ugarskoj.

Austrijski general Eugen Savojski tada se nalazio u na prostorima današnje Srbije. Iako je u očima svojih kolega generala bio klinjo od 34 godine koji je bio sklon nepromišljenim odlukama, dali su mu vojsku i apelirali da sluša svoje savjetnike te da ne donosi odluke koje će rezultirati smrću desetaka tisuća ljudi.

Eugen je na to pristao i rekao da neće ulaziti u veće sukobe. Ušao je.

11. rujna 1697. godine dočekao je osmansku vojsku kod Zente. Vojska se kretala prema Ugarskoj te ju je napao u ranjivom trenutku, kada je prelazila most preko rijeke Tise. Njegovi gubici bili su minimalni, a Mehmed IV. ostao je bez svježe pošiljke vojnika koji su bili prijeko potrebni u Ugarskoj.

Ovaj trenutak bio je presudan. Sultan je zatražio primirje, a predstavnici zaraćenih strana sastali su se početkom 1699. godine u Srijemskim Karlovcima.

Kraj zlatnog perioda Osmanskog Carstva

Odlukama potpisanog mira, Osmansko Carstvo odreklo se prava na cijelu Ugarsku i Slavoniju, samo je Banat ostao Osmanlijama. Poljaci su dobili teritorije u Ukrajini, a Mletačka Republika neke utvrde u Dalmatinskoj zagori. Rusi su par godina ranije sporazumom dobili Azov. Granice utvrđene tada postale su granice Hrvatske prema BiH koje vrijede i danas.

Kraj 17. stoljeća u srednjoj je Europi obilježen presudnim ratom kojim je Osmansko Carstvo prestalo biti najveća prijetnja. Iako su se borbe nastavile u 18. stoljeću, prestaje se izvještavati o osmanskim pljačkama i provalama kojih sada više nije bilo. Osmansko Carstvo od tada nastoji zadržati postojeće granice, umjesto da ih pomiče.