NASA aktivno nadgleda čudnu anomaliju u magnetskom polju Zemlje, odnosno ogromno područje nižeg magnetskog intenziteta koje se nalazi na nebu između Južne Amerike i jugozapadne Afrike.

Ovaj fenomen, nazvan Južnoatlantska anomalija (SAA), već godinama zbunjuje znanstvenike. Naime, sateliti i svemirske letjelice posebno su osjetljivi na oslabljenu snagu magnetskog polja unutar anomalije jer su zbog toga više izloženi nabijenim česticama sa Sunca, piše Science Alert.

Južnoatlantska anomalija uglavnom ne utječe na život na Zemlji, ali ima efekt na orbite svemirskih letjelica; uključujući i orbitu Međunarodne svemirske postaje. Kada letjelice prođu kroz anomaliju, može doći do kvara na njihovim tehnološkim sustavima u slučaju da ih pogode visokoenergetski protoni koji doputuju s naše zvijezde.

Istraživanje misterija anomalije

NASA je u zadnje vrijeme počela ozbiljnije pratiti SAA iz dva razloga. Jedan je pokušaj ublažavanja navedenih opasnosti za svemirske letjelice, a drugi je činjenica da je misterij anomalije sjajna prilika za istraživanje složenog i teško razumljivog fenomena.

"Magnetsko polje je zapravo superpozicija polja iz različitih izvora", objasnio je geofizičar Terry Sabaka iz NASA-inog instituta Goddard Space Flight Centre.

Smatra se da je primarni izvor anomalije vrtlog rastaljenog željeza unutar Zemljine jezgre. Kretanje te užarene mase stvara električne struje koje na našem planetu uzrokuju magnetsko polje, a ono, kako izgleda, ne mora svugdje biti jednoliko.

Ogromno područje gustog stijenja koje je smješteno oko 2900 kilometara ispod afričkog kontinenta utječe na generiranje magnetskog polja, pri čemu ono slabi. Također, na naše magnetsko polje utječe i nagib Zemljine magnetske osi.

Otkrića nedavnih studija

Iako ova anomalija još uvijek predstavlja velik misterij za znanstvenike, nedavna istraživanja ponudila su neke uvide u uzroke i posljedice ove neobične pojave.

Primjerice, NASA-ina studija iz 2016. (SAMPEX observations of the South Atlantic anomaly secular drift during solar cycles 22–24) otkrila je da se anomalija polako kreće u smjeru sjeverozapada. Dodatno, uočila je da se fenomen izgleda dijeli na dva dijela, što je potvrdilo i ovogodišnje istraživanje. Svaka ćelija predstavlja zasebni centar minimalnog magnetskog intenziteta unutar veće anomalije.

Stručnjaci još uvijek ne znaju što ovi podaci govore o budućnosti SAA. U svakom slučaju, postoje dokazi koji ukazuju na to da ova anomalija nije neka nova pojava.

Prema studiji koja je objavljena prošlog mjeseca (Elevated paleomagnetic dispersion at Saint Helena suggests long-lived anomalous behavior in the South Atlantic), vjerojatno se radi o ponavljajućem magnetskom fenomenu koji je utjecao na naš planet još prije 11 milijuna godina. Ako se ta hipoteza potvrdi, to bi moglo značiti da Južnoatlantska anomalija nije okidač ili predikator zamjene magnetskih polova na Zemlji.