VLADA Srbije neočekivano je ovaj tjedan iz parlamenta povukla prijedlog zakona o jamstvu za kredit javnom poduzeću Srbijagasu od 70 milijuna eura, što je otvorilo i ostavilo bez odgovora mnoga politička i gospodarska pitanja te postalo dijelom priče o dovršetku plinovoda Turskog toka kroz Srbiju.

Prijedlog je bio da država Srbijagasu bude jamac za pozajmicu od triju banaka za gradnju kraka plinovoda Turskog toka od granice s Bugarskom do Mađarske i granica s drugim susjednim zemljama.

Kredit bi bio upotrijebljen za ulaganje u kapital dioničkog društva South Stream, mješovitu rusko-srpsku tvrtku registriranu u Švicarskoj.

Nakon povlačenja jamstva za kredit, nije jasno tko je i zašto na to presudno utjecao pa su u zraku ostala nagađanja koliko u toj odluci ima unutarnje politike, a koliko gospodarskih, unutarnjopolitičkih te širih geopolitičkih interesa.

Dvije pretpostavke

Razmjene informacija u novinarskim krugovima i među poznavateljima energetskih i političkih prilika u Srbiji svode se na najmanje dvije pretpostavke.

Jedna je da nova ministrica rudarstva i energetike Zorana Milošević želi, prije nego što zastupnici glasovanjem ovjere jamstvo za kredit, uvesti više reda u energetski sektor i ponovno posložiti direktore javnih i mješovitih poduzeća. Ta se teza vezuje uz njezin nedavni javni sukob s dugogodišnjim direktorom Srbijagasa Dušanom Bajatovićem.

Bajatović, inače kadar socijalista (SPS) predsjednika Skupštine Srbije Ivice Dačića, koalicijskog partnera vladajuće Vučićeve Srpske napredne stranke (SNS), u gospodarskim i političkim krugovima slovi kao "ruski čovjek" u sektoru energetike, a smatra se da ima vrlo čvrstu potporu Moskve, zbog čega je nedodirljiv na čelu Srbijagasa.

S druge strane, dio javnosti smatra da je ministrica Mihajlović (SNS) sklona američkim krugovima i interesima.

"Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji"

Druga je teza da povlačenje jamstva za kredit može imati i dublju, geopolitičku pozadinu.

Tako tjednik NIN navodi kako autonomija koju u svojem poslovanju godinama ima Srbijagas i njegov direktor Dušan Bajatović dovodi do zaključka da Bajatovićev gazda ne sjedi ni u Beogradu ni u Srbiji.

Taj tjednik piše kako to "podupire tezu da je borba Zorane Mihajlović i Dušana Bajatovića, a ona datira još iz vremena njezina prvog upravljanja resorom energetike, dijelom borba dva ljuta energetska suparnika - Rusije i Sjedinjenih Država".

List navodi kako, s jedne strane, Srbija trenutačno ovisi o ruskom plinu na temelju energetskog sporazuma koji je s Rusijom potpisala bivša vlast s tadašnjim predsjednikom Borisom Tadićem na čelu te Amerike "koja sve to vrijeme ne gleda blagonaklono" na energetsku ovisnost Srbije o Moskvi i Srbiju "pokušava nagovoriti na diversifikaciju izvora opskrbe plinom... drugim riječima da, osim ruskog, kupuje i još nečiji plin".

Srbija, čiji se predsjednik Aleksandar Vučić posljednjih mjeseci hvali kako će na kraju godine po ekonomskom rastu biti možda i najuspješnija država u Europi, u svojevrsnom je geopolitičkom i gospodarskom procijepu.

U želji da napreduje u procesu eurointegracija, istodobno održavajući dobre političke i gospodarske odnose s Rusijom i Kinom te poboljšavajući ih sa Sjedinjenim Državama, Srbija ne može održati autonomiju vlastite ekonomije bez ustupaka na sve tri strane.

Početkom rujna, potpisivanjem tzv. vašingtonskih sporazuma o ekonomskoj normalizaciji odnosa s Kosovom, postavilo se pitanje prihvaćanja "energetske diversifikacije" i pristanka Srbije da, osim ruskoga prirodnog plina, kupuje i američki ukapljeni plin (LNG).

Obveza da se kupuje, na tržištu inače skuplji, plin iz SAD-a izbačena je iz sporazuma kao neprihvatljiva za Srbiju, rekao je nakon povratka iz SAD-a predsjednik Vučić.

Potpredsjednica vlade i ministrica rudarstva i energetike Zorana Mihajlović izjavila je nakon toga kako je za Srbiju "najvažnije da bude energetski sigurna" te da njezini građani "imaju dovoljno struje i plina".

Ona je poručila kako je podjednako važna i transportna i energetska infrastruktura te da Srbija treba graditi svoju infrastrukturu, povezivati se s regijom, otvarati tržište i koristiti se energijom iz više izvora da ni o kome ne ovisi.