Neodoljiva potreba za uriniranjem po spomenicima
DA NETKO postavi jednu kameru pred ulaz u zahod pivnice, a još jednu nad pisoar, snimio bi fotografije koje bi i najveće nevjernike natjerale da se preobrate.
U hodniku grešnik, koji je baš strusio tri krigle lagera, stisnuo koljena pa kao pingvin hramlje prema oltaru. Lice mu iskrivljeno od muke i boli, prava je prikaza duša prokletih što u paklu plaćaju za svoje grijehe.
Blaženstvo nad pisoarom
Kad se nesretnik konačno dokopa pisoara, lice mu obasja božanska milost. Kroz napola spuštene vjeđe gleda malo u onaj žuti mlaz pa malo u keramičke pločice te mu se sve čini da ih nije načinio zaprešićki Inker, nego da su to oblačići na kojima dokoni anđeli udaraju u citre vječno slaveći Gospodina Našega, Stvoritelja Neba i Zemlje.
U religioznom zanosu blaženik usmjeri mlaz malo lijevo, pa malo desno, pa gađa onu lopticu što se u pisoarima počela pojavljivati prije desetak godina. Da tada kamera okine, za vječnost bi bio zabilježen jedinstveni portret čovjeka koji živ sjedi Bogu s desna i umilno mu gleda lice. Digitalna tehnologija tomu još nije dorasla, ali za koju godinu i obični će mobiteli moći zabilježiti aureolu iznad glava pišača. To blaženstvo potraje samo trenutak, dok ne navuče kožicu dva – tri puta, otrese i zakopča šlic. Pa mu malo pobjegne u gaće. Opomena je to s nebesa da je smrtan i da u svakom trenutku može završiti u ognju pakla.
Tko shvati tu poruku, ponizan je i pred živima i pred mrtvima. Tko ne shvati? E, taj boluje od rijetke vrste inkontinencije. Poznate su razne vrste inkontinencije, medicinska literatura bilježi i one somatskih i one psihičkih uzroka.
Veljunski sindrom
Zabilježeno je, međutim, samo nekoliko slučajeva spomeničke inkontinencije. Liječnici se još nisu složili što je uzrokuje, ali manifestira se neodoljivom potrebom za pišanjem po spomenicima. Zabilježen je tako slučaj stanovite Biserke Legradić koja se popišala po spomeniku ubijenima u Veljunu.
"Ovo je Hrvatska, ja sam Hrvatica i imam pravo pišati gdje hoću", zbunjenom je konziliju objasnila pacijentica svoju neodoljivu potrebu da zalije kosti 520 poklanih. Vodili su liječnici Biserku Legradić i po drugim spomenicima, obišli su toliko spomeničke plastike da su naučili više nego na tri semestra povijesti umjetnosti, ali tajanstvena spomenička inkontinencija im je izmicala. Koliko god vode, kave, uvinog čaja, piva i soka od brusnice ulijevali u nju, iz Biserke Legradić ni kapi nisu uspijevali iscijediti ni na Oltaru domovine, ni nad jamom Jazovkom, suh je ostao kamen u Kninu.
Poslali su je i stranim stručnjacima da je testiraju na najmodernijoj opremi u Institutu Cementerio Sacramental de San Isidro. Ništa. Na Grobnicu od zlata palo manje nego što je kraljević Marko iz suve drenovine s tavana od devet godina izvukao.
U kao vapaj za hitnom urološkom pomoći
Liječnici nisu mogli ništa drugo nego zaključiti da se radi o nekom neklasificiranom poremećaju pa su ga nazvali akutnim veljunskim sindromom. I ostavili se istraživanja jer farmaceutska industrije nije više htjela plaćati za istraživanje bolesti od koje pati samo jedna osoba. Izračunali su da bi eksperimentalno liječenje Biserke Legradić koštalo oko 280 milijuna dolara, potrajalo više od 45 godina i da bi na njemu morali angažirati preko 400 osoba. Akutni veljunski sindrom ili spomeničku inkontinenciju spominjali su još samo zlobni profesori urologije koji su baš željeli srušiti prištavog studenta koji još nije naučio ni otresti zadnje kapi iz mokraćnog kanala.
Tako je bilo sve do kolovoza 2011. godine. Ovako je zabilježeno u najcitiranijem radu o toj teškoj bolesti: "Iz Čakovca je krenuo autobus potpuno zdravih i snažnih muškaraca, članova lokalnog HSP-a. Uputili su se u Knin na obilježavanje Dana pobjede i domovinske zahvalnosti. Tek što su prošli žutu ploču s natpisom Veljun, osjetili su neodoljivu potrebu za mokrenjem. Natjerali su vozača da stane, otkopčali šliceve, svi osim stanovitog J. I.-a koji je obnevidio od vina pokušavao penis izvući kroz desni džep hlača, i pomokrili se po kosturnici." Mokraća se osušila prije nego što su liječnici stigli pa im je kao jedini trag ostalo flomasterom napisano latinično slovo U – nesumnjivi vapaj bolesnika za hitnom urološkom pomoći.
Poglavnikova bakterija ili četnička paučina
Ponovno je oživjelo istraživanje i brzo je jedan profesor objavio rad u kojem je tvrdio da je akutni veljunski sindrom nesumnjiva posljedica paučine koju su srbočetnički zrakoplovi 1991. godine bacali nad Karlovcem i da sam prolazak kroz kontaminirano područje kod osjetljivijih jedinki izaziva inkontinenciju.
Taj profesor od 2016. je u prisilnoj mirovini. Teorija mu je diskreditirana nakon što su pripadnici jedne od pravaških stranaka pod vodstvom Dražena Keleminca mjesec dana pišali po spomeniku u Srbu.
Bio je to najmasovniji slučaj spomeničke inkontinencije zabilježen u svijetu. Spekulirali su neki da se radi o mutiranoj verziji Poglavnikove bakterije koju je prvi opisao infektolog amater Boris Dežulović. Ta teorija još nije osporena, iako su brisevi uzeti od oboljelih pokazali prisustvo samo Chlamydiae trachomatis i Candide albicans te jednog posebno gadnog slučaja zanemarene fimoze.
Pišao bi, ali ne ide
Pošast je tri godine mirovala pa se preselila još dalje na jug. Posljednji slučaj zabilježen je u Sinju u lipnju 2019. godine. O njemu postoji i videozapis, što će istraživačima svakako pomoći u traženju uzroka ovoj rijetkoj bolesti.
Zahvaljujući najmodernijoj tehnologiji, imamo prilike zaviriti u stanje oboljelog.
"Babu im ja jebem srpsku i jugoslavensku. Stoga im ja, Branimir Sablić, stara ustaša, ja ću im se na današnji dan, na ovi partizanski dan, sa ovin svojin ustaškin kurcon, lipo ću im se evo ode, vidite, popišat ću im se na, na. Pišam in se na ovaj jugoslavenski partizanski spomenik", govorio je pacijent držeći mobitel desnom, a slabije razvijeni penis lijevom rukom.
Međutim, bolest je u tom trenutku pokazala svoje zloćudno lice. Mokraća nije htjela krenuti. Analizirajući snimku, neki su zaključili da se radi o anksioznosti koja onemogućava mokrenje u javnosti.
Drugi su pak posumnjali da pacijent ima problema s prostatom, no još uvijek čekaju nalaze pravosudne policije koja je pacijentu prstima u gumenoj rukavici istražila područje navedenog organa.
Običan izljev mokraće u mozak
I jedne i druge demantira sam kraj dragocjenog videomaterijala.
"Samo malo da dođe pišaka. Sad će ona, samo šta nije", kaže Branimir Sablić skrećući oko kamere s penisa na lice.
Svaka dvadesetpetina sekunde tog filma pomno je analizirana. Mokraća je krenula kada je pacijent pogled fiksirao na spomenik. Spomenička inkontinencija udarila je svom silinom.
>> Pojavila se snimka čovjeka koji mokri po spomeniku partizanima, zove se ustašom
"Ustaška pišaka je ekstra gnojivo", govorio je pacijent uz žuborenje svog žućkastog potočića.
Dijagnostičari su konačno shvatili koji je uzrok spomeničke inkontinencije. Radi se o najobičnijem izljevu mokraće u mozak.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati