HRVATSKA ima 21 županiju. Zapravo njih 20 i Grad Zagreb koji ima status grada i županije. U županijama je zaposleno oko 2200 ljudi dok Grad Zagreb ima nešto više od 3000 zaposlenih.

Iako se već godinama poziva na racionalizaciju lokalne i regionalne samouprave, za to se zalažu istaknuti stručnjaci poput profesora Ivana Koprića, ali i neke manje opozicijske stranke, to se nije, a po svemu sudeći, i neće se dogoditi, jer velikim strankama iz “kadrovskih” razloga odgovara tako velik i razgranat sustav.

Većina županija neefikasna zbog prevelikog broja zaposlenih

Da županije baš i ne funkcioniraju, pokazao je i najsvježiji tragičan primjer pogibije šestero korisnika doma za starije osobe u Andraševcu. Naime, za rad tog doma dozvolu je izdala Krapinsko-zagorska županija, ali se oni ne smatraju odgovornim za daljnju kontrolu njegova rada. 

Velika većina hrvatskih županija i fiskalno su neefikasne, a najveća prepreka boljoj efikasnosti jest preveliki broj zaposlenika. Do tog zaključka došlo se analizom koju su izradili docentica Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli Danijela Rabar i student Andrej Grbin, a koja je obuhvatila usporedbe izravnih i neizravnih pokazatelja fiskalnih performansi županija tijekom 14 godina počevši od 2002. 

Od 294 županijska entiteta, samo je 26 njih bilo relativno efikasnih, ističe se uz objašnjenje da se pod entitetima smatraju sve županije za svaku promatranu godinu.
Također, utvrđeno je da među hrvatskim županijama postoje velike nejednakosti, pri čemu Grad Zagreb značajno pozitivno odstupa od ostalih županija, a na suprotnoj strani je Ličko-senjska županija, navodi se u časopisu Hrvatskog društva ekonomista.

Grad Zagreb i Varaždinska županija bili su efikasni u šest, Međimurska u pet i Krapinsko-zagorska u tri promatrane godine.

Šest županija efikasnost je dostiglo u samo jednoj godini, dok je preostalih 11 županija kontinuirano neefikasno. Nijedna županija nije postigla neprekinuti rast ili neprekinuti pad efikasnosti. Godina 2002. daleko je najuspješnija, kada je bilo osam efikasnih županija, a najneuspješnija 2014., bez ijedne efikasne županije. Najmanju zabilježenu efikasnost ostvarila je Ličko-senjska županija u 2011. godini, navodi se u analizi.

Velike razlike u ekonomskoj razvijenosti županija

Među županijama postoje velike nejednakosti u ekonomskoj razvijenosti, što je dodatno produbila šestogodišnja recesija. Prema podacima DZS-a za 2016. godinu, najrazvijeniji je Grad Zagreb čiji je BDP po stanovniku tada iznosio preko 19 tisuća kuna, dok je s druge strane Virovitičko-podravska županija sa 6190 kuna.

Na razini Hrvatske BDP po stanovniku iznosio je 11.184 kune, a iznad toga su uz Grad Zagreb još i Istarska, Primorsko-goranska te Dubrovačko-neretvanska županija.

Nisu problem samo županije već i (pre)veliki broj gradova i općina. U Hrvatskoj koja ima manje od četiri milijuna stanovnika ima 428 općina i 127 gradova. Cijeli taj sustav zapošljava preko 14 tisuća službenika i namještenika. Ukupni troškovi za zaposlene u županijama, gradovima i općinama prema podacima Ministarstva financija iznose oko 2,42 milijarde kuna.

U mnogim lokalnim jedinicama je slaba ekonomska aktivnost

Prof. dr. sc. Ivan Koprić, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, u svom znanstvenom članku Zašto i kakva reforma lokalne i regionalne samouprave u Hrvatskoj navodi da bi se broj jedinica lokalne uprave mogao smanjiti na 120.

"Studije naših demografa i geografa pokazuju da pored četiri regionalna urbana centra Hrvatska ima još oko 120 manjih urbanih središta, od čega su neka mikroregionalnog, a većina tek lokalnog značenja. Upravo ta urbana mreža treba biti osloncem novih osnovnih lokalnih jedinica, čime bi se njihov broj s 556 sveo na oko 120", navodi Koprić.

Kao glavni problem lokalne samouprave navodi slab ekonomski kapacitet.

"Upravo je kapacitet temeljna bolest hrvatske lokalne samouprave. Ne toliko onaj fiskalno-financijski, nego temeljni ekonomski kapacitet. Taj je kod velike većine manjih i srednje velikih jedinica na iznimno niskoj razini jer imaju slabu gospodarsku aktivnost, oslonjenu na tradicionalne djelatnosti, ponajprije poljoprivredu, što im onemogućuje da čak i uz neke značajne promjene poreznih propisa namiču dovoljne vlastite prihode. Ako nema prihoda, onda ne mogu biti oslonac razvoja, ali ni, ne nudeći radna mjesta, oslonac demografskog očuvanja. Zato je oko 80% hrvatskog prostora u depopulaciji: šanse školovanja, zapošljavanja i kvalitetnijeg života traže se u najvećim urbanim centrima, i to samo u ekonomski propulzivnim dijelovima zemlje", navodi Koprić.