PREMDA se u zapadnoj kulturi ističe važnost iskrcavanja u Normandiji i američko-britansko učešće u oslobađanju Europe, bitno je napomenuti da su sovjetske snage odradile najveći dio posla kada je u pitanju ratovanje s Nijemcima. SSSR je izgubio preko 20 milijuna ljudi u ratu, lavovski se boreći protiv nacističkog protivnika koji je 1941. zakoračio na sovjetsko tlo s tri milijuna vojnika.

Slična situacija dogodila se 130 godina ranije, kada je Napoleon napao Rusiju. Rusija oduvijek ima problem sa zaštitom svojih zapadnih granica. Nizinski predjeli u istočnoj Europi čine kopnenu invaziju vrlo lakom i učinkovitom pa je nakon Drugog svjetskog rata bilo vidljivo da Sovjetski Savez ne samo oslobađa zemlje u toj regiji već i diktira njihove politike i postavlja komunističke režime.

Okupirani narodi u Poljskoj i Češkoj veselili su se oslobođenju koje je donijela Crvena armija, no iza te armije stizali su političari odani Staljinu koji su radili u korist Moskve.

Posebnost Jugoslavije

Na jugu je situacija drukčija. Jugoslavija se uglavnom sama oslobodila okupacije. Partizani pod vodstvom Josipa Broza Tita bili su konstantan problem tijekom njemačke okupacije, a pred kraj Drugog svjetskog rata počeli su pobjeđivati i u pravim bitkama.

Međutim, radilo se o komunističkom pokretu, stoga Staljin nije vidio problem. Očekivao je da će Jugoslavija prihvatiti ruske sugestije i sudjelovati unutar okvira istočnih zemalja gdje glavnu riječ ima Staljin.

Jugoslavenski partizani bili su oduševljeni komunističkom idejom te krenuli graditi zemlju na temelju marksističkih ideala. Jedan od tih ideala bio je i širenje socijalizma. Tito je aktivno pomagao grčkim komunistima koji su se tada borili za osvajanje moći u Grčkoj. Staljinu se to nije svidjelo. Dogovorio je s Churchillom podjelu interesnih sfera u kojoj je jasno dogovoreno da će Grčka ostati vjerna Zapadu.

Staljinu se nije sviđalo što Tito radi

Osim toga, Staljinu se nije svidio karakter nove Jugoslavije, zemlje koja vrlo samostalno vodi svoju vanjsku politiku, pa čak i dogovara vojne saveze sa svojim južnim susjedima. Kada su se 1947. godine bugarska i jugoslavenska vlada odlučile na potpisivanje pakta prijateljstva i međusobne pomoći u slučaju krize, Molotov je taj ugovor osudio.

Nije im se svidjela ni ideja o federaciji Jugoslavije i Bugarske, gdje bi se dvije zemlje u budućnosti ujedinile. Ista priča bila je s Albanijom, gdje se pričalo o eventualnom pripojenju Albanije Jugoslaviji kao sedme republike.

Od 1946. godine sovjetska ambasada u Jugoslaviji sve češće podnosi izvještaje negativnog karaktera kada je u pitanju jugoslavensko rukovodstvo. Staljin je bio bijesan jer jedna tako nevažna zemlja odbija poslušnost i rusku dominaciju Istočnim blokom.

Postoje dokazi o više pokušaja atentata na Tita, no svaki je završio neuspješno. 

Rezolucija Informbiroa

28. lipnja 1948. čelnici komunističkih stranaka okupljaju se u Bukureštu na sastanku Informbiroa. Na njihovoj glavnoj sjednici izjavljuju kako se KPJ udaljila od socijalističkog modela upravljanja te pribjegla nacionalizmu.

Informbiro poziva jugoslavenski narod i druge članove KPJ da ukažu svom vodstvu na greške kako bi ih vratili na pravi put, a ako to ne uspije, neka ih smjene i postave nekoga drugoga. Tako je Jugoslavija izbačena iz saveza komunističkih stranaka u Istočnoj Europi.

Bio je to veliki šok u Jugoslaviji, gdje se Staljin smatrao doslovno božanstvom. Tito je prije rata također bio veliki ljubitelj Staljina, no ovaj raskol nije ga šokirao. Shvatio je da se suprotstavlja najmoćnijem čovjeku u Europi, no nije htio da njegova zemlja padne pod sovjetski utjecaj.

Nakon raskola Tito zatvara staljiniste u Jugoslaviji te pretvara Goli otok u politički zatvor gdje stradavaju i nevini. Situacija u Jugoslaviji bila je napeta sve do smrti Staljina sredinom 50-ih.

Nakon toga, Jugoslavija se još više okreće Zapadu i gradi liberalniji komunistički sustav drukčiji od sovjetskog modela koji je bio prisutan u cijeloj Europi. Položaj Jugoslavije između dvije vatre, SAD-a i SSSR-a, omogućio je toj zemlji da postane lider u Pokretu nesvrstanih i pozicionira se kao važan politički svjetski čimbenik u Hladnom ratu.

Raskol između Tita i Staljina promijenio je povijest jugoslavenskih država, postavljajući tako ovu regiju kao internacionalno relevantnu više nego ikada prije u povijesti.