POSLJEDNJIH dana vodile su se žustre rasprave oko novih kurikuluma hrvatskog i povijesti. One nisu stale i nema dobrih razloga da stanu jer kvalitetna rješenja nisu ni na vidiku.

To, naravno, nije nova stvar. Ta dva predmeta, uz zdravstveni i građanski odgoj, već godinama su među najvrelijim krumpirima obrazovne reforme jer u njima ima ponajviše prostora za guranje svjetonazorske i političke indoktrinacije.

Kada je riječ o hrvatskom, ovih se dana posebno isticalo pitanje ukidanja popisa preporučene suvremene lektire, a s njim i nekih konkretnih djela kao što su Ježeva kućica i Dnevnik Anne Frank.

Kurikulum je još jednom podijelio sve. U Ministarstvu znanosti i obrazovanja branili su novu verziju, u kojoj je preporučen samo kanon klasika, a ne i suvremenih djela, tumačenjem da su time željeli osigurati veću izbornost, slobodu i autonomiju nastavnika. Pritom se Ministarstvo Blaženke Divjak pozivalo na primjer Finske, iako, kao što smo vidjeli i kao što ćemo ovdje ponovno pokazati, finski model nema baš nikakve veze s našim – ni starim, ni novim.

Voditelj nove Ekspertne radne skupine Radovan Fuchs, bivši ministar znanosti i obrazovanja iz redova HDZ-a, u medijima je ovih dana predstavio tezu da uzbunu potiču članovi postava Ekspertne radne skupine Borisa Jokića, ustvrdivši da ne žele prihvatiti nikakva odstupanja od dokumenata koje su oni pripremili.

Finska nacionalna knjižnica u Helsinkiju

Novi kurikulum ne razvija ljubav prema čitanju

No u novoizazvanoj polarizaciji gotovo se uopće nije adresiralo jedno podjednako važno ili možda čak važnije pitanje od popisa literature, a to je razvijanje ljubavi prema čitanju, odnosno njegovanje kulture čitanja. Ta činjenica iznenađuje jer je ono tijekom rada na kurikularnoj reformi često bilo predstavljano kao jedan od ključnih zadataka u reformiranju pristupa učenju hrvatskog, odnosno književnosti.

Mnogi će se sjetiti kako su Jokić i njegovi suradnici uporno ponavljali da mladima žele približiti čitanje time što će im ponuditi vremenski, stilski i sadržajno bliže naslove koje će rado čitati i s njima se lakše identificirati. Upravo toj svrsi trebao je poslužiti prošireni prijedlog lektire popunjen naslovima kao što su Harry Potter spisateljice J.K. Rawling, Sarajevski Marlboro Miljenka Jergovića, Gospodar prstenova J.R.R. Tolkiena, izbor iz poezije Arsena Dedića i sl.

Izvorna ideja kurikuluma bila je da se upoznavanje književnosti tempira tako da bude u skladu s dobi kojoj je primjerena pa bi tako djeca počinjala s Ježevom kućicom, u ranijim tinejdžerskim godinama čitala bi Mi djeca s kolodvora Zoo ili Lovca u žitu, dok bi Ilijadu, Hasanaginicu i Juditu čitala kada bi već razvila neke sklonosti čitanju, a ne obratno.

Zastario, povijesni pristup

Tomislav Reškovac, član Ekspertne radne skupine za hrvatski u prvom postavu, kaže da je svim komentatorima kurikuluma hrvatskog promaknula činjenica da se u njemu ponovno javlja književna povijest kao paradigma poučavanja književnosti.

''To je ozbiljan problem. Ako se književna povijest vidi kao jedini model poučavanja, onda to nužno kreće tako da djeca s 15 godina čitaju antičke i srednjovjekovne autore'', rekao je Reškovac.

''To im je u kulturalnom smislu izrazito daleko, a oni pritom imaju 15 godina i još nisu spremni posegnuti za iskustvima tekstova koja su toliko daleko od njihovih osobnih iskustava. Sve dok nastava književnosti bude tako koncipirana, mislim da nikada nećemo moći podržati razvoj čitanja i čitatelja. To je sasvim druga logika – logika razvoja kulturalne pismenosti. Pri čemu u tome imamo na djelu hegelijansku paradigmu prema kojoj je istina moguća jedino kao cjelina. Drugim riječima, da biste mogli reći da poznajete zapadnjačku kulturnu tradiciju, vi morate znati sve u njoj. Za takav pristup zalagala se Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Međutim, taj cilj je u izrazitoj kontradikciji s jednim drugim ciljem koji je, u najmanju ruku, jednako tako važan, ili dugoročno gledano čak i važniji, a to je podržavanje čitanja i čitatelja. Uzgred, Hrvatska ima i Nacionalnu strategiju poticanja čitanja, koju je vlada usvojila još u studenom 2017., u kojoj se izrijekom govori o tome kako kurikulum i nastava hrvatskog jezika trebaju biti usmjereni na razvoj čitanja'', pojasnio je Reškovac pa dodao da je kurikulum hrvatskog trebao i mogao ostvariti obje funkcije – i njegovanje ljubavi prema čitanju i razvijanje kulturalne pismenosti koje bi se, kroz povijesni pristup, moglo ostvarivati u trećem i četvrtom razredu srednje škole.

Kaže da je povijesni, odnosno dijakronički pristup učenju književnosti napušten u većini europskih zemalja i u tom smislu je zastario. On u biti predstavlja preslikavanje pristupa učenju književnosti na fakultetima.

''U posljednjoj varijanti kurikuluma nije se razmišljalo o razvoju čitanja i čitatelja kao važnom cilju nastave književnosti. U kojem je smjeru išla ova priča može se vidjeti kada se pogleda što se u uvodnom dijelu dokumenta govori o ciljevima nastave. Tamo se u zadnjoj varijanti pojavio jedan cilj kojeg ranije nije bilo. U njemu stoji da je cilj nastave književnosti pojačati osjećaj pripadnosti narodu i državi. Dakle, pripadnosti narodu i državi! Samo totalitarna država može zahtijevati pripadnost državi", govori nam Reškovac.

Reškovac ističe da čvrsto određene kanone za cijelu lektiru, kako klasičnu, tako i suvremenu, u EU imaju još samo konzervativna Mađarska i Malta.

Radne skupine u sjeni

Prema informacijama ljudi koji su radili u posljednjoj stručnoj radnoj skupini, nova Ekspertna radna skupina na čelu s Fuchsom od njih je dobila dokument koji se naočigled jako razlikuje od kurikuluma koji je ovih dana konačno prihvaćen. Oni su to izrekli javno na tribini prošli tjedan, a nitko ne zna što se u međuvremenu dogodilo i tko je to učinio.

''Sve je napravljeno jako netransparentno. Iz toga bi se moglo zaključiti da je to radila neka radna skupina u sjeni'', rekao je Reškovac.

Zanimljivo je pritom da su u eksperimentalnoj ''Školi za život'', koja je krenula ove školske godine, učenici već počeli učiti prema verziji kurikuluma napravljenoj u veljači 2018. nakon recenzije HAZU-a. Ona je imala prošireni popis preporučene lektire koji je obuhvaćao suvremena djela, a pristup je bio tematsko žanrovski, tako da je temama i stilom išao od onoga što je bliže djetetu prema sadržajima koji su apstraktniji. 

Prošireni popis olakšavao bi rad nastavnicima

Brojni stručnjaci upozorili su da je ključni apsurd novog kurikuluma hrvatskog to što propisuje kanon klasika koji bi svim nastavnicima trebao biti dobro poznat, a ne preporučuje suvremena lektirna djela koja još nisu stekla kanonski status i koja se tek objavljuju. U tom kanonu najnovija djela su negdje iz sredine prošlog stoljeća. Reškovac smatra da je prošireni popis, koji je sadržavao i djela suvremene književnosti, mogao značajno olakšati rad nastavnicima na više načina.

''Funkcija proširenog popisa, među ostalim, bila je da ohrabri kolege i kolegice koji rade u školama da otvore nastavu prema suvremenoj književnosti. Problem je u tome što suvremena književnost nije kanonizirana, što znači da nastavnici sami moraju preuzeti odgovornost odabira. Neki su se zgrozili mogućnošću da bi nastavnici u srednjim školama sami birali lektiru. Primjerice, Miljenko Jergović je to u jednom svojem tekstu od prije dva tjedna predstavio kao nacionalnu katastrofu. Ja nisam zgranut mogućnošću da nastavnici sudjeluju u kreiranju lektirnih popisa. Ruku na srce, ako su nam dovoljno dobri da nam poučavaju djecu, onda možemo pretpostaviti i da imaju toliku razinu stručnosti da sami mogu procijeniti što bi bilo dobro i primjereno za djecu koju poučavaju. No pritom treba istaknuti da estetska vrijednost djela nije jedini kriterij za odabir onoga što će se čitati. Drugi važan kriterij je da to bude tekst koji korespondira s iskustvima učenika, njihovim preferencijama i čitalačkim kapacitetima. E sad, svaka sloboda je rizična. I sama demokracija je rizična. Bili bismo puno sigurniji da na vlasti imamo prosvijećene apsolutiste. No znamo kako to može završiti. Meni se čini da su moguće dobiti koje nudi sloboda, mnogo vrednije od mogućih poteškoća kojih će neizbježno biti. Ipak, velikom broju kolega i kolegica situacija bi bila mnogo lakša kada bi uz kurikulum postojala neka široka lista sugestija jer bi onda mogli lakše braniti svoje izbore, kako pred sustavom, tako i pred roditeljima i učenicima'', ističe.

Reškovac smatra apsurdnim da se ponovno propisuje nešto što bi svi već trebali znati, nešto što je kanon, a ne sugerira nešto što je relativno novo i još nije steklo status kanonskoga.

''Stvarno je apsurdno da je iz kurikuluma izbačen prošireni popis predloženih djela suvremene književnosti, u kojem bi nastavnicima mogla biti korisna poneka informacija više, a umjesto toga je sastavljen popis kanonskih autora koje po prirodi stvari nastavnici ionako dobro poznaju. Kada pogledate taj popis kanonskih autora, većina tih djela već je ionako sadržana u postojećim čitankama. Dakle, to su autori tekstova koji će se i ovako i onako spominjati i čitati. Normalnom nastavniku nitko ne treba napominjati da, kada se uči o romanu, nešto vremena treba posvetiti Don Quijoteu. Ti ljudi su završili neke studije'', kaže Reškovac.

Ministarstvo i dio nastavnika prošlih su dana često na ustima imali riječ - sloboda. No pritom su svi ispuštali iz vida činjenicu na koju su upozorili književnici – da u Hrvatskoj postoji snažna politička i svjetonazorska polarizacija i da se neki suvremeni autori godinama difamiraju izmišljenim dvojbenim sadržajima. U stvarnosti riječ je o književnicima koji su angažirani i kritični prema pojavama u suvremenom društvu, što je kroz povijest bila jedna od ključnih kvaliteta dobrih književnika. Takvim insceniranim napadima prostor slobode nastavnika je sužen jer se neće baš svaki od njih usuditi preporučivati knjige koje su osporavane s pozicija vjerskih i političkih struktura moći, osobito u nekim manjim sredinama.

Reškovac ističe da u većini uređenih zemalja postoji svojevrsna brana od pritisaka koji zrcale raspodjelu moći u društvu.

''Nastavnici će morati dobro promisliti što će odabrati i pritom voditi računa da će svoj odabir morati biti u stanju braniti. Naravno, jedan dio njih priklonit će se onim tekstovima za koje će misliti da neće biti sporni. To će velikim dijelom biti tekstovi s popisa klasičnih djela, koji su se ionako već radili u školi. No isto tako imate velik broj ljudi koji bi jako rado radili stvari koje imaju više smisla. Njima bi dobro došla neka vrsta kurikularnog okvira koji bi im to omogućavao ili im barem ne bi otežavao. U starom kurikulumu, prije našega, stvar je bila potpuno zabetonirana, zatvorena. Novi kurikulum u tom smislu jest neka vrsta napretka. Smanjen je broj lektirnih naslova. Ranije je trebalo pročitati preko stotinu tekstova u četiri godine. To se zapravo uglavnom i nije činilo jer je fizički bilo neizvedivo. Sada imamo 40 tekstova u četiri godine. Od toga je 19 definirano kurikulumom, a 21 je stvar izbora nastavnika u skladu s njihovom procjenom situacije u razredima. U tom smislu ovaj kurikulum ipak jest napredak'', tumači naš sugovornik.

Ministarstvo je povuklo potez iz konformizma

Reškovac smatra da se resorno Ministarstvo odlučilo za odustajanje od popisa preporučene suvremene literature zato što mu je to bilo politički najlakše.

''Ostavljen je popis kanonske literature oko kojeg nema spora, a uklonjen je popis oko kojeg je bilo sukoba. Oni su sebi htjeli osigurati komfornu poziciju, a u tu svrhu žrtvovali su kvalitetu cijele priče. To je njima bilo politički jednostavnije'', pojašnjava Reškovac.

Vjeruje da tu čak nije bilo nekih posebnih novih pritisaka, nego više neke autocenzure.

''Bilo je jasno da s time treba ići što prije, a da bi se to postiglo, bilo je najlakše odreći se popisa suvremene književnosti. Ako bude prigovora, bit će to stručni prigovori koji ih manje brinu od političkih'', zaključio je Reškovac.

Hrvati čitaju ispodprosječno malo

Budući da se u obrani svojeg odustajanja od popisa preporučene suvremene lektire Ministarstvo pozvalo na uobičajeni obrazovni uzor – Finsku, nije naodmet vidjeti koliko se čita u toj zemlji, u kojoj je stanovništvo, među ostalim i zbog protestantizma, vrlo rano u povijesti postalo opismenjeno.

Prije svega treba znati da Hrvatska danas spada u zemlje u kojima se čita ispodprosječno malo, čak manje nego u Makedoniji. Prema ispitivanjima javnosti, oko 40% Hrvata pročita jednu knjigu mjesečno (što nakladnici smatraju preoptimističnim samoocjenjivanjem), a čak 53% ih izjavljuje da ih ništa ne može navesti da kupe knjigu. Prema studiji ''Marketing u nakladništvu - Navike čitanja i kupnje knjiga sveučilišne studentske populacije'', napravljenoj 2016. godine, u Hrvatskoj, koja ima oko 4 milijuna stanovnika, 2009. prodano je oko 3,5 milijuna knjiga. Taj broj postojano se smanjuje, a samo u 2010. i 2011. nastupio je pad od 30 do 40%.

S druge strane, u Finskoj koja ima oko 5 milijuna stanovnika, godišnje se proda oko 20 milijuna knjiga, što znači da svaki Finac, bio malo dijete ili starac, u prosjeku kupi četiri knjige godišnje. Posebno je zanimljivo da su čitanje i prodaja knjiga u toj zemlji od uvođenja interneta 1990-ih do danas čak porasli.

Učenici 7. razreda škole Puropelto na izbornom predmetu Fotografija

Finska ima sustav koji ne nalikuje našem – ni novom, ni starom

U nastojanju da doznamo kako Finska potiče čitanje, u pomoć smo ponovno pozvali Igora Vukelića, nastavnika podrijetlom iz Hrvatske koji, kao i njegova supruga Finkinja, predaje u finskim školama, a nedavno je u podužem intervjuu za Index predstavio brojne detalje finskog obrazovnog sustava.

On nam je objasnio da je do prije desetak godina u Finskoj postojala obavezna literatura u osnovnim školama.

''Svaka osnovna škola, pogotovo niži razredi od prvog do šestog, imaju svoju knjižnicu. Svaki nastavnik finskog jezika mogao je odabrati između nekoliko naslova. Prvi uvjet bio je taj da su oni dostupni u školskim knjižnicama - po nekih 25 komada za jedan razred. Naravno, ako je u razredu bilo više učenika, tada je istih knjiga bilo više. Ako određenih knjiga nije bilo, knjige su se dopremile iz drugih škola ili iz mjesnih, gradskih ili općinskih knjižnica. Cilj je bio da knjige budu dostupne svakom učeniku'', objasnio je Vukelić.

''U zadnjih pet godina nema obavezne lektire zato što se pokazalo da su djeca sve manje čitala. Osim toga obavezna literatura stavljala je neke učenike u neravnopravan položaj jer neki imaju problema s razumijevanjem teksta, neki čitaju sporije, a neki naprosto ne vole čitati. Roditelji su se stoga morali snalaziti pa su čitali djeci naglas, učenici su gledali filmove koji su bili napravljeni po knjizi i sl. Nastavnici su shvatili da to nema smisla, pa su polako odustajali od obavezne lektire. Sada učenici sami odabiru knjigu koju žele čitati iz školske knjižnice. U svaku osnovnu školu s nižim razredima jednom mjesečno dolazi i  bibliobus. Djeci se naprave iskaznice, tako da im bibliobus doveze one knjige koje žele čitati, a nema ih u školskoj knjižnici. Nakon što je pročitao knjigu, učenik napiše zašto je odabrao baš nju, što mu je bilo najljepše, koliko stranica ima knjiga i slično. Uz to jednom tjedno nastavnik učenicima na satu čita knjigu. U školi koju moje dijete pohađa, nastavnik im je obećao da će dobiti nagradu ako cijeli razred zajedno pročita više od 200 knjiga u cijeloj školskoj godini. Nagrada je bila dvodnevni izlet u planetarij. Knjige su trebale imati više od 100 stranica. Moje dijete je pročitalo 30 knjiga u toj godini. Na kraju prošle godine razred je išao na dvodnevni izlet, jer su pročitali više od 250 knjiga. U pitanju je dakle motivacija!'' poručuje Vukelić.

Igor Vukelić

Knjige u Finskoj ipak se preporučuju

Dodaje kako obavezne literature nema ni u gimnaziji, iako je za uspješno polaganje predmeta potrebno čitati određenu literaturu.

''Profesor u gimnaziji kaže koja je literatura preporučljiva, ali nije obavezna. Oni učenici koji žele biti uspješni i htjeli bi biti u mogućnosti dobiti bolju ocjenu čitaju, ostali ne. Sve dok nemaju problema s ocjenama, učenici mogu birati. Ako imaju problema, tada profesor sugerira da bi bilo dobro da pročitaju određenu literaturu. Učenik će gotovo uvijek poslušati jer poštuje profesora, a također želi biti uspješan. Kurikulum je napravljen tako da je u gotovo svakom predmetu potrebno čitati. Unutar svake teme ugrađen je neki tekst koji treba pročitati kako bi se svladalo gradivo. Neke značajne knjige ili pisci obrađuju se na samom satu finskog jezika. U strukovnim školama čita se puno manje. Manje je knjiga, a puno više je praktičnog rada'', tumači Vukelić.

Pritom ističe da su knjige za čitanje kojima su opremljene knjižnice pažljivo odabrali zajednički stručnjaci i nastavnici; one se nisu ondje našle slučajno.

''Ministarstvo, stručnjaci i nastavnici uvijek rade zajedno, pokušavaju naći načina da pomognu učenicima i mladima, no u isto vrijeme pokušavaju odgovoriti na zahtjeve gospodarstva i industrije. Znači da svi rade za dobrobit svih, bez obzira na političku orijentaciju. Trenutno u gimnazijama profesori sugeriraju knjige za čitanje koje mogu, ali i ne moraju biti povezane s temom gradiva. Nastavnici, profesori vole svoj posao, ponosni su na svoj posao tako da je gotovo nemoguće da bi nekom učeniku preporučili neku neprimjerenu literaturu'', zaključio je hrvatski nastavnik u Finskoj.

Finska država i mediji sustavno potiču čitanje

Vukelić kaže da se opća kultura čitanja nastoji potaknuti preporukama roditeljima da i sami više čitaju kako bi bili primjer djeci te da je važno da roditelji čitaju djeci.

''Čak se u medijima, na televiziji, radiju i u novinama, vrlo često govori da je jako važno čitati.''

Ističe kako je jedno novo istraživanje pokazalo da se danas, pet godina nakon što se odustalo od obavezne literature u osnovnim školama, posuđuje oko 5% više knjiga za djecu, dok je prodaja svih knjiga - za djecu, mlade i odrasle, porasla oko 3%.