EUGEN Savojski bio je austrijski vojskovođa i državnik te jedan od najvažnijih likova iz europske povijesti kasnog 17. stoljeća. Njegovim djelovanjem Austrija, odnosno Habsburška Monarhija, postavila se kao jedna od vodećih europskih sila, a taj će status zadržati idućih 150 godina. Eugen Savojski svojim je vojnim odlukama efektivno završio dva rata između Habsburgovaca i Osmanlija.

Iz Pariza u Beč

Eugen je rođen u jednom pariškom hotelu 1663. godine. Njegova majka Olimpia Mancini bila je poznata žena na francuskom dvoru, no obitelj nije uživala veliko povjerenje francuskog kralja i njegovih najbližih suradnika, pa je Eugen odlučio služiti nekoj drugoj vojsci.

Tako je završio među vojnicima i časnicima vojske Svetog Rimskog Carstva. Odmah se dokazao u tekućem ratu protiv Osmanlija u obrani Beča 1683. godine. Istaknuo se unutar svoje grupe te poslije bitke dobio razna priznanja. 

Nakon što je propala turska opsada Beča, bečka vojska počela je oslobađati panonske teritorije. Eugen je sudjelovao u opsadi Bude, koja je trajala gotovo tri mjeseca, a nakon što je taj grad pao, cijela Transilvanija postala je bečki plijen. 

Savojski se iskazao u ovim borbama i sve više počeo dobivati na važnosti, no njegova je priča nakratko zaustavljena kad je prilikom opsade Beograda 1688. godine pogođen u koljeno. Uzeo je godinu dana pauze da se odmori, a onda se vratio u akciju.

Stasanje najvažnijeg vojskovođe

Nakon ratovanja na jugoistočnim granicama Savojski je brzo pozvan da se uključi u kampanju protiv Francuske tijekom Devetogodišnjeg rata. U tom je sukobu zadobio ozljedu glave, a nije mu se sviđalo ni kako je napad bio organiziran, pa je bio pun kritika. Caru je poslao pismo, u kojem je prijetio da će otići iz službe.

Njegovi komentari nikoga nisu uvrijedili, već su stariji časnici to pripisali samo mladenačkoj aroganciji, koju su bili voljni istrpjeti znajući da je Savojski izvanredan član njihovog kruga. One koji ga nisu smatrali posebnim uskoro je razuvjerio vrativši se na istok kako bi ponovno ratovao s Osmanlijama.

Kad su zapovjednici u Mađarskoj dobili naputak da se presele na drugo bojište, izbor za novog zapovjednika pao je na Eugena Savojskog. S 34 godine prvi je put imao potpunu slobodu da organizira napad na Osmanlije onako kako sam želi. Car Leopold tada mu je napisao pismo napomenuvši da ne ulazi u velike rizike i da bude maksimalno oprezan.

Bitka zbog koje je proglašen "herojem Europe"

Međutim, kad je Savojski čuo da će velika osmanska vojska prijeći most kod Zente, odlučio ju je napasti usred prelaska kako bi brzo riješio sukob. Čekao je svoje izviđače kako bi dobio više informacija, a oni su mu jedne noći rekli da je turska konjica prešla most, dok je ostatak vojske još uvijek tamo.

Savojski je istog časa krenuo na Zentu i zadao jedan od najvećih poraza Osmanlijama. Ubijeni su veliki vezir, paše okolnih područja i preko 30 zapovjednika janjičara, a uništeno je više od sto komada teškog artiljerijskog oružja. Napad se dogodio u rujnu 1697.

Osmanlije su tada tražili potpisivanje mira. Poznati mir u Srijemskim Karlovcima 1699. godine pomaknuo je granicu Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva na rijeku Savu i Dunav, a cijela Mađarska je oslobođena, uz dodatne posjede u prostranoj Transilvaniji. 

Rat za španjolsko nasljeđe

Rat s Osmanlijama mogao je potrajati i nakon 1699. godine, no Leopold je svoj fokus prebacio na Španjolsku, gdje se tada dogodila nasljednička kriza. Francuska je tamo za kralja htjela postaviti svog kandidata, što bi efektivno Španjolsku učinilo važnim francuskim saveznikom i poremetilo balans moći u Europi. Zato su Velika Britanija, Nizozemska, ali i Habsburška Monarhija krenule u rat protiv Francuske.

Eugen je poslan preko Alpa da ratuje s Francuzima, a tamo se ponovno dokazao dobivši teške bitke i osvojivši utvrđene gradove. Rat je okončan postavljanjem francuskog kandidata na španjolski tron, no pod uvjetom da se odrekne prava na francusko prijestolje. Eugen je Habsburgovcima osvojio mnoge posjede u sjevernoj Italiji, poput Milana, Napulja i Sardinije.

U novi rat protiv muslimana

Tijekom 1710-ih princ Eugen bavio se unutarnjim pitanjima i svojim posjedima, a onda je 1716. ponovno izbio rat. Eugen je i sam rekao da će do tog rata doći jer je dobivao izvješća da se Osmanlije pripremaju za napad na Mađarsku kako bi poništili ugovor iz Srijemskih Karlovca. 

Njihov moral narastao je nakon što su pobijedili u velikoj bitki protiv Petra Velikog, no nisu bili spremni na najvećeg vojskovođu tog vremena. Eugen Savojski želio je osvojiti utvrdu Beograd, koja je od vremena Savojskog već bila srušena dva puta, a bit će i treći. 1717. godine započinje opsada grada, koja je umalo propala, ali onda je Savojski odlučio igrati na sve ili ništa. Iznenadio je osmansku vojsku i konačno osvojio utvrdu. 

I ovog puta umro je veliki vezir, pa se osmanska organizacija kompletno raspala. Iduće godine potpisan je mir jer bez Beograda Osmanlije nisu mogli ozbiljno zaprijetiti habsburškim zemljama. Tako je situacija na istoku bila mirnija, a Savojski se posvetio unutarnjim pitanjima. Beograd je bio njegova zadnja velika bitka.

TIjekom 1730-ih se umirovio, a 1736. godine umro je u svojem dvorcu Belvedere u Beču. Ostao je zapamćen kao najbolji vojskovođa svog vremena, a u povijesnim knjigama svrstavaju ga uz Cezara i Aleksandra Makedonskog. Njegova etiketa kao najvećeg vojskovođe oslabjela je od 1850-ih godina jer mu ju je preoteo drugi vojskovođa, Korzikanac Napoleon Bonaparte.