TEŠKO da ćete u povijesti naći primjer osobe maloga značenja u svom vremenu, a da je postala toliko povijesno zapamćena kao Poncije Pilat. Sve što je on postigao u životu bilo je da nekih desetak godina bude prefekt zaostale rimske provincije Judeje. I da jednoga jutra osudi na smrt kao pobunjenika Isusa iz Nazareta.

Pravi Poncije Pilat

O njemu ne znamo baš puno - ni podrijetlo, ni kako je uopće došao na svoj položaj. Ono što su nam ostavili Josip Flavije i Filon nedvojbeno svjedoči o tipičnom brutalnom rimskom upravitelju koji je, po svemu sudeći, htio nametnuti kult štovanja cezara čak i Židovima, koji su u tome vidjeli idolopoklonstvo. Pilat je odmah po dolasku u Judeju usred Jeruzalema postavio zastave s imperijalnim simbolima i nakon par dana vrlo žestokih masovnih prosvjeda shvatio da se s tim narodom ne treba izmotavati. 

Ali je i dalje bio sklon povlačenju poteza koji su ga uvlačili u konflikt sa Židovima - primjerice, iz riznice Hrama u Jeruzalemu financirao je izgradnju akvadukta. Na kraju je i jednom (ne)prilikom pobio podosta Rimu inače sklonih Samarijanaca - koji su se onda žalili novom cezaru Kaliguli, na što je ovaj reagirao povlačenjem Pilata iz službe. Ne znamo što je nakon toga bilo s njime, vjerojatno se umirovio i tako dočekao kraj svog života. 

Suđenje Isusu

Pilat je bez problema osuđivao na smrt sve one za koje bi se posumnjalo da se bune protiv rimske vlasti. Kako nam svjedoče i Josip Flavije, ali i tekst iz Evanđelja po Ivanu 18:3 (koji spominje da je Isusa uhitila rimska kohorta), Pilat je imao aktivnu ulogu u hvatanju Isusa. Povod je očito bio Isusov upad u Hram, koji nipošto nije bio tek neki incident na razini prekršajnog suda (kako bi pretpostavili površni čitatelji). Isus u tom upadu nije bio sam, a jasno je da su barem neki od njegovih sljedbenika bili naoružani i dovoljno opasni da im se ne suprotstave ni hramski stražari.

Pilat nije dopuštao takve nerede, posebno ne tijekom Pashe, kad bi u Jeruzalem došli mnogobrojni hodočasnici iz cijele Judeje.  

Samo ispitivanje Isusa Pilat je mogao provesti i bez nekih prevelikih formalnosti, ono je definitivno bilo kratko, bez davanja puno šanse pobunjeniku da se istinski brani. Nakon toga je Isus poslan na Golgotu i tim se slučajem rimski guverner više nije zamarao. Nije nevjerojatan podatak koji navode pisci Evanđelja da je Isus bio jedan od trojice raspetih tog petka. To zvuči sasvim pilatovski. 

Iskrivljene priče Evanđelista

Bilo je prošlo par desetljeća prije no što su se Evanđelisti - koji god oni bili - pojavili sa svojim verzijama suđenja Isusu. Kršćani su se do tog trenutka nalazili razasuti po cijelom imperiju, od Jeruzalema do Rima - i svuda su se morali baviti istom nezgodnom činjenicom: da je čovjeka o kojemu oni propovijedaju isti taj imperij osudio na smrt kao pobunjenika. Usput rečeno, to jest jedan vrlo ključan dokaz Isusove povijesnosti - jer bi kršćani inače smislili neku sasvim drugu, manje nezgodnu priču o njegovoj smrti.

Stoga su oni spremili drugačiju taktiku: priznali su činjenicu raspeća, ali su krivnju bacili na Židove, s kojima se rano kršćanstvo već prilično razišlo. U svim Evanđeljima imamo, unatoč prisutnim razlikama, u osnovi istu priču: Isusa Pilatu predaju židovski poglavari, Pilat nije uvjeren da je Isus kriv, pokušava ga obraniti, pa čak i nudi priliku da narod odluči hoće li pomilovati Isusa ili Barabu. Na kraju ipak popušta pritiscima i odlučuje Isusa razapeti. Posebno zlokobno zvuči tekst u Ivanu 19:16 - "Tada im ga preda da ga se razapne" (što insinuira da su ga zapravo Židovi razapeli).

Sva krivnja na Židove 

Niti jedan povjesničar ne uzima za ozbiljno ovakvu verziju događaja. Odbacuju se i svi oni legendarni trenuci kao što je priča o Pilatovoj ženi koja je noć prije sanjala Isusa. Niti je uopće ikada postojala praksa puštanja nekog pobunjenika za Pashu, i to po izboru naroda. Nimalo se u Pilatov profil ne uklapa da se plašio Židova ili da je uopće bio sklon obrani nevinosti osumnjičenih.

Jedini razlog da se ovako iskrivi povijest jest da se i Isus i Rimljani proglase nevinima (kako se ne bi sukobilo s Carstvom), a da se sva krivnja svali na Židove. U vrijeme pisanja Evanđelja, Židovi su već bili ozloglašeni zbog svoje neuspjele (i ogromnom cijenom plaćene) pobune protiv Rimljana.

Sve što trebate znati o motivima Evanđelista imate u dva retka Mateja (27:24-25): "Nevin sam od krvi njegove!" viče Pilat perući ruke; "Krv njegova na nas i djecu našu", uzvraća mu razulareno mnoštvo.

I onda su stoljećima kršćani Židovima surovo naplaćivali tu navodnu kolektivnu i svegeneracijsku krivnju naroda za Isusovu krv.

Bolesna mašta

Nije tu stalo s pričama o Pilatu. Uskoro nastaju i drugi spisi, zapravo krivotvorine, poput Evanđelja po Petru i Nikodemovog Evanđelja. Još kasnije, u vrijeme kad se kršćanstvo sasvim lijepo združilo s Imperijem i došlo na vlast, nastaju i drugi spisi o Pilatu, čak i navodna njegova pisma. U njima se još izravnije optužuju Židovi, a Pilata se prikazuje sve pozitivnije. Na kraju, u jednom od takvih vrlo maštovitih spisa, cezar Tiberije osuđuje Pilata na smrt (jer je kriv za smrt Božjeg Sina), a nesretni Pilat izražava kajanje, svu krivnju prebacuje na Židove te doživljava i to i da vidi Isusa u viziji (koji ga hvali zbog uloge u božanskom naumu). A onda, ako ćete vjerovati bolesno maštovitom piscu, odrubljenu Pilatovu glavu odnosi anđeo. 

Smetala im je samo jedna stvar

Na kraju tog spisa o suđenju Pilatu stoji i da je Tiberije onda odlučio uništiti Židove. Pilata se sada gleda kao na poganina koji je priznao Krista, a Koptska crkva čak će ga proglasiti i svecem (neke druge crkve beatificirale su legendarnu Pilatovu suprugu Proklu). Pilatove navodne izjave poput "Evo čovjeka", "Što pisah, pisah", pitanje "Što je istina?", kao i njegovo pranje ruku ući će zauvijek u povijest civilizacije.

I sve to samo zato što rani kršćani nisu imali petlje priznati da se njihov osnivač pobunio protiv Imperija (posljednja stvar koju bih zamjerio Isusu iz Nazareta).

A njima je, kako je povijest ubrzo pokazala, u moćnom Imperiju smetalo samo to što oni nisu na vlasti.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala