KADA bismo na naš Sunčev sustav gledali kao na neku svemirsku obitelj gdje je Sunce roditelj, a planeti djeca različita uzrasta, onda bismo mogli reći da neki od tih planeta ranije nego drugi napuštaju svoj dom - htjeli to ili ne.

Jednom kad napuste gravitacijski zagrljaj svoje obitelji, takva odbjegla svemirska tijela cijeli svoj život provedu jureći tamnim međuzvjezdanim prostorom. Astronomi za njih kažu da su odbjegli, odnosno nazivaju ih planetima lutalicama (engl. rogue planet).

Prva pomisao koja nam pada na um jest da se radi o beživotnim, hladnim i mračnim tijelima koja su u potpunosti neplodna u smislu nastanka života jer nema zvijezde koja bi ih grijala i osiguravala energiju potrebnu za životne procese. No, izgleda da to nije istina i da postoji mogućnost da i u njihovom okruženju iznikne neki oblik života.

Planeti lutalice

Sve je više dokaza da u našem svemiru postoji ogroman broj odbjeglih planeta koji su vjerojatno u ranim danima formiranja zvjezdanog sustava bili izbačeni iz gravitacijskog zagrljaja svoje zvijezde. Prema procjenama nekih istraživanja, u našoj galaksiji bi po svakoj zvijezdi mogao biti jedan odbjegli plinoviti div veličine Jupitera, odnosno mogli bismo u Mliječnoj stazi imati najmanje 100 milijardi planeta lutalica.

Naime, u početnom razdoblju formiranja nekog solarnog sustava vlada posvemašnji kaos. Planeti se međusobno sudaraju, mijenjaju orbite, a gravitacijske interakcije između zvijezde i okolnih svemirskih tijela mogu lansirati neke od njih u daleki svemir.

Takve odbjegle planete jako je teško uočiti jer niti emitiraju vlastito svjetlo niti odražavaju ili smanjuju sjaj svoje matične zvijezde. Potpuno su tamni i teško ih je razlučiti od okolnog mračnog svemira. Velika je vjerojatnost da su sami po sebi loš teren za razvoj života. No, sasvim drugačija priča vrijedi za njihove mjesece (satelite koji kruže oko njih).

Mjesec s tekućom vodom?

Neki od planeta lutalica koji jure našom galaksijom mogli bi imati i svoje satelite. A prema novom matematičkom modelu, neki od tih mjeseca mogli bi, zbog kombinacije kozmičkog zračenja i plimnih sila koje na njih djeluju, potencijalno sadržavati atmosferu i tekuću vodu.

Na našem planetu Zemlji većina života oslanja se na prehrambeni lanac koji se temelji na fotosintezi te nam je potrebno pregršt svjetlosti i topline što dolaze od Sunca. Zbog te topline imamo i tekuću vodu – što je pak preduvjet za nastanak života kakav poznajemo.

No tekuću vodu možemo naći i na mjestima koja su mnogo udaljenija od Sunca. Mjeseci poput Ganimeda i Europe, koji orbitiraju oko Jupitera, i Enkelada, koji kruži oko Saturna, vjerojatno ispod svoje zaleđene površine skrivaju tekuće oceane koji se ne zamrzavaju zbog unutrašnje topline nastale istezanjem i sabijanjem mjeseca zbog gravitacijskog djelovanja planeta oko kojeg kruže.

Život bez sunčeve svjetlosti

Znanstvenici stoga smatraju da bi na Europi ili Ganimedu moglo biti života. Naime, čak i ovdje na Zemlji, preciznije u dubinama oceana, postoje ekosustavi koji se ne oslanjanju na fotosintezu već energiju crpe iz hidrotermalnih izvora, piše Science Alert.

Oko tih izvora okupljaju se bakterije koje se hrane energijom iz kemijskih reakcija; a zatim se njima goste drugi organizmi gradeći pritom jedan sasvim drugačiji prehrambeni lanac koji zapravo ne počiva na sunčevoj svjetlosti.

Astronom Patricio Javier Avila i njegovi kolege sa Sveučilišta Concepcion u Čileu pokušali su modelirati evoluciju satelita koji orbitiraju oko odbjeglih divovskih planeta.

Konkretno, napravili su evolucijski model za egzoplanet mase Jupitera oko kojeg kruži egzomjesec mase Zemlje s atmosferom koja se sastoji od 90 posto ugljikovog dioksida i 10 posto vodika. Njihova otkrića pokazuju da u atmosferi takvog mjeseca može nastati značajna količina vode te se zadržati u tekućem obliku.

Glavni pokretač kemijske kinematike za pretvaranje vodika i ugljikovog dioksida u vodu bilo bi kozmičko zračenje. Na taj bi način nastalo 10.000 puta manje vode nego što je ima u našim oceanima, ali 100 puta više nego što je ima u atmosferi, a to bi, smatraju znanstvenici, bilo dovoljno za nastanak života.

Plimne sile gravitacije stvarale bi velik dio topline potrebne da voda ostane u tekućem stanju. Dodatnu toplinu mogao bi stvoriti i ugljikov dioksid u atmosferi egzomjeseca, koji bi mogao potaknuti nastanak efekta staklenika.

"Prisutnost tekuće vode na površini egzomjeseca mogla bi pogodovati razvoju prebiotičke kemije", napisali su stručnjaci u svojoj studiji.

"U tim uvjetima, ako su orbitalni parametri stabilni i jamče stalno plimno grijanje, voda ostaje tekuća tijekom cijelog razvoja sustava, a time onda pruža povoljne uvjete za nastanak života", dodali su.

Istraživanje naziva Presence of water on exomoons orbiting free-floating planets: a case study objavljeno je u časopisu International Journal of Astrobiology.