"NE ŽELIM se ja više ničega sjećati, a na proslavu Oluje više i ne obraćam pažnju”, kaže danas Mira Đaković iz Donjeg Lapca koja je u vremenu od 1991. do 1995. godine živjela u tzv. Republici Srpskoj Krajini. Rođena Ličanka život je provela od Bihaća, Beograda, Vukovara. Danas živi u Donjem Lapcu gdje se vratila nakon rata. "Vratila sam se u Lapac jer svoju Liku obožavam”, rekla je.

Kao i mnogi hrvatski Srbi, Đaković je život provela u Krajini, a o tom periodu danas se u Hrvatskoj malo zna. Njihove priče uglavnom se ne čuju, o životu i sudbinama, tadašnjim razmišljanjima i stavovima danas se ne govori, u školi se ne uči. Osim pokoje udruge i srpske manjine, o zbivanjima u Krajini i drugačijem pogledu na vojno-redarstvenu akciju Oluja gotovo da i nema pisanog traga.

"Ja sam mislila da će to proći, da je to neko bezvezno ludilo”

Mira Đaković rođena je u mjestu Bjelopolje pokraj Korenice u Lici. Do 1968. godine živjela je u Donjem Lapcu, a potom se sa suprugom liječnikom preselila u Bihać gdje je bila do rata. O atmosferi koja se stvarala u to vrijeme u Bihaću te nagovještajima rata za projekt Osobna sjećanja udruge Documenta rekla je: "Ja sam mislila da će to proći, da je to neko bezvezno ludilo”. Iz današnje perspektive, jasno je da je bila u krivu.

Nakon što su počeli sukobi u BiH, otišla je kratko vrijeme u Beograd gdje joj je studirala kći te se potom vratila u Donji Lapac, a nedugo potom za njom je došao i suprug, a tamo su joj bili i roditelji. 

"Nisam mogla vjerovati da mi se to dešava, drugi put da bježim”

"Ne mogu reći da smo bili gladni, ali ljudi su teško živjeli", ispričala je. U to vrijeme bile su velike inflacije, novac je malo vrijedio, poljoprivreda je spašavala ljude. Nije bilo ni mnogo uvoza, djeca su odrastala, a da nisu znala što je to banana. Preživljavalo se i gledalo svoja posla, sve do 4. kolovoza 1995. godine.

U Donjem Lapcu, rekla je, nitko nije znao da će se ponovo bježati. Ispričala je kako je tu večer otišla spavati, a oko ponoći ju je probudila galama i izašla je i vidjela ljude iz Korenice kako odlaze, bježe. 

"To je za mene bio toliki šok. Nisam mogla vjerovati da mi se to dešava, drugi put da bježim”, ispričala je. Nitko nije znao što se događa. Rekli su im da će ići do Vakufa i vratiti se. Sjeli su u auto i otišli.  Auto je vozio njen otac od 80 godina.

Otac od 80 godina svaki dan je sjedio i plakao

"Strašno mi je bilo moje roditelje gledati. Moj otac kad je došao u Srbiju, na toj prikolici što je došao, to mu je bilo sve imanje. Bilo mi ga je strašno teško gledati. Svaki dan je sjedio i plakao”, prisjetila se Đaković. Otac je obolio od demencije i molio da ga vrati u Liku, što je učinila, a tamo je i umro. Đaković je još neko vrijeme provela u Srbiji, no uskoro se vratila u Hrvatsku, odnosno Vukovar, gdje je muž dobio posao, no za kratko vrijeme. Podnio je zahtjev za mirovinu, ali nije ju dočekao.

"Njemu je cijeli rat teško pao", prisjetila se. Nakon muževe smrti vratila se u Bihać gdje je provela godinu i po dana, a potom se vratila u svoju Liku.

"Ja sam mrzila strašno političare, bivše vođe Jugoslavije. Mislila sam da pametni se ljudi mogu dogovoriti. Ne razumijem se u politiku, ali ne znam zašto se nisu mogli dogovoriti da se ta Jugoslavija podijeli bez toliko žrtava. Strašno mi je žao te mladosti koja je izginula za ništa”, ispričala je Đaković.

"Shvatio sam ja i prije Medačkog džepa da je teško održivo ono što su neki ljudi naumili”

Željko Obradović, također iz Donjeg Lapca, u politiku se nešto više razumio, prije rata otac mu je bio u SDP-u, a živjeli su neko vrijeme i u Njemačkoj. On sam nakon rata bio je županijski vijećnik. Kad je proglašena Krajina, mobiliziran je. Prisjetio se kako su njih dvjestotinjak odveli u Knin gdje su im ljudi klicali, vjerovalo se da su dobrovoljci. On sam bio je u čudu. Četiri dana proveo je na obuci u Golubiću, a potom su poslani na ratište. Ratovao je i o tome danas otvoreno priča. Danas kaže da je njegov narod bio "potrošno meso”, a to je shvatio već tijekom rata. 

"Shvatio sam ja i prije Medačkog džepa da je teško održivo ono što su neki ljudi naumili”, rekao je i dodao kako mu je bilo jasno već tada da Krajina nije održiva i da stvari ne idu dobro za Srbe

Nekoliko mjeseci prije Oluje, 23. svibnja, zajedno s nekoliko prijatelja vojnika srpska vojska ih je uhapsila jer su se pobunili protiv zapovijedi.

"Nismo mi stoka sitnog zuba da nas tek tako guraju u smrt"

Nalazili su se u bazi na Plješevici, poslali su ih prema Bihaću bez transportera i ičega. Otišli su prema Donjem Lapcu i uništili su vojne prostorije. 

"Bilo je tu i alkoholiziranih stvari, ali najviše je utjecala nepravda koja je tada kulminirala. Prozvao sam svih pet srpskih lidera - Miloševića, Martića, Babića, Karadžića, da su idioti koji guraju svoj narod u sunovrat bez povratka. Nismo mi stoka sitnog zuba da nas tek tako guraju u smrt. Dosta je”, ispričao je. Proveli su potom mjesec dana u zatvoru u Frkašiću te su osuđeni na smrt strijeljanjem, no na kraju su pušteni. Vratio se u Donji Lapac gdje je obitelj krenula prema Srbiji. Otac, majka, supruga i tri sina krenuli su autom. On u početku nije htio otići. "Odlučio sam ostati i ući u historiju kao veliki Srbin", ispričao je i rekao kako to danas iz ove perspektive izgleda smiješno. "Krivio sam srpsko rukovodstvo, nikog drugog", rekao je.

"Plačem ja, plače moj pas”

Ostao je sam sa psom. "Plačem ja, plače moj pas”, sjetio se i rekao da mu je to bilo najteže. 

"Nisam mogao vjerovati da i pas može plakati. Zvao se Medo”, rekao je za Index kad smo se čuli ovih dana. Psa je našao kada se nekoliko godina kasnije vratio kući. Nakon 40 sati ipak je odlučio otići prema Srbiji, neki tenkisti su mu ukrali pištolj, ostao je bez ičega. Shvatio je da je vrijeme za odlazak, onaj tko mu treba spasiti glavu, sad mu je krao pištolj. Tih sedam dana rekao je da nije spavao pet sati. Razmislio je i odlučio otići. Krenuo je 7. kolovoza s nekim starijim ljudima koji su bili u nedoumici otići ili ostati.

"U Srbiji smo bili tretirani kao broj, kao cifra"

Nakon 14 dana putovanja pronašao je svoju obitelj. U Srbiji je živio do 1999. godine, želio je otići u Australiju, no tri puta je odbijen. 

"U Srbiji smo bili tretirani kao broj, kao cifra. Nitko me nikad nije predstavio 'ovo je Željko Obradović', već 'ovo je naš izbjeglica'”, ispričao je.

"Od rata se nešto obnovilo, ali ne dovoljno"

Kada se vratio, nastavio se baviti ugostiteljstvom kao i prije rata. Danas kaže: "Nije bajno, ali nije ni katastrofalno. Od rata se nešto obnovilo, ali ne dovoljno. Ljudi odlaze, ali ne samo više iz ekonomskih razloga, nego i iz revolta, nema to više veze s nacionalnim pitanjem. Volio bih da se turizam tu razvija, lijep je to kraj, ali nema cesta, nema otvorene granice od Strmice do Bihaća. Onaj tko je školovan, odlazi. Među Srbima i Hrvatima nema više podjela, svatko živi i gleda da preživi”, rekao je Obradović za Index.

"Više nisam znala kad se bojim, kad se ne bojim”

I Zorka Jovetić iz Plaškog kaže da ni danas, ali ni za vrijeme rata, s Hrvatima nije imala problema. Kako je ispričala, u Plaškom je ostalo mnogo Hrvata i oni su živjeli u Krajini zajedno s njima. Nije im bilo lako, ali nije bilo ekstremnih izljeva mržnje, ispričala je. Jovetić je rođena 1959 u Ličkoj Jesenici, a prije rata radila je kao odgajateljica u Dječjem vrtiću. Rat je provela sa suprugom i dvoje djece u Krajini. Život je, kako je ispričala za projekt Osobna sjećanja, bio težak. Granate su padale, oni su s njima naučili živjeti. U početku su rat shvaćali kao sukob vojski, ne civila. No kasnije granate su počele padati i na Plaško, civili su počeli pogibati. Tijekom rata miješale su se emocije, periodi rata i primirja. Pred kraj rata se umorila od svega.

"Počnete se osjećati kao rijetka zvjerka koju netko lovi”

"Više nisam znala kad se bojim, kad se ne bojim”, rekla je. Bilo joj je dosta i u lipnju 1995. godine, kad je škola djeci završila, odlučila je otići u Beograd gdje joj se kasnije i suprug pridružio. Dvije godine proveli su u Beogradu i Subotici i taj period u životu nije im ostao u lijepom sjećanju. U Srbiji na izbjeglice nisu lijepo gledali, čak i rodbina je na ljude iz Hrvatske gledala kao teret, muškarce su hvatali da ih mobiliziraju.

"Počnete se osjećati kao rijetka zvjerka koju netko lovi”, ispričala je. Prisjetila se kako bi policija na cestama Beograda zaustavljala automobile s kninskim registracijama, izvodila ljude vani. Taj period u svom životu opisala je kao životarenje i preživljavanje. Kada su dobili potrebne papire, odlučili su se vratiti. Bilo je to 1997. godine i kući su se vraćali UNHCR-ovim autobusom. Godinama kasnije prisjetila se riječi taksista: "Hvala Bogu što idete. Ovdje ste svima za sve krivi.”

"Kad bi se ponovo desio rat, ja bih bez razmišljanja otišla"

Kada se vratila, suprug je ponovo pokrenuo privatni biznis, ona se angažirala u ekološkoj udruzi "Kako je zelena moja dolina".

"Kad bi se ponovo desio rat, ja bih bez razmišljanja otišla odmah, isti dan. Uzela bih jednu torbu i otišla na kraj svijeta”, rekla je u intervjuu.

Život u tzv. Krajini, kao i vojna akcija kojom je Hrvatska povratila taj teritorij, i danas ostaju velikim dijelom prikazani jednostrano, kako u medijima, tako i u obrazovnom sustavu. O izbjegličkoj koloni, gdje su ljudi bježali s traktorima i pokojom vrećicom ne znajući gdje idu, građani Hrvatske danas malo znaju, rijetko se spominje i da je napadana te da je poginulo nekoliko desetaka civila. Ne spominju se ubojstva ni onih koji su ostali. 

"Hrvatski helsinški odbor (HHO) neposredno nakon Oluje u svojim je izvještajima navodio brojku od gotovo 700 civilnih žrtava. Također, u kolovozu 1995. godine zabilježen je najveći egzodus Srba iz Hrvatske, kada je izbjeglo oko 200.000 ljudi", poručili su iz Srpskog narodnog vijeća tijekom održavanja ovogodišnje komemoracije u spomen na ubijene i nestale tijekom i nakon akcije Oluja 1995. godine.