Zlatko Miliša, profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, za Index je napisao zanimljiv osvrt na štrajk učitelja, pri čemu je kritički komentirao vladu i resorno Ministarstvo, ali i sindikate koji organiziraju štrajk. Njegov osvrt prenosimo u cijelosti.

PRIČA o plaćama učitelja je kap u moru problema prosvjetara. Problem su plaće političkih uhljeba, od prevelike administracije na svim razinama države do nepotizma i korupcije. Problem su nemotivirani nastavnici, a entuzijaste se marginalizira i/ili ironizira. Problem je što sve manje prosvjetnih djelatnika s ponosom ističe svoj profesiju. Sustavno im se ubijalo dostojanstvo i zato se prelila čaša strpljenja.  

Šutnja je simbolički govor kojim su se prosvjetari indirektno suprotstavljali nametnutim reformama

Smatram da ove najmasovnije prosvjede i štrajk nastavnika treba podržati, a prije svega sagledati njihove razloge kroz desetljećima trajnu šutnju prosvjetnih djelatnika. Šutnja je simbolički govor kojim su se prosvjetari indirektno suprotstavljali nametnutim reformama. Šutnja je (bila i ostala) pojedinačni i skupni čin prijezira, bijesa i frustracija. Ona je predznak buđenja. Ovo se može sagledati iz sažetih misli jednog od prosvjednika, nastavnika povijesti Luke Žužula Osnovne škole Tin Ujević iz Krivodola kraj Imotskog, koji je kazao: "Nakon 13 godina rada ja sam iscrpljen. I to ne zbog svojih učenika. Oni su jedino zbog čega nabacim osmijeh u razredu, jedino zbog njih provodim sve te reforme. Moj se rad mjeri količinom papira koje sam skupio. Moja plaća određuje se koeficijentom kojim mi u lice poručuju: 'Ti nisi jednako vrijedan.' A zašto to rade? Zato što mogu, jer smo najobrazovaniji, najpristojniji, najšutljiviji. Jer su navikli da nam mogu pljunuti u lice, a mi ćemo to samo obrisati…"

Vlada bahato, ali i kontinuirano, od osamostaljenja RH, sustavno zanemaruje resor obrazovanja i znanosti, zbog čega spomenuti nastavnik povijesti (opravdano) i ima osjećaj da je drugorazredni građanin RH. I zbog takve politike vlade prema prosvjeti učitelji, nastavnici i profesori nisu cijenjeni članovi društva, nemaju autoritet. Po pitanju prosvjeda ne mogu i ne smiju biti lišeni odgovornosti svi koji su (ne)izravno šutnjom ili krivim angažmanom uništavali nastavnički entuzijazam! Ova i prijašnje vlade, sadašnja ministrica i bivši ministri jednog od najvažnijih, ako ne i najvažnijeg državnog resora, kao i čelnici sindikata su glavni dionici tog procesa. Evo nekoliko argumenata u prilog mojoj tvrdnji.

Ministrica je nametnula reformu pod floskulom "Škola za život", kao da je ona prijašnja bila "Škola za smrt"

Prvu strategiju razvoja znanosti i obrazovanja ponudila je Vlada RH, a ne resorno Ministarstvo, tek u listopadu 2013. U toj strategiji (kao popisu želja, bez prioriteta) navodi se široka primjena tableta u nižim razredima osnovnih škola. Nekada i danas tvrdim da iza te inicijative ne stoji želja za rasterećenjem učenika, nego interesi jedne korporacije! Zaboravlja se da su djeca još u osnovnoj školi informatički pismenija ne samo od svojih roditelja nego i od nastavnika, pa čak i od nastavnika informatike. Zagovornici uvođenja informatike u niže razrede osnovnih škola kažu kako će se tako djecu osloboditi teških torbi. Kažu da je velik problem za djecu u prvim godinama školovanja puna torba knjiga, a ja kažem da je veći problem prazna glava. Kupovati tablete (dokazano sumnjive kvalitete) u školama nesuvislo je u situaciji u kojoj 40 osnovnih škola u Hrvatskoj još uvijek radi u tri smjene, više od 54% u dvije, a u jednoj smjeni radi tek 16% osnovnih škola u Hrvatskoj. Razlike su ogromne, tako da samo u Varaždinskoj županiji 90% učenika pohađa nastavu u jednoj smjeni, a hrvatski prosjek je tek 16 posto. Naravno, ovo nije prioritet resornoj ministrici! U nemalom broju škola u Hrvatskoj ne postoje minimalni higijenski uvjeti, dvorane za tjelesni odgoj. Ujednačeni standardi samo su jedan element koji bi trebalo zadovoljiti prije uvođenja e-škola. Drugi uvjet jest stjecanje kompetencija djece i roditelja, koji o posljedicama novih medija ne znaju gotovo ništa.

Ministričina odgovornost je u činjenici što je nametnula kurikularnu reformu pod floskulom "Škola za život" kao da je ona prijašnja bila "Škola za smrt". Uz neupitno potrebnu reformu hrvatskog obrazovnog sustava činjenica jest da ova neće imati uspjeha, ako ne (i) iz drugih, onda jer ona ne uključuje reformu najvažnijeg dijela obrazovanja, visokog školstva. Kako možemo očekivati reformu u osnovnim i srednjim školama ako nismo 'reformirali' fakultete koji obrazuju učitelje, nastavnike i profesore - stupove odgojno-obrazovnih promjena. Odgovornost istog tog Ministarstva je i što se u sustavu visokog obrazovanja na kapaljku daju koeficijenti za napredovanje mladih znanstvenika, koji su zbog toga sve više primorani svoju budućnost tražiti na europskim i svjetskim sveučilištima. U Hrvatskoj se širi mreža novih nastavnih programa, veleučilišta, studija i sveučilišta, ali se smanjuje broj studenata i interes za visoko obrazovanje. Godine 2014. za studij se prijavilo 79 posto maturanata, a 2018. 72 posto, a 41 studijski program akademske 2018./19.godine nitko nije upisao. Ni ovo nije problem ministrici Divjak!?

Imamo nebrojene primjere vrhunskih nastavnika, ali kontinuiranim zapostavljanjem prosvjete oni su marginalizirani i nikada nisu postali zanimljivi vladi, ni ovoj, a ni prijašnjima. Odgojno-obrazovni sustav treba razvijati sustav izvrsnosti s jedne strane te altruizam i empatiju kod djece i mladih s druge strane. Treba uvesti sustav nagrađivanja ili stimuliranja za sve prosvjetne djelatnike koji su djeci i mladima pristupačni, odnosno koji su vrsni pedagozi, jer su rutinerstvo nastavnika, mediokritetstvo ili prosječnost u nastavi zaostali egalitaristički sindrom socijalističke pedagogije.

Čelnici sindikata ostadoše "konstanta" i kritizeri bez vizije rješavanja problema

S treće strane, ne smiju se abolirati odgovornosti ni sindikata u resoru odgojno-obrazovne djelatnosti. Čelnici sindikata ostadoše "konstanta" i kritizeri bez vizije rješavanja problema. Sada, nakon gotovo tridesetak godina tijekom kojih su znali za sve ove probleme koji su sada kulminirali, izlaze pred vladu sa zahtjevom da se prosvjetarima povećaju plaće. Kao da je to jedini i najveći problem koji imamo u čitavom sustavu. Kao da oni u svojem službovanju različitim interesima, a najmanje prosvjetnim koje bi trebali zastupati, i svojim dosadašnjim (ne)djelovanjima nisu (su)odgovorni za sadašnju situaciju u kojoj se nalazi prosvjetni sustav. Ti isti čelnici sindikata s besramno visokim primanjima i inim povlasticama.  I opet se nameću kao spasitelji i vođe prosvjeda, umjesto da se maknu na stranu i puste na čelna mjesta ljude koji će pokušavati riješiti stvarne, dugoročne probleme za koje su i oni (su)krivci. Kada se kurikularna reforma, kao i bolonjski sustav studiranja, nametala, nitko nije pitao struku, a svima je znano da demokratske promjene trebaju biti inicirane i započete iz škola i fakulteta! I tada su šutjeli čelnici sindikata ili ako se nešto i činilo, nije se štitilo ljude u sustavu i zahtijevalo da se dostojanstvo prosvjetara prekine potirati. Tako su frustracije prosvjetara dodatno rasle. Djeca, roditelji i nastavnici su žrtve ideologijom manipuliranog obrazovnog sustava, koji je samo zrcalna slika socijalističkog obrazovnog sustava: radio ne radio, plaća je zajamčena.

Reagirajući na prosvjede svojih kolega studenata prije desetak godina, splitski student Antun Domazet proziva svoje kolege i neizravno sindikalne čelnike: "Licemjerno je tražiti besplatne studije blokadama i štrajkovima, a vegetirati u učmalosti kada je riječ o bezbroj drugih problema jednako marginaliziranih skupina… Kako netko može mirno stajati i gledati kako se rasprodaje sve što se ne bi smjelo rasprodati, a onda od te iste trgujuće institucije tražiti neke beneficije?"

Istina je da su prosvjetni djelatnici potplaćeni, pa zato nastavnički fakulteti privlače nemotivirane pristupnike. Male plaće nisu primarni ni jedini problem u obrazovnom sustavu, kao što ispada iz perspektive sindikalnih čelnika! Ne vrednuje se kriterij izvrsnosti. Najprofesori ostaju nezamijećeni, osim kod nekih učenika i roditelja. Ravnatelje ne bira zbornica, a još uvijek dolaze iz redova podobnih, a ne sposobnih. Priča o plaćama učitelja je kap u moru problema prosvjetara. Problem su plaće političkih uhljeba, od prevelike administracije na svim razinama države do nepotizma i korupcije. Problem su nemotivirani nastavnici, a entuzijaste se marginalizira i/ili ironizira. Problem je što sve manje prosvjetnih djelatnika s ponosom ističe svoju profesiju. Sustavno im se potiralo dostojanstvo. Jedan od glavnih problema današnjice je gubljenje autoriteta na svim razinama, a posljedice su najizraženije u školama. Zato trebaju biti vidljivi najprofesori,  ne samo učenicima nego svima i na svim razinama školovanja.

Dosadašnje "reforme" poguban su eksperiment u oblastima obrazovanja i odgoja

Samo o motiviranim prosvjetnim djelatnicima ovise budućnost države i perspektiva mlade generacije! U odgoju, školi ili na poslu treba započeti pitanjem o tome što djecu ili zaposlenike motivira, što najbolje znaju i što ih čini zadovoljnima. Istraživanja pokazuju da su zaposlenici, jednako kao i učenici ili studenti, nezadovoljni kada ih se tretira kao objekte, a ne kao osobe. "Mlade treba uvjeriti da je ono što tražimo da nauče važno za njihov sadašnji i budući život" (Brad Greene u knjizi Nove paradigme za stvaranje kvalitetnih škola).

Neovisno o brojnim parolama o individualiziranju nastavnog programa, problemskoj ili mentorskoj nastavi, skupina je bila i ostala subjekt u obrazovanju tzv. suvremene škole. Frustracije počinju u osnovnoj školi. Takav sustav guši kreativnost, a profesionalno usmjeravanje pojedinca prepušteno je nastavnicima entuzijastima. Svako društvo kojemu je stalo do prosperiteta mora ulagati u razvoj talenata i poticati ih. "Škole bi trebale biti najljepša i najprivlačnija mjesta u svakom gradu i svakom selu, toliko lijepa da bi kazna neposlušnoj djeci bila zabrana dolaska u školu" (Oscar Wilde).

Vrijeme pokazuje da su dosadašnje "reforme" poguban eksperiment u oblastima obrazovanja i odgoja.  Na primjer, neselektivna ekspanzija visokih učilišta stvorila je vojsku nezaposlenih i narušila kvalitetu studiranja. Novi privatni fakulteti, veleučilišta i sveučilišta niču kao gljive poslije kiše, a u nekim sredinama to već graniči sa "štancanjem" diploma. Mogućnost zapošljavanja u odnosu na stručnu spremu prije je bila znatno veća nego danas. Ako je obrazovanje "obraz" nacije, onda smo ga dosadašnjim reformama definitivno izgubili!