NA DANAŠNJI dan 1396. godine odigrala se krvava bitka kod Nikopolja, mjesta u današnjoj Bugarskoj. Bio je to, kako će neki kasnije nazivati, posljednji križarski pohod. Što se dogodilo? Osmansko carstvo bilo je sila u usponu, osvajali su sve redom i okružili Carigrad, ključan grad na istoku Europe. Njega će osvojiti nešto više od 50 godina kasnije.

Na vlasti u Osmanskom carstvu bio je moćni sultan Bajazid I., imao je nadimak Munjeviti. Kršćanska Europa, često posvađana i razjedinjena, uspjela je sastaviti zajedničku vojsku zbog opasnosti koja je nadirala s jugoistoka Europe. Sve je počelo kad su Osmanlije okružile Carigrad, a bizantski car Manuel II. Paleolog pozvao kršćane da mu pomognu razbiti osmansku vojsku. 

U križarsku vojsku uključili su se vitezovi iz raznih dijelova Europe - Ugarske, Francuske, Njemačke i Poljske. Hrvatska je tada bila u personalnoj uniji s Ugarskom pa je u ratu sudjelovao i velik broj vitezova i vojnika iz Hrvatske. Vojsku je predvodio hrvatsko-ugarski kralj Žigmund Luksemburški. Konkretno hrvatske snage predvodio je bivši ban Stjepan II. Lacković. 

Kršćani su krenuli prema Carigradu, a sultan je povukao vojsku iz opsade i dočekao ih kod grada Nikopolja u današnjoj Bugarskoj. Kršćanska vojska bila je brojnija, iako se tu procjene povjesničara razlikuju. U ranijim stoljećima govorilo se o desecima tisuća kršćanskih snaga te sto tisuća Osmanlija.

No, kasnija povijesna istraživanja te su brojke znatno umanjila te se sad smatra da je u bitci sudjelovalo oko 15.000 vojnika sa svake strane. Neke procjene daju blagu prednost kršćanskoj vojsci.

Križari su se oslonili na svoju brojnu i teškim oklopom opremljenu konjicu, vjerujući da će im to donijeti prednost u bitci. Sultan Bajazid I., svjestan europskog napredovanja, okupio je svoju vojsku i pripremio obrambenu strategiju.

Uslijedio je pokolj

Bitka je započela kada su francuski vitezovi, uvjereni u svoju snagu, odlučili napasti osmansku vojsku bez čekanja na koordinaciju s ostatkom kršćanskih snaga. Križari su isprva naišli na osmansku pješadiju, sastavljenu od lakih vojnika i streličara. Križarski teški konjanici uspjeli su probiti prvi osmanski red, no to je bila Bajazidova taktika - prve linije Osmanlija bile su slabije postrojbe koje su imale zadatak iscrpiti i usporiti neprijatelja.

Kada su križari probili prve linije, naišli su na puno jači i organiziraniji dio osmanske vojske, koji su činili elitni janjičari i teško naoružani vojnici. Teški francuski konjanici, iscrpljeni od početnog juriša, upali su u osmansku zamku. Bajazid je majstorski postavio svoju vojsku i iskoristio teren kako bi ograničio manevre križara. Križari su pokušali reorganizirati svoje redove, ali zbog nedostatka koordinacije i pretjeranog samopouzdanja nisu uspjeli.

Dok su križari bili usredotočeni na probijanje kroz osmanske linije, Bajazid je iskoristio priliku za snažan kontranapad. Njegova konjica i janjičari izvršili su iznenadni napad s bokova i natjerali europske vojnike u povlačenje. Križarski vojnici, koji nisu očekivali tako brz i organiziran odgovor, ubrzo su se našli okruženi.

Velik broj plemića je zarobljen, dok je velik dio vojske uništen. Kralj Žigmund je uspio pobjeći riječnim putem. Sultan Bajazid I. naredio je smaknuće mnogih zarobljenih križara, dok su neki plemići kasnije bili otkupljeni.

Posljedice bitke 

Poraz kod Nikopolja značio je kraj jednog od posljednjih križarskih pohoda i ozbiljno je oslabio europsku vojnu prisutnost na Balkanu. Ova pobjeda je osnažila Bajazidov položaj i omogućila daljnje osmansko širenje u Europi.